NJEGOŠEVA NAGRADA

Jugoslovenski Nobel: Pola stoljeća u tri čina

Nakon raspada SFRJ, jednu ideološku matricu zamijenila je druga. Vlast redvođena Bulatovićem, Đukanovićem i Marovićem snažno je podržavala Miloševićev velikosrpski projekat...
457 pregleda 15 komentar(a)
Ažurirano: 11.11.2013. 08:38h

Kada sjutra, u Vladinom domu na Cetinju, veliki evropski i slovenački pjesnik Tomaž Šalamun iz ruku građanina Filipa Vujanovića primi značajno priznanje postaće – 14. laureat Njegoševe nagrade u njenoj poluvjekovnoj istoriji.

Taj petodecenijski ljetopis bilježio je sve faze i transformacije kroz koje je prolazilo društvo u kojem je ta nagrada bila jedan od važnih simbola.

Socijalistički klasici

Prve tri nagrade, dodijeljne šezdesetih godina, spadaju među nesporne, kako i dolikuje “herojskoj fazi” jedne nagrade. Socijalistička vlast je htjela da od Njegoševe nagrade napravi najvažnije književno priznanje u Jugoslaviji, kako je i dolikovalo imenu onoga po kome je nagrada nazvana.

Idealan prvi dobitnik (1963) bio je Mihailo Lalić i njegov veliki roman „Lelejska gora“. Crnogorci su bili zadovoljni i ponosni - nova velika nagrada, zamišljena kao neka vrsta jugoslovenskog Nobela, pripala je „nešem“ čovjeku, jednom od istinskih velikana jugoslovenske književnosti toga vremena.

Miroslav Krleža bio je drugi dobitnik (1966), jednako nesporan – velikan evropskog formata, pisac čije je književna avantura bila bliska komunističkom pokretu, svakako najveće ime među piscima koji su podržavali taj pokret u Jugoslaviji. Krleža je nagrađen za monumentalne „Zastave“, fascinantni petotomni roman. Mnogi upućeni posmatrači bili su sigurni da ni svi članovi Žirija nisu pročitali Krležin roman. (Uzgred, potpisik ovih redova svjedoči – do sada sam u Crnoj Gori sreo samo dvoje, jednu violinistkinju i jednoga pisca, da su zaista pročitali Krležin najobimniji roman.)

Ovaj narativni podvig u visokomodernističkom duhu nesumnjivo je remnek-djelo, ali u doba sve većeg ubrzanja, obim mu nikada neće biti saveznik u pohodu na čitaoce. Možda je Krleža to zamisilo kao kakvu kvalifikacionu normu? Onaj ko je „preskoči“, dobija dostojnu nagradu.

Treća nagrada otišla je u ruke Meše Selimovića (1969). Njegov roman „Derviš i smrt“ bio je apsolutni književni događaj. Nepodijeljena fascinacija publike i kritičara ispratila je čudesni roman pisca čije se ranije knjige tek uz mnogo blagonaklone fleksibilnosti mogu prepoznati kao najava ovako velikog književnog djela.

Vrijeme famoznog „ključa“

Sedamdesete se bile neka vrsta dekadencije Titove epohe. Jedan od znakova tog vremena bio je i fenomen „ključa“, republičkog ili nacionalnog, kako se to zvalo. Kada danas istu stvar imamo u Evropskoj uniji onda je to sluh za ravnopravnost, antidiskriminišuća senzitivnost, ili kako već. Danas to nikome ne smeta, ali, tada, sedmadesetih, svi su bili gnjevni na „ključ“ i slične samoupravne novotarije.

Čini se da je logika “ključa”, makar dijelom zaslužna za izbor naredna četiri dobitnika.

Branko Ćopić je nagradu dobio (1972) za “Baštu sljezove boje”, veliki pjesnik i romanopisac Oskar Davičo (1978) nagrađen je za knjigu “Reči na delu” (njegov pokušaj da se “opjeva” socijalističko samoupravljanje) koju, samo nekoliko godina kasnije čak nije uvrstio ni u svoja izabrana djela. Možda to govori i o tome koliko je svoj pjesnički naum smatrao uspješnim. Ali, za Žiri Njegoševe nagrade – to je bilo dovoljno. Oskar Davičo je bio veliko ime, a konkretna knjiga je očito bila samo formalni povod da se pisac “Pesme” nađe među laureatima. Veliki makedonski pjesnik i lingvista Blaže Koneski nagrađen je za zbirku “Zapisi” (1975), a slovenački kritičar i “društveni radnik” Josip Vidmar (1981) za knjigu eseja “Likovi”.

Dok gledate spisak dobitnika u periodu od 1972. do 1981. valja se sjetiti da su još živi Andrić (do 1975), Vitomil Zupan, Edvard Kocbek (do 1981), Miloš Crnjanski (do 1977), Radovan Zogović, Ranko Marinković...

Ali, Andrić u posljednjim godinama svoga života nije imao značajnih knjiga, a Zupan i Kocbek su bili tradicionalno „ideološki“ sumnjivi. Crnjanski, uprkos visokoj kooperativnosti sa vlastima koju je pokazivao od povratka u Jugoslaviju, ipak je imao žig „emigranta“, dok je Zogović bio nepodoban, i dalje. Tako da je njegova velika knjiga „Knjažeska kancelarija“ izgubila bitku sa Koneskim. Crnjanski je objavio “Roman o Londonu” upravo 1972, i bio bi to, nakon Lalića, Krleže i Meše “pravi” nastavak, ali, Ćopićeva zbirka priča za djecu je tadašnjem Žiriju bila prihvatljivija.

Sutonsko doba SFRJ i devedesete

Nagrada Vidmaru izazvala je prilično negodovanje dobrog dijela javnosti. Pored živih slovenačkih velikana Kocbeka i Zupana (Miško Kranjec je u finalu izgubio 1978. od Daviča), nagraditi Vidmara bilo je partijsko sljepilo najnižeg reda. Čaršija je odmah lanisrala vic – budući da se na slovenačkom Vidmarova knjiga zvala “Obrazi”, rečeno je da je Vidmar dobio Njegoševu nagradu – “na obraz”.

Naredna dodjela (1984) se i danas često spominje u medijima. U finalnoj konkurenciji Desanke Maksimović i Danila Kiša, Žiri je odbarao popularnu pjesnikinju, koja je i tada bila dama u poznim godinama. Jedan od (čaršijskih) rezona da se Desanki da prednost bile su i njene godine – stara je, a za Kiša “ime vremena”. Ali, ljudima ne pripada da pričaju o onome što ne mogu znati – Kiš je umro nakon pet godina (1989), a Desanka je poživjela do 1993.

Sljedeća nagrada, 1987. urezaće na mermernu ploču u Biljardi ime Borislava Pekića, tvorca monumentalnog sedmotomnog romana “Zlatno runo”. Istovremeno to je bio znak da se nagrada deideologizuje, bar u odnosu na paradigmu koja je do tada bila dominantna.

Pekić je, samo neku godinu ranije, bio nezamisliv kao ozbiljan kandidat, a kamoli kao laureat.

Naredne godine donijeće suton i raspad SFRJ. Jednu ideološku matricu zamijenila je druga. Nova crnogorska vlast, predvođena Bulatovićem, Đukanovićem i Marovićem snažno je podržavala velikosrpski projekat Slobodana Miloševića, pa je u skladu sa tom činjenicom i najveća književna nagrada, sada u “krnjoj Jugoslaviji”, dobila drugačije usmjerenje.

Od naredna tri dobitnika dva su bili apsolutni simboli velikorspke ideologije – Dobrica Ćosić (1990) i Matija Bećković (1997). Između njih nagrađen je veliki pjesnik Stevan Raičković (1993). Nagrada Ćosiću izazvala je i demonstracije na Cetinju, pa je Ćosić odveden helikopterom sa Njeguša.

Te godine kada je nagrađen Bećković, u najužem izboru bili su Radomir Konstantinović i Aleksandar Tišma, ali je propuštena prilika da se jedan od ova dva velikana nađe među dobitnicima. Nagrađen je Bećković, uz veliko negodovanje dijela crnogorske javnosti, a uručenje nagrade je odloženo – budući da Đukanović nije htio da dozvoli da Momir Bulatović uruči nagradu, nego je čekao da se okončaju predsjednički izbori na kojima je tijesno pobijedio svog dojučerašnjeg saborca, pa se Đukanović izborio za “počast” da uruči nagradu tvorcu flskule da je “Kosovo najskuplja srpska reč”.

Nova nagrada

Nakon nagrade Bećkoviću uslijedila je kriza nagrade. Bila je to neobična situacija. Žiri je 2001. godine došao da dva finalna kandidata (Milorad Pavić i Brana Šćepanović), ali umjesto konačne odluke dobili smo situaciju u kojoj se Žiri pozvao na „probijanje“ roka u kom je po zakonu bilu nužno donijeti odluku, te poništio čitavu proceduru. Bio je to kraj „klasične“ Njegoševe nagrade.

Ta nemoguća situacija sa žirijem koji se samougasio za posljedicu je imala višegodišnju polemiku o profilu nagrade.

Bilo je jasno, naime, da je u “prvoj fazi” Njegoševa nagrada bila neodvojiva od književnog konteksta one velike Jugoslavije, pa je nestankom tog konteksta i te realnosti, nagrada morala biti redefinisana. Kao prirodan prostor za nagradu koja nosi ime najvećeg južnoslovenskog pjesnika, odabran je upravo regionalni, južnoslovenski prostor, koji je ovaj put uključio i bugarsku književnost. Ali i pisce iz Crne Gore koji pišu na albanskom jeziku.

Naredna Njegoševa nagrada, prva u nezavisnoj Crnoj Gori biće dodijeljena tek 2009. godine. I – dobro je krenulo. Počasnu poziciju prvog dobitnika nove Njegoševe nagrade zaslužio je književni velikan Mirko Kovač, za knjigu priča “Ruže za Nives Koen”.

Na sličan način, estetski neupitno, nastavlja se ljetopis ove nagrade i sa novim laureatom, Tomažom Šalamunom. Bez obzira što Ministarstvo kulture još nije objavilo - za koju knjigu je nagrađen veliki pjesnik.