200 GODINA

Odbrana Njegoša od Njegoša: Tvorac kosovskog mita ili njegov rob?

Stihoklepaca je bilo dosta, po kućama gledajući – najviše u Petrovića Njeguša: i prije njega i poslije njega – svi odreda. Svi stihoklepci, a samo On pjesnik
289 pregleda 33 komentar(a)
Ažurirano: 16.11.2013. 20:09h

I

Rodio se, progledao, prohodao i prozborio u slojevitom duhovnom pejsažu epskog haosa, nadomak moru i Mediteranu. Kao i svaki tadašnji i današnji crnogorski pjesnik i stihoklepac, guslar i epski luzgavac, bez pompe i ceremonija.

Otkad je on nastao i dok je poživio u Crnoj se Gori nije rodio ni poživio pjesnik. Stihoklepaca je bilo dosta, po kućama gledajući – najviše u Petrovića Njeguša: i prije njega i poslije njega – svi odreda. Svi stihoklepci, a samo On pjesnik!

II

Prošao kroz porodično i narodno nasilje nemilosrdne epike.

Nasilje nad svim čulima:

Gusle uz kolijevku – da bi se, ustajući iz kolijevke, na njih opro i uz njih prohodao!

Kao i svaki crnogorski pjesnik i stihoklepac – od njega do danas.

Prije njega u Crnoj Gori nije bilo pjesnika.

Guslara gdje god se okreneš:

Uz njih i sa njih glas izgubljenog u pustinju. Može pustinjskog ratnika, može kakvog velikog očajnika, može pustolova koji je naučio od vukova da uz gusle zavija.

Vapaj iz krezubih usta, kroz škrbe, čađave, zube, ispod omašćenih nakostriješenih brčina.

Ispod najukrasnijeg epskog i guslarskog obilježja na čovjeku i guslaru. Ispod najukrasnijeg i najzapuštenijeg.

III

Vapaj iz pećinskih usta, iz crne šupljine odakle kulja samo smrtonosna epika i duvanski dim. Jednako humana i za ljude i za vukove. Najpohvalnija za crne vranove i gavranove, orlove i konje. Vapaj koji prođe kroz sva čula i struni sve u vama. Počnete da strecate i guslara sanjate kako vas čistog i cvijetno mirišljavog prinosi kakvom krvavokljunom orlu, ranjenom vuku, a o svemu tome crni gavran odmah obavijesti vašu majku nad kolijevkom ili krevetom, ako ste iz kuće gdje je krevet snove i spavača nadzemljio.

Sve je u vama poremećeno, isto kao i u Njegošu dok je po Njegušima čuvao krave, a uz Lovćen ovce i nešto malo koza ljekovitog mlijeka radi. Za jevtičave pogotovo.

IV 

Poremećena je vaša naivna predstava o viteštvu uz koje, bar u dječjem viđenju, ide fizička ljepota, izvjesna duhovnost, posebno lica, ruku i mača. Elegancija pojasa, poprsja, ramena, vrata i lica, bez brkova svakako.

Ne ide uz viteze sve ono što je svakodnevnost svih muškaraca oko vas. I vaših najbližih. Tada shvatate, shvatio je to i Njegoš, čuvajući ovce u Lovćenu, da vitezova ima samo u crnogorskoj guslarskoj poeziji, ali ne i Crnoj Gori. Vitezovi su tamo negdje preko mora, možda i na Istoku – u Rusiji!

V

Epika je duhovna kuga svakog darovitog djeteta u Crnoj Gori. Bila i ostala.

I Njegoša je bila uzela pod svoje, pritisla ga kao teška kabanica od risovine ili međedine. Samo joj se on na svoj način odupro: epikom je epiku savladao! Tek onda kada joj je nametnuo svoj deseterac. U početku je početka i on bio samo podržavalac epike oca Toma, strica Petra, ujaka Laza Prorokovića, čija je glava bila najepskija u cijelom Njegoševom djetinjstvu pa i mladosti sve do smrti.

S takvom se glavom nigdje nije moglo, osim pod tursku sablju, a ispod sablje pravo u pjesmu. Pravo je čudo da je ujak s takvom glavom, sestrića s onakvom glavom, nadživio. Nije li rizično reći: Od Njegoša je jednoga doba drhtala sva Crna Gora, a Njegoš je cijelog svog životnog doba poslušno drhtao pred ujakom Lazarom Prorokovićem!

VI

Crnogorska je epika od mogućeg Mocarta, Bajrona, Šelija, Puškina ili Kitsa, pravila namrgođene epičare: stihoklepce, guslare, lelekače i ojkače. Možda je taj surovi proces već pri kraju!

U nezajažljive predjele opasne epike obreteš se rođenjem i strašnom logikom povijesti, kojoj bi, u nekim narodima, bilo mjesto u istoriji bolesti svakog ozbiljnijeg bolesnika, izuzev onih s hirurškim zahvatima, a pogotovo onih pod opservacijom nervnih i duševnih stanja.

Od nasljeđa u kojem je epika osnovna vrijednost ne može se očekivati duhovnost značajnija od guslarske poetike. Pravo je čudo kako se lovćensko čobanče, potom učenik srpskih učitelja Tropovića i šizofrenog fantaste načertanijevske duhovnosti, Sime Milutinovića, potom osamnaestogodišnji svještenik i državnik, potom stihoklepac Ogledala srpskog, potom veliki pjesnik Luče i Gorskog vijenca, odupro totalnoj plimi guslarske epike, suprotstavljajući se nekom svojom epičnošću u kojoj je bilo dosta evropskog romantizma, a premalo crnogorskog, pa i ogledalosrpskog guslarstva i guslarskog pričanja i prepričavanja lokalnih i nešto značajnijih istorijskih i vojničkih sekvenci, s tipično crnogorskom heroikom!

VIII

S guslama se danas može samo u nakazno izobličenu prošlost, u ljudsku krv, poklanje, bolesnu folklornost, epski rasizam, etničko čišćenje, porobljavanje tuđih kultura i teritorija, u osvajački rat za teritorije, za nacionalnu krvavu botaniku, u troprsto i četvoroprsto ludilo, u istost od koje evropska civilizacija odavno zazire.

VII

Domaće vaspitanje:

Gdje se god okreneš gusle s raskriljenim orlom iznad kozje glave, podnošljivo stilizovanih rogova. Možda jarčevih. I na Njegoševim guslama ista simbolika. Na karlici gusala razapeta koža crnog jareta što je još posalo vime svoje majke. Jare mora biti crno. To vjerovatno spada u guslarsku mitologiju, a ne u moguću prednost crnog jareta nad ostalim. Strune iz repa elegantno gorde bedevije, konja pastuha, ili kobile prvorotke takođe crne! Na jarećoj koži oslonjen drveni konjić koji omogućava bolju zategnutost i odstojanje struna od kože.

Na guslama: narativne rezabarije iz fundusa naivne narodne predstave o sebi i svojoj prošlosti.

Novije doba degerativne epike:

na gusle su dospjeli Njegoš, Vuk Karadžić, Karađorđe, kralj Aleksandar...

Najnovije doba te iste epike, likovnosti gusala je pridodalo – Josipa Broza Tita, Blaža Jovanovića, Savu Kovačevića...

Osim Njegoša na gusle nije dospio nijedan Petrović. Čak ni kralj Nikola. U mladosti je dobro guslao. Poslije njega u njegovoj porodici nikad niko.

Gusle su pokretni zvučni stub, nakaradne, bitonalne i klikujuće muzikalnosti. Uz takva muzička svojstva, odnosno nedostatak svojstava, gusle su i katedra narodnog i ustihovanog poltronstva, banalnog sluganstva i duhovnog izrođavanja.

Njegoš je sve to znao, ali je ipak gusle i pjevača uzdigao do helenskih homerovskih visina:

Još ne znate što ste uradili

Dok čujete od dobra pjevača.

IX

Domaće vaspitanje:

Uz kratke i duge cijevi, uglavnom turske proizvodnje i imena.

Na njima se ljudska krv odavno osušila, u ukrasnu se rđu oblikovala. Duga i kratka sječiva, do balčaka ili rukohvata, toliko puta okrvavljena. U guslarskim bezubim pjevanijama najkrvavija.

Iz zimskog danonoćnog, užasno monotonog, espkog buncanja o dobijenim i izgubljenim bojevima, može se samo u san s prizorima strave i užasa. I prvi Njegoševi snovi bili su takvi: jauci i krici odsječenih glava. Uz ljetnje žege i sparine, prije i poslije žetve, bježalo se u debeli hrastovi ili brijestovi hlad. I u hladu se guslalo, kojevitezalo, sjekli se Turci i Crnogorci. Od takvog guslanja i pjevanja vrane i čavke su iz vrhova oraha, hrastova i brijestova bježale.

Djeca strecala, guslari na dar dobijali varenu jagnjeću glavu, djevojke znojavog međugruđa, nabreklih dojki i usana jedva čekala da ih oprave u Kotor za gas, cukar, sapun i drugu kolonijal robu: tri su Njegušice, kažu, vraćajući se s kotorskog pazara, noću, uz Lovćenske padine i zanijele s istim muškarcem, plemenikom! Na sudaru krvavog i znojnog Istoka i već umivenog, naparfemisanog i svileno-kadifnog Zapada, nadmoć erotičnosti je trijumfovala, dala za pravo vreloj južnjačkoj krvi.

X

Crnogorci su bili prinuđeni da prave istoriju prema sebi i svojim mogućnostima. Istorija je bila prinuđena da od njih pravi tip heroikusa, koji sjutra može biti kukavica, vazal, pristav, bratoubica, a sve to iz jedne nuždom stvorene destruktivne, pljačkaške mentalnosti, što je Njegoš zaogrnu plaštom termopilskog žrtvovanja i spartanstva bez velikih spartanskih primjera: Samo Njegoš i Petrovići znaju kako im je bilo s Crnogorcima, kao što i Crnogorci znaju kako im je bilo s Petrovićima!

XI

Njegoš je sve to znao.

I osjetio!

I iskusio:

Bjelopavlići su ga žabama gađali!

Danas se njihovi potomci kunu u Njegovo srpstvo i Njega!

Crmničani na Viru kamenjem u Vladiku i Gospodara!

Iz kućićkih kuća bilo je i onih što su veliku sličnost sestrića i ujaka (Stevana Perovića i Njegoša) dovodili u frojdovski kontekst najbližih srodnika!

Njegoš bi rekao: Oće to, Crnogorci, oće!

Crnogorci bi rekli: Što će nam Gospodar što čini pjesnice po cijelu noć!

XII

Domaće vaspitanje:

Koga u pjesmi nije

toga za cetinjskom dvorskom trpezom stolica ne čeka!

Za obično si odličje mogao kupiti i najodličnijeg Crnogorca!

U svakoj crnogorskoj kući tekla je priča o dodijeljenim i nedodijeljenim odlikovanjima, a tek o nepravedno dodijeljenim i nepravedno zaboravljenim. Više se zlatnih Obilića medalja od tobožnjeg ukaza do tobože odlikovanih prsiju izgubilo, nego što je na junačke prsi prišiveno i viđeno!

XIII

Seksualna ili etička impontencija:

Koliko je viđenih Crnogoraca ostalo neoženjeno, smatrajući da su ga dostojne samo vojvodske ili serdarske kćeri?!

Bilo je i kuknjave, pravog muškog leleka, što i neka od odiva iz Kuće Petrovića ne završi svoje uzorito djevojaštvo u njegovoj kući!

I u mome je rodu jedan takav bio.

Mladi i sredovječni Crnogorci su sve svoje ženidbeno-udadbene jade ispovijedali i pred Njegošem.

Pred onim što se nije smio ženiti.

Za Evropu – nesmotrenost prve vrste.

Za Crnogorce – normalan razgovor sluge, koji se smije ženiti, i Gospodara koji ne smije!

Crnogorske su kontroverze i kod Gospodara i kod “običnih” na isti način paranoične:

Depresivne!

Melanholične!

Suicidne!

XIV

Njegoša su i za života krivotvorili:

Njegovo su udešavali po njihovom, kako im odgovara.

Njegoševo Ogledalo gorsko je, prema svjedočenju Vuka Karadžića, u Beogradu preimenovano u Ogledalo srpsko!

Njegoš je, kako dr Rotković primjećuje, od svojih guslara i pjevača (Radovana Pipera i drugih) zabilježio crnogorske junačke pjesme, a srpske je uzeo iz knjige svoga kontroverznog učitelja Sima Milutinovića, što znači da srpskih epskih pjesama u Crnoj Gori nije bilo!

XV

Gorski vijenac je Gorski vijenac, iako s dosta mana.

I to velikih:

U njemu samo katunski kućici, Turci i Srbi!

Ima i Crnogoraca na nekoliko mjesta:

Manje od Turaka, a mnogo više od Srba!

A to je najsvetija crnogorska knjiga.

Svetija i od Biblije.

Biblija nikad nije bila crnogorska knjiga.

Gorski vijenac je pun Crnogoraca iz samo jednog dijela Crne Gore. I to onog mnogo manjeg!

XVI

A onda se tako vaspitan i odgojen prisjetiš nekoliko razura Crne Gore – malih i velikih posrnuća. Velikog crnogorskog nestanka se prisjetiš: Crnoj Gori prvi leđa okrenuše, prvi je baciše pod noge Bijelog orla i Četiri Ocila, potomci onih iz Gorskog vijenca, a Gorski vijenac je Gorski vijenac: sveta crnogorska knjiga s nekoliko manjih i jednom velikom manom! Male su mane više mentalitetske, a manje versifikatorske i poetološke. Velika mana je samo Njegoševa:

Nije znao kako u svom desetercu, onom njegovskom, a ne narodnom, versifikaciono savladati nekolike najbitnije riječi u Gorskom vijencu – četvorosložne pridjeve: crnogorski, crnogorskoj, crnogorskim i takođe četvorosložne imenice – Crnogorac i Crnogorka!

XVII

Što je mogao veliki samorođeni pjesnik, samouk i cetinjski samotnjak, nego da te riječi zamijeni dvosložnim pridjevima i jednom trosložnom imenicom, odnosno dvjema!

Dvosložni pridjevi su srpski, srpskoj i srpskim! Dvosložne i trosložne imenice su Srbin i Srpkinja!

Nije ovo maliciozno crvotočenje Njegoševog djela, ni zlurado čeprkanje po malim i velikim pjesnikovim manama.

Ovo je zakašnjela odbrana velikog pjesnika – Od samog sebe i svih onih zlonamjernih čitača, a njih ima dosta već punih 150 dramatičnih crnogorskih godina! I surovih, naravno.

Trebalo je to, i to davno, drugi da urade. Kao i toliko drugih poslova oko Njegoša – ili velikog Crnogorskog Incidenta – zvanog Njegoš!

Tim drugim, i mnogim prvim i drugim, mnogo je više odgovaralo pjesnikovo versifikaciono nesnalaženje, možda i poistovjećenje pojmova u govoru i mišljenju. Dobrodošli su mnogima svi oni četvorosložni pridjevi i dvosložne i trosložne imenice kao bogomdana zamjena za sve ono što je veliki pjesnik mislio i što je htio da kaže, ali nije mogao. Zašto ne reći pravu riječ – nije znao kako uritmovati i versifikaciono ujednačiti trosložne i četvorosložne atribucije s punim crnogorskim značenjem. Poslužio se srpskom leksičkom spoljašnošću da bi iskazao crnogorsku suštinu!

XVIII

Strašna je Njegoševa sudbina!

Na njega se pozivaju i branitelji Crne Gore i njeni uporni razoritelji, i Crnogorci i anticrnogorci, prijatelji i neprijatelji! Traje to već koliko i Gorski vijenac traje. Samo će nova čitanja Vladičinog sveukupnog djela doći do njegovog ničim ne zamjenjivog crnogorstva, do njegovog velikog i čistog crnogorskog srca – toliko izranjavanog i toliko iz njegovih živih i mrtvih grudi čupanog i bacanog pred noge mrzitelja Crne Gore i paranoičnih hulitelja na sve crnogorsko pa i Njegoša!

Veliki pjesnik je učinio ono što bi svaki poeta devetnaestoga crnogorsko-srpsko-hrvatsko-slovensko-makedonskog oslobodilačkog vijeka učinio! Ne upuštajući se u strogo poziciono značenje nekih atribucija, a nalazeći im zamjenu u pridjevsko-imeničnim atribucijama jednog drugog naroda – istovjernog, a po oslobodilačkim težnjama i istovjetnog. Doduše, tek polovinom XIX vijeka!

XX

Njegoš je paranoično zloupotrebljavan, najčešće protiv sopstvenog naroda. Naravno i protiv sebe. Najbitnije atribucije svoga naroda, čijom je upotrebom i značenjem podsticao nacionalnu svijest, pjesnik je u Gorskom vijencu upotrebljavao gdje god je mogao, gdje je to versifikaciono bilo moguće to jest gdje mu je pjesnički zanat dozvoljavao.

Zločin je ravan biblijskim zločinima: Njegoševim književnim djelom ukazivati na Njegoševu genijalnost, a tim istim djelom dokazivati nepostojanje naroda iz kojeg je pjesnik ponikao! To čine samo paranojom ozbiljno načeti ideolozi velikosrprstva kao svebalkanskog etnikuma. Takvih ima i među Crnogorcima. To su oni što sebe nijesu osjetili i pronašli u crnogorstvu, izuzev kao u regionalnom ili zavičajnom »dragom kamenu« srpstva. Njihovo crnogorstvo nije Njegoševo, ono je mnogo više iz psiho-memorijskog korijena kadije Hadži-ali Medovića, Skender-Age, Mustaj-Kadije, Arslan-Age Muhadinovića, Ferata Začira i Ridžala Osmana, inače Njegoševih junaka iz Gorskog vijenca.

XXI

Crnogorstvo je i samim Njegošem toliko dokazana državna i nacionalna posebnost, nastala iz dukljanskog, a ne srpskog stabla i korijena.

XXII

Ni današnji Njegoševi prisvojitelji i posrbitelji nikako da shvate ono što je srpski socijalista Svetozar Marković shvatio još u onom hajdučkom i turskom devetnaestom stoljeću u Srbiji. Taj rastjerivač srpskih nacionalnih magli i mrakova, na žalost, bez većih rezultata u ubajaćenoj svijesti srpskih nacionalista, smogao je snage da Srbima u lice kaže: »Taj naš, zapravo crnogorski pjesnik i vladika«.

Današnja SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) ne može dostići stepen nacionalne tolerancije i spoznaje – ko je ko na Balkanu, jednog Svetozara Markovića iz druge polovine devetnaestog stoljeća. Njegoš je toliko crnogorski da to smeta i njegovom djelu, a i savremenom crnogorstvu.

Današnje crnogorstvo je, ipak, već poprilično izašlo iz toka, jeleka, džamadana, dušanki, struka, dimija, pasova, zubuna, zlatnih košulja s ošvicama, jaketa, jagluka, crnih velova i ćemera; skinulo se s gusala, duduka, dvojnica i dipala, izašlo iz leleka i kojevitezanja. Ni ono harmonikaško crnogorstvo nije ništa civilizovanije. Obje varijante su izvan evropskih vremenskih tokova!

XXIII

Ko je i što je danas Njegoš?

Sin ili otac crnogorske epike?

Žrtva ili onaj što mu se žrtve prinose?

Tvorac kosovskog mita ili njegov rob?

Demon ili epski melanholik koji je nazreo Evropu iz Italije, Triješća, Vijene, Kotora, Sankt Petersburga, Pskova...?

Depresivni cetinjski ukrotitelj jednoumnih Crnogoraca, ili »vladar među Varvarima i Varvarin među vladarima«!

Smireno teatralni cetinjski grudobolnik, ili osamljeni cetinjski neurotik s bičem u ruci, nožem, jataganom, kuburom, ledenicom i samokresom za turskim svilenim »pasom« oko njegovog vitkog struka? »Srbin« koji nikada nije vidio Srbiju i Biograd, niti ikada kročio na srpsku zemlju!

Mitropolit u čijem pjesništvu postoji jedno od najantiklerikalnijih mjesta u svjetskoj književnosti: »Luna i krst, dva strašna simbola – njihovo je na grobnice carstvo«.

XXIV

Ratnik bez ijedne dobijene bitke!

Njegova podgorička bitka, ili bitka za Podgoricu, veliki je Njegošev vojnički poraz – njegov i crnogorski!

S kojom mišlju je to Njegoš uradio: da dobije Kancelarovu naklonost (Meternika) za Crnu Goru, da otkloni sumnje ljubomornog supruga, ili da spriječi mogući dvoboj, koji bi ozbiljno naškodio Njegoševom ugledu – dobio ga ili izgubio!

Iza onakve smrti Smail-age Čengića stoji Njegoš: Osveta za poginule Petroviće na Grahovu, gdje je bio i njegov rođeni brat, a i da bi vezao Drobnjake za Crnu Goru!

Njegoševa prijekost, provala bijesa, osvete i petrovićke sujete, pokazala je svu svoju surovost u dva slučaja: besmisleno ubistvo Mirka Kršikape zbog sablje Smail-age Čengića i kažnjavanje smrću svoga uglednog senatora Todora Mušikića Pipera i braće, zbog prihvatanja deset oka žita od paše skadarskog, jedne od najgladnijih crnogorskih godina, a takvih je godina bivalo često, pogotovo za vrijeme Njegoševe vladavine!

Da li je Njegošev odnos prema svome pobratimu Ali-paši Stočeviću Rizvanbegoviću u svemu bio čist? Nije li Rizvanbegović zbog tog pobratimstva na onakav način izgubio glavu? Možda je to najsuroviji obračun Omer-paše Latasa s jednim pobunjenim Bošnjakom. Da li je Rizvanbegovića Njegoš nagovorio na pobunu? Ni čuveni pop Bogdan Zimonjić, prema kojem je Ali-paša imao čudan odnos, nije mogao spasiti Njegoševog pobratima i jednog od najcivilizovanijih zabita hercegovačkih!

Da li je Njegoš mogao učiniti glas pobratimu da prebjegne u Crnu Goru?

Dosta toga oko toga pobratimstva treba rasvijetliti!

XXV

Njegoš je državnik čija država nije ličila ni na jednu balkansku, a kamoli evropsku državu njegovog doba:

Ni one poazijaćene, ni na one poevropljene, ni na one mediteranske, gdje je njegova država jedino pripadala!

Crnogorsko mediteranstvo ni Njegoš, niti ijedan Petrović do Danila Stankova, nije shvatio!

Ni knjaz i kralj Nikola poslije Danila i prvog evropskog kumstva na Cetinjskom dvoru: Danila i Darinku je vjenčao Napoleon Treći!

Da li je Njegoš od svojih tutora nije smio da shvati gdje je Crnoj Gori mjesto, ili nije bio dovoljno mudar državnik da pristane na mediteransko mjesto male, oficijelne, pravoslavne utvrde na Jadranu?!

Ruski zaljubljenik, zarobljenik ili očajnik?

Njegoš čista i otvorenog južnoslovenskog srca pohrli u svetu Rusiju da se ruskom caru ižali i na Turke i na svoje. Njegovi su mu tih godina bili mnogo teži od Turaka. Teži i u svemu prljaviji!

XXVI

Za razliku od svog strica Petra Prvog, Njegoš je do kraja života bio u inferiornoj poziciji pred ćudljivim ruskim dvorom. Vazda je neko od Crnogoraca »s dugim perčinom« našao načina da dođe u Sankt Petersburg, pristupi caru i najbezočnije izogovara svoga Gospodara, Vladiku i Pjesnika. Bilo je i onih koji su ruskom dvoru potkazivali da »Vladika sastavlja nekakve pjesnice i zabataljuje državu«.

XXVII

Ima njegošologa koji tvrde da je najdarovitiji i najznačajniji Crnogorac devetnaestog vijeka, svojom rukom poslao na Onaj Svijet oko 70 Crnogoraca. Tada se država tako pravila!

Jedan drugi Crnogorac (Milovan Đilas), svakako među najdarovitijim i najekstremnijim u cijelom crnogorskom dvadesetom (komunističkom) vijeku, po nekim je svjedočenjima, ubio 5 više od Njegoša!

Njegoš je ubijao samo Crnogorce, a Đilas i Srbe!

I Đilasova se država pravila slično onoj Njegoševoj.

Kuriozitet jednog doba: Đilas je napisao čuvenu polemičku knjigu Legenda o Njegošu da bi se obračunao s »idealističkim pristupom Njegošu« srpske spisateljice Isidore Sekulić. Njena se knjiga zvala: Knjiga duboke odanosti Njegošu.

Poslije dramatičnog silaska s vlasti, političke havarije i nekoliko robija, Milovan Đilas je o Njegošu napisao mnogo idealističkiju knjigu od gospođe Isidore Sekulić. Dakle, legenda o Njegošu se nastavlja!

XXVIII

Rusiji i ruskom pravoslavlju Njegoš se predavao da bi pomogao Crnoj Gori, da bi, uz rusku pomoć, opstala u još gustim balkanskim tmušama, da bi što više zlatnih rubalja, medalja, ordena i odličja, emotivnih stanja i zaštitničkih gramata iskamčio za »sirotu Crnu Goru«, svoju »nesretnju zemlju«.

Srbiji i srpstvu se prepuštao da bi se imao na koga osloniti u konačnom obračunu s Turskom na Balkanu. Njegoš je dosta naivno i sasvim slovenofilski zamišljao kraj turske carevine i ujedinjene balkanskih Slovena.

Da li je Njegoš slutio da su Srbija i srpstvo jedina prava opasnost za Crnu Goru i crnogorstvo?

Njegoš je znao da Miloš Obrenović, u razgovoru s Turcima, Crnogorce naziva »Oni ludovi«.

Da li je znao da je Miloš od sultana tražio dozvolu da on sa srpskom vojskom krene na Crnu Goru i razori je?

Njegoš je Gorski vijenac prvobitno bio posvetio Milošu Obrenoviću, Kodži Milošu, nepismenom srpskom knezu, koji organizuje ubistvo svoga kuma Karađorđa, kako bi spasio Srbiju!

Kada je saznao kako Miloš trguje s Turcima, da je i Karađorđeva glava bila dio te trgovine, kako uspijeva da zlatom od Beogradskog pašaluka stvori državu, Njegošu je i mrtav Karađorđe bio bliži i sličniji njegovom idealu balkanskog vođe! Mada prijeki ubica i trgovac bez srpskog porijekla!

XXIX

Njegoš je ozbiljno razmišljao da od Crnogoraca pobjegne u Ameriku! U Trstu se kod jedne brodske kompanije raspitivao o vađenju pasaporta i parabrodu!

XXX

Najnepošteniji odnos prema Njegošu imaju Crnogorci: Srbi ga, uglavnom ne razumiju, izuzev na mjestima gdje, po njihovom, srbuje; Hrvati su, i u velikom čišćenju imena zagrebačkih ulica u Novoj Hrvatskoj (1992), ostavili ulicu s Njegoševim imenom! Ostali ga nikada nijesu dočitali, čak ni na fakultetima gdje se u kontekst srpske književnosti, proučava. Crnogorci nikada nijesu znali pravi pristup svom najvećem pjesniku: svaka je generacija u pristupu Njegošu povećavala stepen idolatrije, obožavanja i kultnosti. To rade i oni koji ga ne znaju čitati, niti su ga ikada do kraja pročitali. Njegoša su surovo zloupotrebljavali i Crnogorci i anticrnogorci, i četnici i partizani, i današnji Bjelaši i Zelenaši. Svi citiraju: Trijebimo gubu iz torine! Svaki od njih misli za onog drugog da je ta guba, koju treba trijebiti! Jadni Crnogorci, kazao bi siroti Njegoš, i zatražio pasaport za zemlju od Crne Gore najudaljeniju!

(Iz knjige “Traktat o suboti”, 2003.)

Galerija

Preporučujemo za Vas