Na XXXI Barskom ljetopisa preksinoć je promovisana zbirke poezije “Crno igralište” pisca Balše Brkovića. Objavljena u izdanju “Nove knjige” 2017, ovo je Brkovićeva prva zbirka poezije nakon “Dvojenja” iz 2001.
Moderator Aleksandar Bečanović ukazao je da za ovu poeziju važi princip da je evidencija na papiru “dovoljna da znate da se radi o majstorskom tekstu”.
“Neki put je za literaturu izuzetno bitan hermenutički momenat, da vam neko od estetičara ukaže na način kako je treba čitati. Brković nema tu potrebu, njegov tekst savršeno balansira semantički i emotivni nivo na kojem komunicira sa vama. Ovo je briljantna poezija, i za nju nisu relevantne kritike, sve što treba da znate o njoj reći će vam sam.pjesnik. To ne znači da on ne zaslužuje višestruka čitanja, tek u promišljenom dubljem čitanju možete primijetiti čitav niz nevjerovatnih slojeva koje ova poezIja ima”, naveo je Bečanović.
Odgovarajući kako je 16 godina održavao poetsku “kondiciju”, Brković je naveo da je moć poezije u tome što je “izvan svih racionalnih registara jednog doba”, da je nemoguće izaći iz nje, te da su pauze “nekad ljekovite”.
“U mom pogledu na stvari, to je čini veoma važnom, u mom slučaju dakle to nije to nije pauza, to je bila ćutnja, odricanje od objavljivanja, otud i godina nastajanja pored svake pjesme. Prozu pišem kad ja hoću, a poeziju kad ona to hoće, a veoma mi je važna činjenica da su to pjesme koje se mogu napisati tek posllije 40. godine, i to miksovanjem slobodnog stiha i rime. Nemam suvišak, pjesme koje otpadaju, neki pisci su osuđeni da pišu izabrana djela”, ukazao je Brković.
Ocijenivši da je autor postigao “savršeni ritam - piše dvije pjesme godišnje”, Bečanović je kazao da je Brkovićev povratak poeziji ujedno i povratak velikoj metafori. U postmodernizmu su, naveo je, bježali od velikih narativa, a ovdje je katarzični.momenat “da se toga ne ustručavaš, što je posebmo hrabro”.
“Već osamdesetih godina 20. vijeka, kada sam počinjao da pišem, nervirao me je strah od pretencioznosti koji je na neki način djelovao i na auru književnosti. Neoliberalistički duh je pacifikovao duh književnosti, bilo je bitno biti nepretenciozan, a to je neka vrsta prevare-teško je zamisliti pretenciozniji posao od poezije.Tako je bila jedna od simboličnih prikaza slabosti i mlakosti našeg doba, i to na neki način može da iritira. U ovoj zbirci - ona je opservacija duha vremena - a fokus mi je bio na sedamdesetim godinama, deceniji mog odrastanja”, istakao je Brković.
Bonus video:
