Mjesec je oktobar. Oko pet hiljada pripravnika ostalo je bez posla. Propušteni su kroz Program stručnog osposobljavanja visokoškolaca, a nakon devetog mjeseca – vraćeni su kući, sa jednim iskustvom više.
Ostaje pitanje da li je ovaj program bio toliko dobro osmišljen i implementiran, ili se jednostavno “vozio” na pripravničkom poletu: posle četiri godine bubanja, studenti su konačno bili u prilici da, kao što se često kaže, “primijene naučeno u praksi”. Dakle, Vlada Crne Gore napokon je uradila nešto da valja, zar ne?
Pa… i ne baš. I ne kažem to zato što sam cinik i hejter po difoltu. Kažem to s razlogom: na strukturnom nivou, ovaj program predstavlja sublimat svega naopakog i opasnog u dvadesetogodišnjoj neoliberalnoj ekonomskoj politici vlade Crne Gore. (Sve je “po folderu”, što bi rekla moja omiljena po(p)litičarka.)
Naša neoliberalnim idejama overdozirana vlada ne razmišlja o tome da se problemi generisani u ekonomskoj sferi ne zadržavaju samo u njoj
Dakle, da ponovim: oko pet hiljada mladih ljudi – bez obzira na to da li su se pokazali kao stručni i vrijedni – vraćeno je kući. Vremenom, neki od njih će naći stalno zapošljenje, dok će veliki broj nastaviti da luta od posla do posla, bez ikakve perspektive za građenje karijere ili stabilnu egzistenciju. Program stručnog osposobljavanja visokoškolaca kao da nam je potvrdio ono što svi već znamo: diploma je možda dovoljna za pripravnički staž, ali trud, znanje i talenat nisu garancija za dobijanje ugovora o radu.
Međutim, naša neoliberalnim idejama overdozirana vlada ne razmišlja o tome da se problemi generisani u ekonomskoj sferi ne zadržavaju samo u njoj. Naprotiv, oni gotovo uvijek metastaziraju na tkivu društva. Zato zabrinjavajuće simptome socijalno neodgovorne ekonomske politike možemo primjetiti i tamo gdje ih najmanje očekujemo. U, recimo, reakcijama na “Paradu ponosa”.
Crnogorski radnici: od proleterijata do prekarijata
Ali krenimo od početka. Jedna od ključnih neoliberalnih dogmi, koja se iskristalisala osamdesetih godina prošlog vijeka, zahtjevala je od države da svojim politikama uspostavi “fleksibilnost tržišta rada”. Rezonovalo se ovako: ako tržište rada ne bude fleksibilnije, cijena rada će se povećati, što će opet navesti kompanije da prebace proizvodnju i ulaganja tamo gdje je cijena rada niža.
Dakle, finansijski kapital biće investiran tamo gdje je fleksibilnost tržišta rada veća. Pošto je ova grupa ekonomskih ideologa privukla pažnju političara još sedamdesetih, neoliberalizam se već tada počeo lagano razvijati kao ideološki mejnstrim. Ubrzo po sprovođenju tih politika, postalo je jasno o čemu je zapravo riječ: cijena zadržavanja investicija “u svom dvorištu” bila je sistematska proizvodnja nesigurnih i nestabilnih radnih mjesta.
Kako je vrijeme odmicalo, neoliberalna demagogija postajala je sve perfidnija: svaki ekonomski zastoj se pravdao nedostatkom fleksibilnosti, odnosno izostankom “strukturnih reformi” tržišta rada. U borbi sa krivcem na koga su ovi ideolozi uperili prst, država je dodatno podsticala fleksibilnost tržišta rada, što je urodilo sistematskim prebacivanjem rizika i nesigurnosti na radnike i njihove porodice. A nejednakost je samo rasla…
Zvuči poznato, zar ne?
Vremenom se klasna struktura, koja je bila temelj industrijskog društva, počela mijenjati. Tako su milioni ljudi – i u razvijenim ekonomijama, kao i u onima u razvoju – ušli u ono što Gaj Stending naziva prekarijatom (kovanica od riječi precarious – neizvjestan i proletariat – proleterijat).
Riječ je o “klasi u nastajanju”, koju ne možemo uvrstiti u ono što podrazumijevamo pod već formiranom radničkom “klasom za sebe”: dakle, društvo koje se uglavnom sastoji od radnika u dugoročnim, stabilnim poslovima, sa fiksnim radnim vremenom i šansom za napredovanje, i koji raspolažu mogućnošću sindikalnog udruživanja i potpisivanja kolektivnih ugovora.
Ako ste u poziciji da često mijenjate posao, da često mijenjate poslodavca, da mijenjate kolege, i prije svega mijenjate ono kako zovete sebe, radna etika postaje sporna i oportunistička
Štaviše, zbog neprestane strijepnje o mogućem gubitku posla i stalnog mijenjanja radnih mjesta, ljudi u prekarijatu nemaju razvijen radni identitet. To ima ozbiljne društvene posljedice – naime, odsustvo osjećaja pripadnosti solidarnoj radnoj zajednici samo pojačava osjećaj otuđenosti i puke instrumentalizovanosti na radnom mjestu. A to je tle koje rađa oportunizam kao suštinsku vrijednost.
Izgubljeni između ugovora o stalnom zapošljenju i nedostatka zaštite od gubitka posla, pripadnici prekarijata egzistiraju u sadašnjosti, bez osjećaja profesionalne ispunjenosti i postignuća. Za njih je budućnost terra incognita, utoliko prije što hronično nisu u stanju da svojim primanjima podmire osnovne životne potrebe. Štaviše, drskost onih koji su ih doveli u taj položaj ide toliko daleko da prekarijat nastoje prikazati u pozitivnom svjetlu predstavljajući ga kao slobodarski duh koji odbija norme stare radničke klase ukorijenjene u stabilnom radu, kao i materijalizam menadžerskih i administrativnih poslova.
Zvuči poznato, zar ne?
Istraživanja su pokazala da kratkoročno definisana radna mjesta utiču na (ne)mogućnost razmišljanja na duži rok. A sve manje mogućnosti za lični razvoj, odnosno za građenje karijere, uticalo je i na pojavu četiri problematična psihička stanja kod prekarijata: anomija, anksioznost, srdžba i otuđenost. Poražavajući je podatak da je u razvijenim zemljama gotovo četvrtina radno sposobne populacije u prekarijatu.
Ako ljudska bića imaju predispoziciju da vjeruju i sarađuju, kao što tvrde socijalni psiholozi, onda neizmjerno fleksibilno okruženje bez ikakve sigurnosti mora da ugrozi svaki osjećaj za saradnju i moralni konsenzus. Time dospijevamo u situaciju da radimo sve ono što može proći nekažnjeno, a što se lagano pretvara u obrazac oportunističkog ponašanja, uvijek na granici amoralnog.
Banksijev grafit (FOTO:stencilrevolution.com)
Da bi se izgradila solidarnost, mora postojati osjećaj stabilnosti i predvidljivosti. A prekarijat nema ni jedno ni drugo. On je podložan hroničnoj nesigurnosti i neizvjesnosti. Ako ste u poziciji da često mijenjate posao, da često mijenjate poslodavca, da mijenjate kolege, i prije svega mijenjate ono kako zovete sebe, radna etika postaje sporna i oportunistička. Na to dodajte činjenicu da je vertikalna pokretljivost nemoguća bez sposobnosti razmišljanja na dugi rok.
Zvuči poznato, zar ne?
A sve to – ova složena mreža psiholoških i socijalnih problema – nastalo je kao posljedica fleksibilnosti tržišta rada i nesigurnosti radnog mjesta, koji zapravo čine temelj neoliberalnog ekonomskog sistema. Međutim, tu postoji još jedan problem, onaj potencijalno najopasniji – politički. Istraživanja pokazuju da je prekarijat najpodložniji političkom populizmu (a posebno davanju podrške ekstremnoj desničarskoj politici). Ukratko, prekarijat je najspremniji da na izborima podrži upravo one koji ga izrabljuju. Napetosti unutar samog prekarijata navode ljude u međusobne sukobe, da usmjeravaju “socijno nezadovoljstvo” ka (najslabijim) manjinskim grupama. To opet djeluje kao “socijalni ventil” koji ih onesposobljava da ekonomske strukturne preobražaje prepoznaju kao generator zajedničke ranjivosti. Ta nemogućnost prepoznavanja uzroka problema predstavlja idealno tle za političku manipulaciju. Doskorašnji uspjeh neoliberalnog programa, koji su prihvatile mnoge vlade širom svijeta – pa i ova naša – nigdje nije doveo do boljeg života, ali jeste stvorio političko čudovište.
A u mjesecu oktobru, jedno takvo političko čudovište rođeno je u Crnoj Gori.
Sablasne (a)simetrije
Svjestan sam činjenice da smo u poslednjih nekoliko sedmica imali hipertrofiju napisa o “Paradi ponosa”, ali dopustićete mi da ovoga puta kritiku ne usmjerim na one vrsne čuvare javnog morala koji mahom komuniciraju kamenicama, već da problematizujem jedan segmenat onih koji su ovu manifestaciju branili.
Politički beslovesna omladina koja stvari pokušava da rješava nasiljem nije ništa drugo do posljedica ekonomskih politika koje sam upravo pomenuo. Sjetimo se, četiri psihička problema sa kojima se prekarijat susreće jesu: anomija, anksioznost, srdžba i otuđenost. Ako odrastate u prekarijatskoj porodici, minimalne su šanse da ne iskusite jedno ili više od ovih stanja.
U tom smislu, ironija sudbine jeste u tome da su upravo oni koji su fizički napastvovali LGBT populaciju – ne bi li očuvali “porodične vrijednosti” – uveliko proizvod degradacije porodičnih vrijednosti, prouzrokovane strukturnim ekonomskim reformama. Politički ekstremizam gotovo je uvijek simptom društveno-ekonomske krize.
Ali, to su “opšta mjesta” koja svi znamo. Ono što se prećutkuje, ili se barem ne vidi, uvijek je najzanimljivije. Ako ste iole prisutni na društvenim mrežama, bili ste u prilici da primijetite jedan zanimljiv obrazac: otvorenu, iskrenu i zdušnu podršku “Paradi ponosa” pružao je veliki broj “maminih i tatinih” ćerki i sinova. Zvuči možda neobično, ali ovdje možemo vidjeti klasni rascjep unutar crnogorskog društva u svom punom sjaju: progresivna, “europejska” reakcija na ovaj događaj nije ništa drugo do nus-pojava istih onih procesa koji su stvorili pravoslavnu omladinu koja se “prva baca kamenom”.
U pozadini ovih dešavanja stoji (heterogena) konzervativna desnica – oličena u crnogorskom režimu i njemu sve bližoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi – koja nastoji da populističkim metodama usmjeri ekonomski indukovano socijalno nezadovoljstvo prema LGBT populaciji kao krivcima za brojne probleme: od “uzurpiranja javnog mira” do “uništenja porodičnih vrijednosti”.
U takvoj političkoj orkestraciji socijalnog nezadovoljstva, godinama akumulirani gnjev se distribuira po jednostavnoj logici: nemoćni smo da se borimo protiv kapitalističke eksploatacije, pretvaranja radnika u nadničare, nejednakosti, korupcije, nametnutih evroatlantskih integracija, sprege države sa organizovanim kriminalnom, ali možemo da razbijemo par “pederskih” glava, jer su one supstitut za sve što je loše u društvu.
Dimitrije Vojnov je jednom prilikom lucidno zapazio da se u brojnim balkanskim zemljama borba za prava LGBT populacije artikuliše izvan domena političkog. Prevedeno na situaciju u Crnoj Gori, pitanje prava LGBT populacije predstavlja jedino pitanje koje ne zahtjeva političko određenje – u pogledu toga kojoj partiji pripadate, koji politički program podržavate ili, u krajnjem slučaju, da li ste Srbin/Srpkinja ili Crnogorac/Crnogorka.
Hoću reći, okupljanje protiv LGBT populacije jeste jedino što se “smije” bez ikakvog rizika da se “kontra-paraderi” politički odrede i svrstaju, da se zamjere bilo kom centru političke moći. Pošto su određene društvene grupe u strahu da naprave koaliciju protiv onih koji su krivi za kolaps države (i cjelokupne privrede), onda je prave protiv LGBT populacije kao instance zbog koje nikome ne moraju da se pravdaju. Ako napadate ovu populaciju u državi Crnoj Gori, niko ne može da prokljuvi za koga glasate – odnosno, “čiji ste politički”. Dakle, za razliku od drugih potčinjenih manjinskih grupa, pitanje prava LGBT populacije potpuno je depolitizovano – izmješteno iz sfere političkog u sferu moralnog.
Isto važi i za one koje “ekonomska kriza” ne dotiče. Dakle, za “mamine i tatine” sinove i ćerke. Velikim dijelom, oni su javno podržavali “Paradu ponosa”. Jednim dijelom zato što je to pitanje van političkog polja, ali isto tako jer zaista vjeruju da su u pravu. Drugačije rečeno, progresivno razmišljanje ove društvene grupa nije fejk. Razlog tom naprednom razmišljanju – u odnosu na njihove roditelje i prekartijat – jeste njihova materijalna obezbjeđenost, odnosno ono do čega je odrastanje bez egzistencijalnih briga dovelo: do djelotvornog preobražaja ekonomskog u kulturni kapital.
Ima se, može se
Istraživanja Pjera Burdijea pokazala su da se vrijednosti koje se stiču u okviru određenog društvenog prostora (npr. porodice, klase, (pot)kulture, itd.) usvajaju, a potom ispoljavaju u obliku dispozicija koje uslovljavaju određeni pogled na svijet i ponašanje bazirano na njemu. Kao i u geografskom, tako i u društvenom prostoru, tačka gledišta zavisi od položaja u prostoru. Društveni prostor je strukturiran na osnovu dva načela diferencijacije: na ekonomskom i kulturnom kapitalu. Ukratko, ekonomski kapital predstavlja materijalno bogatstvo koje neko posjeduje, dok se kulturni kapital odnosi na ne-materijalna dobra poput obrazovanja, znanja i stručnosti, verbalne sposobnosti, estetske preferencije… Međutim, zanimljivo za našu priču jeste da su ove vrste kapitala, između ostalih, međusobno konvertibilne, tako da se ekonomski kapital najčešće lako konvertuje u kulturni.
Prema Burdijeu, ekonomski kapital je korijen svih vrsta kapitala. Jednostavno, novac nudi sredstva za prisvajanje drugih oblika kapitala, uključujući i kulturni, tako što nudi bjekstvo od “nužde”. Što više bogatstva neko posjeduje, tim je više u mogućnosti da eliminiše svakodnevne brige o fizičkom preživljavanju. Kada se ukloni strijepnja o materijalnoj egzistenciji, ekonomski kapital otvaranja mogućnosti za uvećanje kulturnog kapitala: putovanje svijetom i upoznavanje drugih kultura, stručna i akademska usavršavanja u inostranstvu, razmjenu iskustava sa ljudima širom svijeta… Ukratko, ekonomski kapital može priuštiti mogućnost da se postane “evropski čovjek širokija svatanja”. Ali ono što je bitno za nas, u pogledu društvene reporodukcije, jeste da se ekonomski kapital prenosi i nasljeđem. Dakle, čak i najobičniji beslovesni šaban može svoj ekonomski kapital uložiti u uvećanje kulturnog kapitala svoje djece.
Već ovdje možemo primijetiti kako razaranje crnogorske privrede – kroz tzv. “prifati-zaciju” – cijepa društveno tkivo zemlje, a potom stvara političke probleme: sa niskim nivoom ekonomskog kapitala, prekarijat uglavnom stvara netolerantne “urbane varvare”, dok ekonomski kapital koncentrisan u rukama nekolicine nerijetko stvara tolerantnu “evropsku omladinu”.
I u tom trenutku, u trenutku konverzije kapitala, crnogorski sistem se reprodukuje. Isti onaj kapital koji se stekao “pljačkaškom privatizacijom”, osiromašivanjem stanovništva i stvaranjem prekarijata, sada stvara novu crnogorsku elitu, naprednih, “evropskih” shvatanja.
Opušteni, oslobođeni materijalnih briga, sa zagarantnovanim poslom i stanom, pripadnici ove društvene grupe mogu – samo ako hoće, a dobar dio njih hoće – da putuje vani, obrazuje se vani, dolazi u kontakt sa “progresivnim” načinom mišljenja. Kao takvi, ovi omladinci – poduprti sumnjivim “crnogorskim” ekonomskim kapitalom, ali sveprihvaćenim “evropskim” kulturnim kapitalom – biće jedni od rijetkih u položaju da promišljaju crnogorske probleme “kako valja i trebuje”. Štaviše, u slučaju da dođe do kolapsa režima, uglavnom će oni imati dovoljno vremena i znanja da ponude artikulisanu, sistematizovanu kritiku.
Potpomognuti i visokim nivoom društvenog kapitala – u vidu uticajnih poznanstava i bitnih umrežavanja – nametnuće se kao nova politička elita. Uostalom, nije li se nešto slično desilo u komšijskoj Srbiji? Nisu su li “Drugu Srbiju” stvorila djeca i unuci komunističkih funkcionera? Zar tako zemlja nije dospjela u situaciju da komunistički ekonomski kapital uveze liberalni kulturni kapital?
Adrese sa kojih dolaze reakcije na “Paradu ponosa” samo su simptom socijalnih problema u kojima se Crna Gora nalazi. Kritičari sa obije strane, nespremni da sagledaju strukturne uzroke problema, olako osuđuju ili otpisuju. Sve dok Crna Gora ne dobije autentičnu “ljevicu”, u momentima krize sav “društveni gnjev” će se i dalje usmjeravati prema manjinama – ma koje one bile – i uopšte najslabijim segmentima društva. Što će reći, današnja Crna Gora je već formirano društvo koje su tokom formativnih godina odgajali loši političari. No, to i nije najveći poraz ovog društva – to što su stvorili na hiljade političkih delinkvenata. Tragedija je u tome što su ti delinkventi kao roditelji odgajili dobro političko potomstvo.
Galerija
Bonus video:
