kandidat za nobela

Petar Nadaš: Nijesam konj da se neko na mene kladi

"Ovo što se događa u Mađarskoj jest regresija, i to regresija u težem obliku, ali mene više zanima što je do te regresije dovelo", kaže Nadaš
69 pregleda 2 komentar(a)
Peter Nadaš, Foto: Borsonline.hu
Peter Nadaš, Foto: Borsonline.hu
Ažurirano: 09.10.2013. 14:06h

Mađarski pisac Peter Nadaš (1942), jedan je od ozbiljnih kandidata (bar prema kladionicama) za ovogodišnjeg Nobela. Nedavno je boravio u Zagrebu gdje je promovisao svoj monumentalni roman “Paralelne pripovijesti”. Tema romana (više od 1500 stranica), pojednostavljeno rečeno, jeste XX stoljeće naroda Srednje Evrope - Mađara, Jevreja, Njemaca i Roma - ispričana kroz priče trojice prijatelja i različitih ljudi koji su s njima povezani. Tim povodom Nadaš se predstavio hrvatskim čitaocima i obimnim razgovorom (autorka Adriana Piteša) u Jutarnjem listu. Na pitanje o savremenoj Mađarskoj, Nadaš, žestoki kritičar uspona desnice, odgovara:

- Brine me svaka pojava koju smatram negativnom, ali to nije bitno. Puno mi je važnije što se krije iza te pojave, ono što je dovelo do toga da se to događa. Što se događa s tim liberalnim kapitalizmom koji više nema svog prirodnog neprijatelja kao u doba dualizma kapitalizma i socijalizma. Zanima me što je svojina demokratije, koje su tačke gdje demokrati griješe, zakonitosti koje priječe demokrate da se smisleno ponašaju.

Ovo što se događa u Mađarskoj jest regresija, i to regresija u težem obliku, ali mene više zanima što je do te regresije dovelo, koji su uzroci regresije, jer pojava, sama po sebi, nažalost je legalna i događa se ne samo u Mađarskoj nego i u ostalim srednje-istočnim evropskim zemljama, pa i šire.

Ako prihvatimo vašu tezu da je ideja “Paralelnih pripovijesti” bila pokazati kako društvo lako sklizne u kanibalizam, vjerujte li da imamo kapaciteta da tu regresiju nadvladamo?

- Savremena društva jesu kanibalistička, jedino je zakonom zabranjeno pojedinačno žderanje drugog ljudskog bića. Međutim, društva ne ubijaju promišljeno, nego su društvene strukture takve da samelju i izjedaju mase kao da dragi Bog uzme lopatu i gura je među ljudske organizme. Što se tiče sadašnje situacije, na osnovi dvadesetak godina demokratskog razvoja društva, mogli bismo reći da nema ljudskog i intelektualnog kapaciteta koji bi to doveo u red ne samo u novim demokratijama, nego i u najstarijim demokratijama kontinenta. I zbog toga je čitava Evropa u nekom stanju manirizma, neurotično izbezumljena od ponavljanja istoga, kao na nekoj beskonačnoj traci. Ali, to je varljivo.

Bio sam svjedok ustanka ili revolucija ‘56, svjedočio sam promjenama u Parizu i Pragu ‘68, pojavama koje su prilično uzdrmale društva, pojavama koje su dovele do regenerisanja okoštalih društava, i na Istoku i na Zapadu. Iz beznadnih situacija tad su iskočili ljudi nevjerojatno zanimljivih i kvalitetnih osobina. Vjerujem da i danas, bilo u mansaradama ili podrumskim stanovima, i dalje žive i čekaju takvi ljudi. Nadajmo se da će izaći i nešto napraviti.

Bliži nam se Nobelova nagrada. Bilo bi, naravno, lijepo da je dobijete ali pustimo sad očekivanja i nadanja. Ono što me zanima jest kako se pisac osjeća kad vidi da se u tom kontekstu spominje i njegovo ime?

- To je vraški neugodna situacija. Nisam konj da se neko na mene kladi, niti loto broj da me neka djevojka izvuče. Čitava moja djelatnost s takvim čim nema nikakve veze. Shvatimo to, dakle, kao igru, ali i bolest društva u kojem živimo.

Preporučujemo za Vas