KOKICE

Impresivna "Gravitacija" i neubjedljiva "Rizična igra"

Film Alfonsa Kuarona se već sada može okarakterisati kao jedan od najboljih ovogodišnjih ostvarenja i značajno kinematografsko dostignuće
60 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 12.10.2013. 17:36h

Gravitacija (Gravity, Alfonso Cuarón, 2013)

Jedan od osnovnih postulata filmske umjetnosti je uvjeriti gledaoca da ono što gleda nije fikcija. Iako je roman „Neuromanser“ Vilijema Gibsona do detalja opisao surovo sajberpank okruženje budućnosti, tek je Ridli Skot bio taj koji ga je filmom „Blejd Raner“ učinio bliskim i uznemirujuće realnim.

Korak naprijed je napravio i nezaobilazni Džejms Kamerun koji je „Avatarom“ uspio da prevari gledaoce kako umjesto animacije gledaju igrani film. U želji da izmaštane svijetove približe publici, većina autora kao da je izgubila sposobnost da uvjerljivo predstavi neobičnost stvarnih.

Dani Tarkovskog i Kalatozova su davno prošli, tako da se u većini filmova upečatljivi kadrovi prirode ili urbanog okruženja koriste kao spasonosni predah koji ne utiče na radnju kao takvu, već više služi da pojača i odredi ton filma.

Srećom, i dalje postoje autori kao Alfonso Kuaron koji „Gravitacijom“ redefiniše pojam aktivnog okruženja za novu generaciju gledalaca, usput snimajući djelo koji će se doživljavati kao naučna fantastika, iako to nije.

Doktorica Rajan Stoun (Sandra Bulok) i Met Kovalski (Džordž Kluni) orbitiraju u svemirskoj stanici oko Zemlje. Nakon incidenta na obližnjem satelitu, krhotine udaraju u njihovu stanicu i izazivaju nepopravljivu štetu. Rajan i Met pokušavaju da nađu način da ostanu živi i vrate se na Zemlju.

U „Gravitaciji“, svemir koji okružuje glavne junake nije tretiran kao usputni dekor, već kao opipljiva prijetnja. Uprkos predivnim kadrovima polarne svjetlosti i satelitskih snimaka planete, film uspijeva da prenese zastrašujuću usamljenost i negostoljubivost bezvazdušnog prostora.

Ovo radi na toliko realističan način da priziva poređenje sa klasikom žanra kakav je „Odiseja u svemiru 2001“ (Stenli Kjubrik, 1968), što je kompliment koji se rijetko daje. Kuaron je već u remek-djelu „Djeca čovječanstva“ (2006) pokazao kako superiorno vlada kamerom i dugim kadrovima.

U „Gravitaciji“ postiže više u tehničkom smislu, zato što su dugi kadrovi gotovo neprimjetni i potpuno prirodno uranjaju u narativ. Pored ritma, film krasi i inteligentno pozicioniranje kamere, pri čemu događaje najčešće pratimo iz vizure aktera ili sa okolnih satelita.

Svaka od takvih scena ima uporište u priči, pa se dezorjentacija u prostoru dočarava izuzetnim kadrom iz skafandera Rajan Stoun koja rotira oko svoje ose, a izolovanost sporim i efektnim udaljavanjem kamere od astronauta koji se na kraju gube u crnilu zvjezdanog neba.

Što se tiče 3D efekata, malo je filmova u kojima isti imaju ovoliko smisla. Udaljenost između glavnih junaka i satelita je ono na čemu počiva napetost, a 3D tu situaciju dodatno pojašnjava.

Kako su akteri najčešće u bestežinskom stanju dok oko njih lebde različiti predmeti, iluzija dubine daje zapanjujuću sličnost sa realnošću prosto zato što je ovaj format prikazivanja najprirođeniji samoj temi. Zanimljivo je da Kuaron nije snimao u 3D, već u 2D tehnici, i to u engleskom studiju Šeperton u kome je bila snimana i „Odiseja“.

Iz navedenog se lako zaključuje da je „Gravitacija“ znatno više od odlično režiranog djela, te da upada u kategoriju impresivnih radova koji filmski medijum guraju do krajnjih granica uvjerljivosti.

Scenario potpisuju Alfonso i njegov sin, trideset dvogodišnji Jonas Kuaron. Snimiti film sa svega dva glumca koji će biti zanimljiv nije lak posao, tim prije što je samom tematikom djelo akciona SF drama o preživljavanju. Priča ne prati kvalitet ili radikalnu originalnost režije, ali se može opisati kao korektna.

Za razliku od „Solarisa“ (Andrej Tarkovski, 1972), „Gravitacija“ nije primarno zamišljena kao film za razmišljanje, već kao ultimativni pokušaj prenošenja iskustva. Zaplet je generički i djeluje kao superiorna nadgradnja scene iz „Misije na Mars“ (Brajan de Palma, 2000) u kojoj umire Tim Robins.

Sa druge strane, to ne znači da u samom djelu nemamo upečatljivu, mada donekle trivijalnu i nametljivu simboliku.

Jedan od važnijih motiva je paralela između novorođenog djeteta i kosmonauta. Konop koji vezuje astronaute za brod na početku je prikazan kao pupčana vrpca. U ovim trenucima, astronauti su sigurni i potpuno nesvjesni opasnosti koja ih vreba iz okruženja.

Nakon katastrofe, prvi povratak Rajan Stoun u sigurnost broda prati lebdenje u pozi koja upadljivo podsjeća na fetusni položaj. Time se lična sigurnost obnavlja, ali po cijenu toga da se nikada ne odraste.

Opasnosti koje čekaju spolja su sada poznate i suviše strašne da bi se sa njima suočilo, ali je problem što iskušenja postoje i u samom brodu. Naime, u apsolutnoj usamljenosti kapsule i upućenosti na sebe, Stoun će se sjetiti pokojne kćerke i otkriti da potpuna izolovanost ne postoji, jer čak i kada je potpuno sam, čovjek je sam sa sobom.

U trenucima kada Rajan prelama da li će imati dovoljno snage da prevaziđe poraze i izbori se sa problemima, sa radija dopire eho udaljenog doma i čuje se plač bebe. Tek tada Stoun shvata da je sastavni dio svakog odrastanja napuštanje lažne sigurnosti, zbog čega konačno odlazi sa broda.

Na kraju procesa je zatičemo u blatu iz kojeg je, po judeo-hrišćanskoj tradiciji, nastao čovjek, čime je duhovna i fizička transformacija iz novorođenčeta u zrelu osobu potpuna.

Na sličan način se može posmatrati i naslov. Iako je, uz časne izuzetke kao što je „Izvještaj: Evropa“ (Sebastian Kordero, 2013), nauka gotovo protjerana iz naučne fantastike, Kuaron film naziva po jednoj od četiri osnovne sile u prirodi.

To da sva tijela djeluju jedno na drugo i da ne postoji akcija bez reakcije je koncept koji će gledaocu biti intuitivno jasan čak i ako ne zna za Njutnove zakone. Međutim, film će ovaj koncept privlačenja iz fizike proširiti na emotivnu povezanost koja takođe djeluje u oba smjera.

Za ovu vrstu povezanosti nije neophodno čak ni da drugi objekat postoji, kao što se već pokazuje kada duhoviti Met Kovalski ulazi u kapsulu Rajan Stoun, pri čemu je zanimljivo da je kompletan dijalog za ovu scenu napisao Džordž Kluni.

Tek tada se otkriva pravi smisao emotivne gravitacije kao psihološkog, a ne fizičkog fenomena, koji zbog toga nije ništa manje stvaran. Glas Aningaka koji Rajan čuje na radiju pokazuje da je ova povezanost sveopšta, univerzalno ljudska i da se proteže na čitavo čovječanstvo. Zbog toga je povratak Zemlji ujedno i povratak domu, iako porodice više nema.

Ako se uzme u obzir humana poruka filma koji, prije svega, slavi ljudski duh i upornost, začuđuje opis događaja koji su pokrenuli katastrofu. Sve počinje tako što dežurni krivci, odnosno Rusi, raketama gađaju svoj špijunski satelit. Time se priča na početku nepotrebno pozicionira kao „Rambo 3“ u svemiru.

Srećom, djelo ne ode u tom pravcu zato što naši junaci ubrzo izgube vezu sa Zemljom što je jako loše za njih, ali odlično za film. Takođe, iako je dijalog povremeno na samoj granici patetike, zahvaljujući sjajnoj glumi Sandre Bulok (što je samo po sebi SF), čak se ni tada ne gubi fokus.

„Gravitacija“ se već sada može okarakterisati kao jedan od najboljih ovogodišnjih filmova i značajno kinematografsko dostignuće. Sve dok komercijalni letovi u svemir ne postanu stvarnost, ovo djelo se nameće kao više nego validna alternativa.

Konačna ocjena: 9/10

Rizična igra (Runner Runner, Brad Furman, 2013)

Glamur, prevare i kriminal su se na primjeru “Velike iluzije” (Luj Letijer, 2013) pokazali kao recept za bioskopski hit. Režiser Bred Furman uz pomoć prepoznatljive glumačke ekipe pokušava da ponovi ovaj uspjeh, opisujući uspon i pad jednog onlajn kazina.

Riči Furst (Džastin Timberlejk) je matematičar koji ne može da plaća školarinu na fakultetu. Zbog toga sav svoj novac mudro ulaže u onlajn kockarnicu. Kada ga izgubi, analizom utvrđuje da je prevaren, odnosno da je kompjuterski program sa druge strane igrao previše dobro.

Zbog toga odlazi na Kostariku gdje ga zapošljava vlasnik sajta Ajvan Blok (Ben Aflek). Nakon što ga presretne FBI agent Šejvers (Entoni Meki), Riči shvata da Ajvan nešto krije.

Ideja o genijalnim matematičarima koji se bave kockom je već ranije obrađena u osrednjoj melodrami “21” (Petar Luketić, 2008). Bred Furman je više nego svjestan ovog filma, zbog čega pokušava da osvježi premisu novim elementima. Problem je što se pokazuje da su ti novi elementi potpuno nevažni u sveukupnoj priči.

Recimo, to da je Riči odličan matematičar je bitno samo do trenutka kada dolazi na Kostariku. Tu odjednom zaboravi integrale i umjesto promišljenosti, više puta demonstrira gotovo komičnu naivnost.

Neobično je i to da Džastin na aerodromu slučajno nailazi na saradnike kojima je slao igrače na sajt, što baca novo svjetlo na teoriju vjerovatnoće.

Kako bi se propusti u priči lakše podnijeli, film ima zavidan broj dinamičnih i isto tako nelogičnih obrta, kao i prikaze žurki i koncerata na kojima stigne da nastupi i muzičar Deadmau5.

U svakom trećem kadru gledalac posmatra obnažene djevojke koje plešu ili se kupaju u bazenu. Naravno, ni one nemaju nikakve veze sa pričom, ali se autori nadaju da će imati veze sa gledanošću.

Lik prevaranta Ajvana Bloka je jedini koji ima smisla u filmu. Za razliku od Džastina Timberlejka, Ben Aflek je uvjerljiv u ulozi negativca, uprkos nepostojećem razvoju njegovog lika. Blok je genije prevare isto kao što je i Riči genije za matematiku.

Komplikovana šema prevare se ubrzo razotkrije kao bolno jednostavna, pa ostaje pitanje kako je moguće da niko od radnika u kompaniji nije ranije otkrio način na koji Ajvan posluje. Odnos Ajvana, Ričija i djevojke Rebeke (Džema Arterton) takođe pati od ozbiljnih problema.

Uostalom, prvi susret Ričija i Rebeke opisuje kako Rebeka priča sa drugaricama, što Riči posmatra sa strane. Problem je što Riči kao da čuje šta Rebeka govori, iako je jasno da je predaleko da bi išta mogao da čuje. Ako izuzmemo čitanje sa usana i to što mu je često okrenuta leđima, izgleda da Riči ima sluh osjetljiviji od slijepog miša sa Kostarike.

Svi ovi propusti i dalje ne čine film pretjerano iritantnim, zato što je riječ o generičkom nekvalitetu koga nisu pošteđena ni bolja djela. Ozbiljan i neoprostiv problem nastupa kada se pojavi FBI agent Šejvers. Prvi susret Šejversa i Ričija je toliko apsurdan, da bi se mogao parafrazirati i kroz uvod Kafkinog “Procesa”.

Dakle, neko mora da je oklevetao Džastina T., jer je jedno jutro bio uhapšen, iako nije učinio nikakvo zlo. Bahato, nepošteno i nelogično ponašanje ovog policajca koji nije čak ni korumpiran, je potpuno nevjerovatno i neuvjerljivo.

Njegov odnos sa Ričijevom ekipom se svodi na podmetanje droge, krađu pasoša, premlaćivanje i maltretiranje, pa je tako u filmu Šejvers veći kriminalac i od Ajvana. Takođe, Šejvers ima neoganičena zakonska ovlašćenja, pa se može opisati i kao havajska verzija sudije Dreda.

I pored nabrojanih mana, “Rizična igra” se može dopasti ljudima koji vole da gledaju brza kola, privatne avione, glamurozne žurke i aligatore. Ako između ova četiri elementa na kojima počiva film tražite smislenu priču, trebaće vam više sreće nego u Ajvanovoj kockarnici.

Konačna ocjena: 3/10

Preporučujemo za Vas