razlozi i tajne

Jedna nepoznanica o Njegošu: Obračun na Bašinoj vodi

Podsjećamo na neke kontroverze vezane za vladiku Petra II Petrovića Njegoša
757 pregleda 21 komentar(a)
Petar II Petrović Njegoš, Foto: Dimitrije Popović
Petar II Petrović Njegoš, Foto: Dimitrije Popović
Ažurirano: 17.11.2013. 13:49h

Odlomak iz Memoara vojvode Ilije Plamenca

Vojvoda Ilija Plamenac u prvom dijelu svojih sjećanja opisuje susret Petra II Petrovića i Ali-paše Rizvanbegovića (Stočevića) u Dubrovniku 1842. godine. Ovaj događaj prethodio je pogibiji turskih izaslanika blizu Ostroga, naredne 1843. godine, što je izazvalo vrlo negativne reakcije u bližem i širem okruženju, a za što Plamenac čak vezuje i vladičino razbolijevanje.

Dubrovački susret Njegoša i Ali-paše rezultirao je velikim prijateljstvom i pobratimstvom. Ali prije tog susreta, paša je morao da provede nekoliko dana u karantinu nadomak Dubrovnika, gdje su ga Crnogorci posjetili nekoliko puta. Plamenac se osvrće na taj događaj sljedećom epizodom:

“Kad se sastava Vladika i Ali-paša Stočević u Dubrovnik, dođe Ali-paša na granicu tursku i austrinsku – na Brgat. Vladika hoćaše da umori Ali-pašu, te zapita Jagoša Tomaševa Milića iz Bjelica – ovi Jagoš bješe perjanik i dobar junak:

“Bi li ti Jagošu poša da ubiješ Ali-pašu? Učiniću ti čestitu familiju da i' nikad neće majkat ništa, no ću i' kupit zemala koliko gođ hote a tako i para dosta. A tebe ću tvoje ime odugovječiti kai ikome što se je ime spominjalo!”

Jagoš pristani i zareci se da će ga ubit po svaki način. “Samo nete me Turci i njegova pratnja puštit kod paše!”

Vladika reci Jagošu:

“Za to ćemo lako učinit. Ja ću poslat mojega ađutanta gospodina Vukovića kod Ali-paše kao moga ađutanta da zbori s Ali-pašom kad će doći u Dubrovnik i u koji dan da se sastanemo. Pak ću ja tebe poslat da pođeš sa g.Vukovićem, kao moj perjanik. Pak ćeš š nji' u šator uljest i tu ti ga je lako ubit a g. Vuković neće znat da ti ideš da ubiješ Ali-pašu no kai da ideš u njegovu pratnju, kao perjanik od više stime!”

Ovi g. Vuković, ime mu bješe Filip, rodom iz Like. On je mnogo godina stojao kod vladike u službu. Bješe sa svijem dobar čovjek i učevan i pošten.

Te kreni ova dvojica na granicu kod Ali-paše. I pođi kod njega. I Ali-paša primio i' je lijepo. Oboica pod šator.

I g. Vuković razgovara se s Ali-pašom za dolazak u Dubrovnik, “Kako je Vladici, mome gospodaru, mnogo milo da se sastavite i da dobro učinite i mnogo te je pozdravio!”

I već pošto pili kafu, kreni oboica put Dubrovnika izpraćeni ot Ali-paše sa pozdravom Vladici i da će se brzo viđet.

I doše u Dubrovnik i Vuković kažuje Vladici sve što mu je govorio Ali-paša.

No poslijed na taino Jagošu: “Što bi te prevari, te si dao riječ poštenu i junačku?”

Jagoš odgovori:

“Boga mi, ne smjeh nikako ot straha. Ne bješe mi milo umrijet. A drugo nije ništa, no sam bio kod paše i... sjedio!” V.(ojvoda) PLAMENAC, s.r.

(“Memoari”, CID, Podgorica i Udruženje Crmničana “Crmnica”, Podgorica, 2004, str 46-47)

***

Nakon isteka petodnevnog karantina, turski velikodostojnik Ali-paša ušao je u Dubrovnik, nakon čega je uslijedio pravi mali “diplomatski spektakl” za koji zasluga pripada crnogorskom vladici. Nakon bratimljenja svirali su im muzikanti, a potom su ova dvojica na konjima projahali Dubrovnikom, pri čemu je zabilježeno i da je Njegoš išao malo ispred paše!

Evo kako vojvoda Ilija Plamenac opisuje te događaje:

“Tu se pobratimi Vladika i Ali-paša i tu bi veliko veselje. Ot nas koizi bjesmo tu i ot turske pratnje pašine. Stade Ali-paša i Vladika dva-tri dana.

Reče vladika Ali-paši: “Pobratime, oli mi nešto učinjet?”

Veli Ali-paša: “Hoću pobratime!”

Vladika veli: “Hoću da imenuješ Mujagu Mušovića za kapetana grada Nišickoga. Da mi to učiniš!”

Ali-paša govori: “Hoću pobratime. I, eto, Mujaga, da si kapetan grada Nišickoga!”

Opet tu bi veselje. Svijema nama Crnogorcima bješe mnogo milo a tako i Turcima. (str. 43) (…)

Mujaga Mušović bješe mnogo zgodan čovjek. Stas njegov kai najljevši u jednoga čojka. Imaše oko trideset i pet godina. Ot sve pratnje Ali-pašine ne bješe nijedan kai Mujaga Mušović – ma u svačem.

Razdvoi se Vladika i Ali-paša. I bjehu učinili njekakvo sporazumjenje među sobom za Grahovo. I pođe svaki doma. Vladika z društvom na Cetinje a Ali-paša u Hercegovinu. Iza ovoga prepišivali se njekoliko puta, Vladika i Ali-paša, prijateljski kao pobratimi i sve nazivali jedno drugoga.

Poslije ovoga uglavi se jedan stanak da dođe Hasan-beg su njekoliko glavara ercegovačkia u Ostrog a Vladika da pođe z glavarima crnogorskijema i da se sastavi Hasan-beg Rasulbegović i da se sastavi. Bila je uglava u Ostrog. Vladika pođe i š njim brat mu Pero i dosta glavara dobria bez samo Đorđije ne pođe. Vladari i glavari u Ostrog, u manastir, a Hasan-beg u Nikšić doša i š njim glavari ercegovački.

Pošto ču Vladika da je Hasan-beg u Nikšić i misle doći u Ostrog, naredi Vladika z glavarima ako dođe Hasan-beg da i' pobiju u manastir, kako dođu. Utoliko kazaše da idu Turci, ovi se naši naredi kako te i' pobit.

Dođe momče crnogorsko i kaza da ne ide Hasan-beg no ide Bašaga i kapetan Mujaga Mušović i š njima glavari. Svi bez Hasan-bega.

“... Kako viđeše naši e nema Hasan-bega jako se ozlojediše i naredi Vladika da idu Turci natrag i da i' ne bi ko taka.

Turci su mnogo molili da vide Vladiku a osobito Mujaga Mušović ali nije bilo moguće, no reka Vladika: “Na vjeru došli na vjeru neka idu”.

Ovi glavari ercegovački izdalje, kao Bašaga i onizi š njim, oni kreni brzo na njihove dobre konje a Mujaga Mušović i drugi nišicki Turci i onizi te su se poznavali s Crnogorcima, oni su polakše hodili i pričali se.

Pošto obrni na niše od manastira, reka njekoji glavar kod Vladike zašto i' ne pobismo a ne ćaše grđe bit da i' pobijemo. Utoliko Vladika oslabio. Nije reka ne smije to nitko učinit, a njetko vjeruje da nije Vladici žao, te odavđe potrči vojnici niz onu stranu i pobiše sve ove zadnje s Mujagom Mušović a Bašaga sa onijema koi nijesu poznavali oni su brzo hodili i čuli puške đe ove pobiše a oni na dobre konje uz Planinicu uteci u Nikšić.

Kad su došli u Nikšić pitaju: “Što bi?” Bašaga kaže: “Pogiboše svi bez nas što vidite!”

Tader će reći Hasan-beg: “A mudra li me majka rodi, majku jo'...”

Ovi nečovečki događaj u Ostrog bi godine... (1842, prim.prir)

Iza ovoga nepoštenoga djela veliki ijed ulježe u svu Crnu Goru i učini se Crnogorcima za tu prijevaru i voljeli bi bili da je u bitki kakvoj poginulo pet stotina Crnogoraca, pa makar birania.

I na svaki kraj Crne Gore izgubi se riječ poštena i vjera pred svakim.

Do ovoga vremena bješe obratio oči svaki prekograničar na Vladiku kao na gospodara Crne Gore.

Krajina, Zeta, Arbanija davahu po njekolike dacije. Bjehu iz Hota dva perjanika kod Vladike. Zvahu se Đeda i Leka i svi drugi kraičnici iđahu kod vladike sasvijem veselo, iz srca. I oveselili se bjehu Srbi iz Turske. Imahu veliki nad u Gospodara Vladike.

Pošto se ovo dogodi u Ostrog, vladika poče ot onda gubit zdravlje i počeše se svi krajevi od njega odbijat. Mogu uvijerit čitaoca da je mene ovo dobro poznato, i za njekoliko godina hodio po Beču i Italiji poradi zdravlja kod doktora. Ali je bilo sve uzalud.

(“Memoari”, CID, Podgorica i Udruženje Crmničana “Crmnica”, Podgorica, 2004, str 45-46)

Branko Pavićević o događaju na Bašinoj vodi

Dr Branko Pavićević u vezi tog događaja nudi još neke važne detalje. U svojoj Istoriji Crne Gore 4, I tom, 2004, str. 252-256. Pavićević opisuje tok pregovora između Petra II i Ali-paše Stočevića o statusu Grahova 1842-43, pa kaže da su “i pored neuspjeha na Porti, i Ali-paša i Njegoš pokazivali želju da nastave razgovore o Grahovu. Krajem maja 1843. doputovao je iz Nikšića na Cetinje Mustaj-beg Mušović i donio Njegošu poruku hercegovačkog vezira za nov susret radi razgovora o Grahovu. Ali-paša je predlagao da se pregovori održe u Metkoviću, a Njegoš je uporno insistirao da do susreta ponovo dođe u Dubrovniku. U razgovoru s Mušovićem, Njegoš je saznao i za prijedlog da se susret pripremi u Nikšiću. Tom prilikom je s turske strane saopšteno da Ali-paša neće moći doputovati na sastanak, već da će poslati sina Miralaja.

Njegoš nikako nije želio da se susret održi na turskoj teritoriji. Mušović mu je stoga predložio da se sastanak održi u nekom mjestu blizu crnogorsko-turske granice. (...) Krajem juna 1843. vladika je riješio da pozove na Cetinje povjerljivog Ali-pašinog čovjeka Mustaj-bega Hajrovića. S njim je postignut dogovor da se susret održi u Ostrogu, budući da se Njegoš spremao da posjeti manastir krajem juna. Vladika je pristao da Ali-paša ne dolazi u Ostrog, jer je vezir patio od paralize nogu. Početkom avgusta Ali-paša je javio Njegošu da on dolazi u Gacko, a da njegovi izaslanici za pregovore mogu doći da u njegovo ime završe pregovore s crnogorskim vladarem. On je molio vladiku da 4. avgusta pošalje u Nikšić svog čovjeka s kojim treba izaslanici da doputuju u Ostrog.

Krajem jula Njegoš je krenuo u Ostrog, u pratnji senatora, drugih uglednih starješina i gotovo svih najbližih saradnika. Naslućivalo se da se nešto važno priprema, ali što – to tada niko nije znao. Zloslutna nagađanja opravdavala je i činjenica što su pod Ostrogom tada bili svi vladičini perjanici.

Za vrijeme priprema sastanka u Ostrogu, vladici su redovno pristizala pouzdana obavještenja o gomilanju turskih trupa i na granici prema Hercegovini i na onoj prema Skadru. Sve je to pojačavalo zlokobne slutnje i podozrenja i kod vladike i kod njegovih senatora. Oni su imali razgranatu mrežu svojih pouzdanika koji su ih obavještavali o svemu. Tako je pod Ostrogom stvarana jedna atmosfera izuzetne uznemirenosti. Niko nije vjerovao u uspjeh pregovora.

Politički i drugi neki potezi Ali-pašini navodili su na zaključak da on želi da po svaku cijenu zadrži Grahovo s okolinom; sve ostalo mu je bilo sporedno. Ozbiljniji posmatrači su znali da Njegoš to neće posmatrati skrštenih ruku. Baš tada crnogorski gospodar, u saradnji s Grahovljanima, i dograđuje ranije započetu kulu Humac na Grahovu. Bilo je jasno da je teško očekivati povoljan ishod pregovora kad strane ne vjeruju jedna drugoj. Po nekim izvorima austrijskog porijekla, dalo bi se pretpostaviti da je Ali-paša za vrijeme boravka u Gacku vršio neke potajne pripreme da ubije crnogorskog vladara. Ako su takav podatak tada dokučili vladičini saradnici u Ostrogu – to je bilo dovoljno da stvar o pregovorima potpuno propadne. Možda su austrijski dostavljači svojim vlastima prenijeli ono što se na brbljivim pazarima turskih kasaba u Hercegovini samo naslućivalo, prepričavalo i dotjerivalo, da bi se na neki način zadovoljila prirodna znatiželja ondašnjih žitelja.

No, bilo kako bilo, krajem jula (29.VII) Njegoš je stigao u Ostrog u vrijeme kad su se u Nikšiću već nalazili Hadži-Rizvan-beg, muselim stolački, Hasan-beg Resulbegović, muselim Trebinja, Baš-aga Redžepagić, nevesinjski muselim i još nekoliko turskih poglavica, čija se imena ne pominju u izvorima. Ubrzo zatim Njegoš je uputio u Nikšić svog perjanika Radovana Pipera. Turski su ga izaslanici primili s pažnjom i počastima.

Baš prilikom razgovora s Njegoševim izaslanikom pristiglo je pismo skadarskog vezira Osman-paše koji je izvještavao Ali-pašu da ima namjeru da izvrši napad na Crnu Goru, odmah čim dobije obavještenje da su Ali-pašini izaslanici ubili Njegoša. Razgovor o tome vođen je na turskom jeziku. Turski izaslanici nijesu znali da Radovan Piper govori turski, da je razumio sve što se, navodno, pripremalo. Čim se vratio u Ostrog, Radovanu Piperu bila je prva briga da Njegošu saopšti to što je saznao u Nikšiću. Upravo tada, crnogorske straže su uhvatile jednog turskog glasonošu koji je nosio prikriveno pismo o zavjeri protiv Njegoša. Pismo je samo potvrdilo obavještenja Radovana Pipera...”

Jevto Milović saopštava još detalja

Dr Jevto Milović u vezi ovih događaja donosi još detalja. Osobito o austrijskom interesu za crnogorsko-turske pregovore što je rezultiralo detaljnim špijunskim izvještajima koji se danas čuvaju u Zadarskom arhivu, a zahvaljujući kojima je naša istoriografija otklonila brojne dileme oko Njegoševe vladavine: “Sad naravno Karlo Rosner i Gabrijel Ivačić šalju svoje uhode na crnogorsko i hercegovačko tlo (…) Ali-paši ni na um ne pada da se na prijateljski način sporazumije s Njegošem i s njim riješi pitanje Grahova i Banjana. On naprotiv u toku jula mjeseca skuplja veliku vojsku po čitavoj Hercegovini (…) Poslije Njegoševa ubistva, koje je trebalo da na dlaku vjerno izvrše njegovi poslanici u manastiru Ostrogu, namjerava da iz Nikšića i Pješivaca svom snagom udari na Crnu Goru. Istodobrno treba, po dogovoru da napadne iz Turske Albanije Crnu Goru i skadarski vezir Osman-paša (...) Njegoš ima isto svuda svoje izvještače (…) On i sam pogađa duh strašnoga serašćera Ali-paše. Računa svakako s njegovom podmuklošću (…)

Baš u to vrijeme on čuje s raznih strana da njegov pobratim Ali-paša kuje zavjeru protiv njega i da je već Ali-paša odlučio da ga turski poslanici koje on bude poslao u Ostrog ubiju. On to doznaje ne samo od hrišćana nego i od Turaka iz Podgorice, Spuža i drugih turskih krajeva. Senatori i drugi ugledni crnogorski glavari savjetuju mu da nikako ne ide na sastanak Turcima, ali ih on ne sluša nego polazi u Ostrog (…) Osman-paša javlja Ali-paši da će napasti Crnu Goru s albanske granice čim bude ubijen Njegoš na sastanku (…) Baš tada hvataju Crnogorci jednoga glasonošu turskoga koji je nosio prosjačko odijelo. U jednom njegovom opanku pronalaze Ali-pašino pismo koje je bilo upućeno skadarskom veziru Osman-paši. Ali-paša moli u tom svom pismu Osman-pašu da pozove Albance pod oružje i da udari na Crnu Goru čim se Ali-paša bude približio crnogorskoj granici” (Jevto M. Milović, “Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu”, CANU, Titograd, str. 491-495).

***

Vraćamo se dr Branku Pavićeviću. “Sumnja u turske namjere je stalno narastala kod crnogorskog vladara. Nju je udvostručavalo i to što su i pored datih obećanja turski izaslanici otezali sa dolaskom na pregovore. Poslije pet dana, Ali-pašin sin Hadži-Rizvan-beg i Hasan-beg Resulbegović, koji su se zadržali u Nikšiću, donose odluku da u Ostrog upute više od dvadeset pregovarača, a među njima i Mujagu Mušovića, zapovjednika Nikšića, Bašagu Redžepagića, muselima nevesinjskog, Mustaj-bega Rizvanbegovića, zapovjednika Duvna, Aga Bajrovića, Adži-Ali-agu Behmana, Avda Huseina, Asana Poljak, Muha Ljuticu, Agu Ljucu i još jedanaest aga i begova, čija imena nijesu zabilježena.

Dvadesetak turskih izaslanika su iz Nikšića rano krenuli za Ostrog, stigli u Donji manastir, ali su naišli na iznenađenje. Njegoš nije želio da ih primi, već im je preporučio da se odmah vrate za Nikšić. Turski izaslanici su se vratili s brojnom crnogorskom pratnjom. Na putu za Nikšić, kod mjesta Bašina voda, zaustavljeni su i tu je jedan od crnogorskih pratilaca pozvao Bašagu Redžepagića i Mustaj-bega Rizvanbegovića da se izdvoje, a na ostale su osuli puščanu paljbu i isjekli ih. Osam tuskih izaslanika “pobjeglo je” na “brzim” konjima za Nikšić. Među ubijenima su se nalazili: Mujaga Mušović, nikšićki kadija Brunac, Ago Hajrović, Hadži Smail-aga Behman, Avdo Husein i Asan Poljak. Ukupno je ubijeno 12 turskih izaslanika.

Poslije pokolja na Bašinoj vodi nastala je žestoka propaganda protiv Petra II. U nju su bile uključene i austrijske vlasti. Sam Ali-paša je na svoj način dao ton izjavom da se Njegošev postupak ne “more znati ni u kakvu istoriju” (Istorija Crne Gore 4, I tom, 2004, str. 252-256)

Izvještaji Gabrijela Ivačića

Dr Jevto Milović je među dokumentima iz zadarskog državnog arhiva objavio i nekoliko izvještaja Gabrijela Ivačića o događaju na Bašinoj vodi u kojima kaže „da je doznao da je Njegoš lično htio da puca iz svoje vastite puške na Ali-pašine izaslanike, kad su se oni nalazili u dvorištu Ostroškoga manastira, da je zatim želio da ih pobiju Crnogorci koji su stajali u krugu oko njih i da su to spriječili crnogorski senatori koji su bili pored njega“.

Nakon nekoliko dana, u novom izvještaju Gubernijalnom predsjedništvu u Zadru Ivačić javlja „iz pouzdanih izvora“ da je Njegoš „kad je vidio da su Turci došli u manastirsko dvorište, pripasao sablju, uzeo džeferdar i dva pištolja, pošao im u susret i htio je na njih pucati u trenutku kada su se oni skidali sa svojih konja. Grahovaki vojvoda Jakov Daković, senator Stevan Perkov Vukotić i njegov brat od strica Mašan Savov Petrović spriječili su ga u tome. Rekli su da njemu to ne priliči. Ljut zbog toga na njih, zamalo što nije ispalio svoje pištolje u glavu senatora Vukotića“ („Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu“, CANU, Titograd, 1985, str. 502).

***

Dr Branko Pavićević u vezi ovoga komentariše da je “mnogo događaja za Njegoševe vladavine uzbuđivalo južnoslovensku i balkansku javnost i izazivalo uznemirenost evropskih diplomatija”.

“Turska pogibija na Bašinoj vodi je za to jedinstven primjer. Mada neki istoričari misle da je sve razjašnjeno o pogibiji na Bašinoj vodi – ostalo je mnogo nepoznanica. Jedna od njih je i fakat kako je pošlo za rukom osmorici izaslanika da izbjegnu pogibiju. Objašnjenje da su ih spasili “brzi konji” dosta je naivno. Teško je bilo galopom bježati iz strmine povijske, a pri tom proći kroz Kunak, naseljen ljutim crnogorskim krajišnicima!

Neposredno poslije događaja na Bašinoj vodi Njegoš je obavijestio Jeremiju Gagića (29. VII/ 10. VIII 1843) o razlozima koji su podstakli Crnogorce na ovakav neviteški postupak. Vladičino pismo je, u stvari, još više produbilo misteriju pogibije Ali-pašinih izaslanika. Iz njega bi se dalo naslutiti da se vladar Crne Gore dogovorio sa svojim ljudima ko sve od Ali-pašinih izaslanika treba da plati glavom za nagovještaj zavjere protiv crnogorskog vladara. (...)

U drugom pismu Jeremiji Gagići ... Vladika je ... pokušavao da to nekako objasni, otkrivajući suštinu stvari, govoreći: “Čudo mi je da ljudi kažu da su Crnogorci protivu prava narodnijeh sada postupili”, a niko ne želi – nastavlja dalje vladika – ni da spomene “da je Ali-paša protivu prava narodnijeh postupio kada je moje poslanike pohvata, tri na kolac nabio, a tri po godine u sindžir drža i za druge mnoge nevjere koje je učinio mojijema krajinama”. “U nas je običaj”, nastavlja Njegoš, “koji se u ovi narod obratio: kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom da mu zajam povratimo”.

Autori koji su više od jednog stoljeća pokušavali da daju objašnjenja pokolja na Bašinoj vodi prenebregavali su ovo vladičino objašnjenje. Ono daje odgovor na sve što se tada odigravalo u odnosima među vladikom i hercegovačkim vezirom. Pokazalo se da dogovori na Cetinju i Dubrovniku nijesu mogli mnogo da izmijene stanje stvari u jednoj krvavoj krajini”, zaključuje Pavićević (Istorija Crne Gore 4, I tom, 2004, str. 252-256).

O pogibiji turskih izaslanika

Pogledajmo šta o ovom događaju koji se odigrao avgusta 1843. nedaleko od Ostroga, piše u Istorijskom leksikonu Crne Gore (Vijesti, 2006.godine): “BAŠINA VODA - Lokalitet u Pješivcima, mjesto pogibije izaslanika Ali-paše Rizvanbegovića (Stočevića) 1843. godine.

Maja 1843. godine dogovoreno je da se razgovori Ali-paše i vladike Petra II o statusu Grahova i položaju Banjana, održe u manastiru Ostrogu. Na pregovore u Ostrog odlučeno je da pođu: Mujaga Mušović, Bašaga Redžepagić, nevesinjski muselim, Mustaj-beg Rizvanbegović, zapovjednik Duvna, Mustaj-beg (Ago) Hajrović, Ali-pašin povjerenik Hadži Sali-aga Behmen, Avdo Husen, (H)asan Poljak, Muho Ljutica, Ago Ljuca, nikšićki kadija Brunac i još deset aga i begova.

Osmanski izaslanici su u Ostrog došli (26. jula) 7. avgusta 1843. godine, ali je vladika bio donio odluku da ih ne primi, već im je poručio da se vrate natrag. Pri povratku iz Ostroga, crnogorska oružana pratnja je kod Bašine vode otvorila vatru na osmanske pregovarače i ubila 12 lica od njih 20. Među poginulima bili su nikšićki muselim Mujaga Mušović, Ago Hajrović, Muho Ljuca, Ago Ljuca, Avdaga Hotalj, Hadži Sali-aga Behmen, Avdo Husen, Hasan Poljak i nikšićki kadija Brunac. Od hercegovačkih izaslanika ubijeni su Hasan-beg Resulbegović i Bašaga Redžepagić.

Glave ubijenih odnijete su na Cetinje i izložene na javnom mjestu. Postoji tvrdnja da su ubistvo na Bašinoj vodi zajednički planirali i Ali-paša Rizvanbegović i crnogorski vladar. Među ubijenim osmanskim prvacima bili su isključivo oponenti Ali-paše Rizvanbegovića. Crnogorski vladar Petar II tako je pomogao Ali-paši da se riješi ljudi za koje je smatrao da ugrožavaju njegovu vlast”.