Francuska romantična komedija i zanimljiv američki horor

Bez obzira na prethodno gledalačko iskustvo, "Prizivanje zla" će bar jednom prestrašiti gledaoca, ali to mu je ujedno i krajnji domet
208 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 06.10.2013. 09:47h

Ljubav je u vazduhu (Amour & turbulences, Alexandre Castagnetti, 2013)

Postoji žanr ljubavnog filma, unutar njega je kategorija romantične komedije, a unutar te kategorije je podkategorija filmova sa Meg Rajan. Niz igranih romansi koje je ova glumica snimila osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka utemeljili su model heroine savremenog doba, koju će kasnije, shodno duhu vremena, redefinisati Keri Bredšou iz serije „Seks i grad“ (1998-2004). Meg je nezavisna, moderna, jaka, ali istovremeno i ranjiva žena željna romantične ljubavi. Francuska komedija „Ljubav je u vazduhu“ (Aleksandar Kastanjeti, 2013) je tip filma u kome bi, da je snimljen prošle decenije na engleskom, ona sigurno glumila glavnu ulogu.

Antoan (Nikolas Bedo) je advokat koji traži novi posao. U avionu sreće Žuli (Ludivin Sanjie) sa kojom je nekada izlazio. U toku sedmočasovnog leta između Njujorka i Pariza, Antoan će pokušati da povrati njenu ljubav, iako je Žuli vjerena i treba da se uda.

Najbolji element ovog djela je što je riječ o romantičnom filmu u najklasičnijem smislu te riječi. Antoan je dopadljivi zavodnik bez obaveza koji se udvara Žuli sa vrha Ajfelovog tornja, dok u ruci drži flašu šampanjca i dvije čaše. Da ovo ne bude pretjerano, glavni junaci imaju zdrav otklon prema romantici kojoj paradoksalno teže i upravo to što komično gledaju na istu čini da film nije banalan.

Scenarista Ksavijer Nemo je uspio pametnim dijalozima da kroz sjećanja junaka hronološki prikaže razvoj i raspad jedne veze. Kako bi romantika bila na visokom nivou, režiser je zavađeni par ubacio u avion i popeo na deset kilometara visine. Antoan priča svoje viđenje veze, Žuli radi isto, ali i jedno i drugo se prije svega fokusiraju na bol koji im je nanešen. Tako se ističe da nikada ne postoji jedna, već dvije strane u vezi i shodno tome, dva podjednako valjana gledišta. Ulogu medijatora u sukobu igraju drugi putnici u avionu koji se duhovitim opaskama povremeno uključuju u razgovor.

Kao i kod većine filmova sličnog tipa, uspjeh premise zavisi direktno od odnosa među glavnim junacima. Žuli je prikazana kao zaboravna i neshvaćena vajarka koja pravi neupotrebljive supstitute stvari koje pokušava da prodaje kao sklupture. Pored Žuli, upoznajemo i njenu majku Mari (Klementin Selari), koja je razočarana u ljubav. Kako bi ovo bilo očiglednije, Mari nosi majcu na kojoj je slika obješenog muškarca ispod koga piše „Srećna sam sama“. Naravno, Mari je svjesna da je Antoan zavodnik i zbog toga želi da zaštiti svoju kćerku. Duhovita, mada predvidljiva scena, je kada Antoan u gipsu dolazi da obiđe Žuli, ali kući zatiče samo njenu majku koja mu, naizgled slučajno, podmetne nogu i nagazi ga par puta. Jedan od dirljivijih dijaloga u filmu je razgovor Mari i Žuli u kome kćerka priznaje majci da želi romantičnu ljubav, iako zna da će joj ona vjerovatno nanijeti bol.

O liku Antoana više saznajemo kroz njegov odnos sa najboljim prijateljem, Hugom (Džonatan Koen). On po karakteru mnogo više liči na Žuli i iako se trudi da postane zavodnik, to mu nikako ne polazi za rukom. Hugo, koji nije ništa manje lakomislen od Antoana, je tu kako bi upozorio druga kada pogriješi. Ovdje film suptilno preokreće uloge, pa iako Hugo svog najboljeg prijatelja stalno pita za savjet, na kraju je Antoan taj koji uči od njega kako treba da se ponaša.

Jedini odnos koji se ne opisuje kako treba je odnos između Žuli i njenog budućeg muža Frenka (Arno Dukre). Film nam daje par scena iz njihovog zajedničkog života, pri čemu je u svim tim scenama Frenk prikazan kao neko ko je prije svega dosadan, što se tretira kao neoprostivo. Jasno je da je njegov lik postavljen kao sušta suprotnost avanturistički nastrojenom Antoanu. On je uveden kao iskaz Žuline težnje da nakon neizvjesnosti odabere sigurnost, ali ova promjena nije izvedena dovoljno uvjerljivo. Iako se Frenk ne mijenja od početka do kraja filma, Žuli prema vjereniku osjeća prvo ljubav, a kasnije prezir. Scenaristi ovdje pomažu Žulinoj odluci, tako što Frenk jednom nepromišljenom rečenicom kvari njihovu vezu. Ono što nije dobro je što ovu rečenicu Frenk vjerovatno nikada ne bi izgovorio, ali za potrebe filma to upravo radi. Odlično je što Žuli agresivno počinje razgovor, pa djeluje da bi razvoj događaja bio isti bez obzira šta vjerenik izgovori.

Režiser Aleksandar Kastanjeti namjerno ne insistira na neobičnim rediteljskim rješenjima, jer uspomene glavnih junaka već čine film dovoljno originalnim. Naravno, ovu originalnost treba uzeti sa rezervom, jer je riječ samo o formi izlaganja događaja, a nikako o priči koja je viđena u desetinama ljubavnih filmova. Kako neoriginalnost, srećom, ne znači uvijek i nekvalitet, to se „Ljubav je u vazduhu“ nameće kao dopadljiva romantična komedija koja gledaocu pruža baš ono što i očekuje.

Konačna ocjena: 5/10.

Prizivanje zla (The Conjuring, James Wan, 2013)

Najbolji reklamni slogan za horor film je „Bazirano na istinitom događaju“. Publika obično pohrli u bioskope kada pročita ovu magičnu rečenicu, a ako se kasnije ispostavi da opisano nema veze sa stvarnošću, film je već dovoljno zaradio da bi iko pravio problem. Ono što je dobro je da marketing ovakvom reklamnom kampanjom ponekad skrene pažnju na kvalitetno djelo koje bi drugačije prošlo neprimjećeno („Projekat: Vještica iz Blera“, Denijel Mirik, 1999), mada se često desi i suprotno. Školski primjer je prošlogodišnji „Đavo u tebi“ (Vilijem Brent Bel, 2012) koji je koštao svega milion dolara, a zaradio preko stotinu. Nije bilo probne projekcije za novinare i kritičare, zbog čega se o djelu moglo suditi samo na osnovu trejlera. Kada se ispostavilo da je riječ o jednom od najlošijih horora ikada snimljenih koji je, usput, postavio i rekord po osipanju gledalaca u drugoj sedmici prikazivanja, zarada je već preko pedeset puta premašila uloženo. Ovogodišnje „Prizivanje zla“ (Džejms Van, 2013) ima više elemenata koji ga svrstavaju u prvu, nego u drugu grupu.

Uspjeće da uplaši gledaoca: "Prizivanje zla"

Bračni par Rodžer (Ron Livingston) i Kerolin Peron (Lili Tejlor) se sa svojih pet kćerki useljavaju u staru kuću. Ubrzo se ispostavlja da je ona posjednuta duhovima, zbog čega traže pomoć od istraživača paranormalnih pojava. Ed (Patri Vilson) i Lorejn Voren (Lili Tejlor) otkrivaju da ukućanima želi da naudi duh zle vještice Betšibe, koja je žrtvovala djecu đavolu.

Trejler za ovo djelo ne sadrži isječke iz filma, već intervjue sa sada već odraslom djecom Peronovih, u kome oni tvrde da je sve opisano istina. Naravno, potpuna je slučajnost što se ta reklamna kampanja ujedno iskoristila za promociju knjige koju je napisala Andrea Peron o događajima u kući. Takođe, film se ne bavi drugim slučajevima za koje istražitelji Ed i Lorejn Voren tvrde da su istiniti, a koji uključuju izliječenje jednog neshvaćenog vukodlaka, čudna viđenja po grobljima, istjerivanje par demona i duhovno čišćenje više posjednutih kuća. Iz navedenog je jasno da gledalac koji prihvati sve ono što je prikazano u filmu kao istinito ima veći problem od Peronovih i Vorenovih zajedno.

„Prizivanje zla“ je potpuno uspio horor koji će uspjeti da uplaši gledaoca. Režiser Džejms Von koji je zaslužan za serijal „Testera“ (2004-2010), kao i izuzetno efektne „Podmukle“ (2010), je još u svojim prethodnim radovima našao dobitnu formulu koja, kako se pokazuje, i dalje odlično funkcioniše. Zbog toga se Von zadovoljava da tu formulu ponavlja iz filma u film, ne dodajući i ne oduzimajući joj ništa, pri čemu rezultat na blagajnama pokazuje da takav pristup ima smisla. Istinski ljubitelji horora će biti nezadovoljni Vonovim neoriginalnim radovima, ali prosječan gledalac će ih prihvatiti kao vrhunac produkcije strave zato što on obilato koristi sve trikove najvećih majstora žanra.

Prije svega, Von je režiser koji je u potpunosti svjestan toga da je naslućeno uvijek strašnije od prikazanog. Zbog toga u prvoj polovini „Prizivanja zla“ imamo nagovještaj strave čiji se intezitet gradira do kraja. Naši junaci otkrivaju neobjašnjive modrice na tijelu kada se probude, čuju zvukove koji nestanu kada uđu u prostoriju i bez razloga se bude u gluvo doba noći. Vremenom duhovi postaju nasilniji, nasilje je eksplicitnije, ali to se nužno održava i na kvalitet.

Film veoma uspješno koristi tišinu u cilju pojačavanja napetosti. Gotovo svaka jeziva scena u njemu je varijacija na temu u kojoj neko ulazi u praznu prostoriju jer je čuo neobičan zvuk, traži njegov izvor i ne nalazi ništa, a onda odjednom nešto zalupi ili iskoči uz vrisak iz drugog plana. I pored ove banalne postavke, sigurno je da će scena u podrumu sa efektim pljeskanjem prestrašiti čak i iskusne filmofile, iako je psihološki mehanizam koji izaziva strah potpuno jasan i već stotinama puta viđen.

Čim autori pokušaju da naruše ovu matricu, što se desi u drugoj dionici vezanoj za posjednutost, razotkriva se banalna ispraznost čitave postavke. Kako sve postaje glasno, to Vonova tiho/glasno dinamika ne može da dođe do izražaja, a scenario Čaka i Keri Hejs, koji su potpisali rimejk „Kuće od voska“ (Žom Kolet-Sera, 2005), ne uspijeva da učini djelo zanimljivijim. Tako se pokazuje da Von, u suštini, poznaje jedan jedini filmski trik koji je doveo do savršenstva, ali kako jedan trik ne čini predstavu, to ni niz strašnih scena ne čine dobar horor.

Ono što se mora priznati je da film, uprkos više nego očiglednim uticajima, ne djeluje kao nabacan niz posveta. Autori su očigledno bili inspirisani Hičkokovim „Pticama“, Čakijem iz „Dječijih igara“, tavanom iz „Podmetnutog djeteta“ (Piter Medak, 1980) i podrumom iz „Zlih mrtvaca“ (Sem Rejmi, 1981). Što se tiče glume, likovi su odabrani čisto kako bi gledali njihovu prestrašenost, zbog čega je Von, ako je vjerovati intervjuima, povremeno zaista plašio ekipu filma.

„Prizivanje zla“ je neosporno efektan i isto tako neosporno isprazan horor. Bez obzira na prethodno gledalačko iskustvo, ovaj film će bar jednom prestrašiti gledaoca, ali to mu je ujedno i krajnji domet. Kako je to, a ne originalnost, bila i namjera autora, svakako se može okarakterisati kao uspješno djelo, mada će prave posvećenike u žanr vjerovatno razočarati.

Konačna ocjena: 5/10.

Galerija