Intervju Vijestima

Redžina O'Melvini: Roman je putovanje u podzemni svijet

Američka spisateljica za ART Vijesti govori o svom romanu "Knjiga o ludilu i ljekovima"
63 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 22:51h

“Knjiga o ludilu i ljekovima”, roman američke pjesnikinje Redžine O'Melvini je izazovan prikaz ranih medicinskih shvatanja i promišljanja sagledan kroz uzbudljivu priču.

Gabrijela Mondini, junakinja ove neobične povijesti je snažna žena daleko ispred svog vremena. Ona se u Veneciji u XVI vijeku usudila da postane ljekarka. Pristup tom zatvorenom svijetu omogućuje joj otac, i sam poznati doktor.

U zamjenu za podršku ona mu pomaže u istraživanju za njegovo remek-djelo “Knjigu o bolestima” i usavršava svoj dar liječeći žene voljne da se za ljekove obrate pripadnici istog pola.

Kada joj otac nestane na putu, Gabrijelu, lišenu njegove podrške, izbacuju iz ljekarskog ceha i zabranjuju joj da liječi ljude, samo zato što je žena.

Prožeta medicinskim znanjem i živopisnim detaljima renesansnog života “Knjiga o ludilu i ljekovima” vodi vas kroz zapanjujući period kulturnih previranja i zaprepašćujućih otkrića u nauci i umjetnosti. Ovaj roman je nedavno objavila Laguna u prevodu Tatjane Milosavljević.

Regina O’Melvini je nagrađivana američka pjesnikinja. Za vrijeme studija i u godinama koje su uslijedile mnogo je putovala, a ta iskustva su kasnije nadahnula njen prvi roman, “Knjiga o ludilu i ljekovima”. Živi s mužem na ranču Palos Verdes, nedaleko od losanđeleske luke, odakle je i govorila za ART Vijesti.

  • “Knjiga o ludilu i ljekovima” je Vaš prvi roman. Kako je nastajao?

Najteža stvar za mene je bila da održim vjerno kretanje zapleta, uz uravnoteženje sa mojim fudamentalnim impulsom ka digresijama i blistavosti koje sam slobodno koristila u poeziji. Često je najizazovnija i zadovoljavajuća stvar pri pisanju romana bila upoznavanje sa likovima, u svim njihovim nezavisnim i tvrdoglavim trenucima slave i uspostavljanje dijaloga sa njima. Bila sam začuđena što sam u početku mogla da nastavim sa intuitivnom vjerom u Gabrijelu, jer je ideja pisanja romana bila za mene zastrašujuća. Pratila sam je kao što neko u snu prati figuru niz dugačak taman hodnik. Znala sam da tu postoji unutrašnja logika, a moj zadatak je bio da je prepoznam. Bilo je uzbudljivo, a ponekad takođe bolno i dosadno kada bih izgubila nit pripovijedanja. Onda bih tumarala u mraku dok ga ponovo ne bih našla, ponekad bih opisivala sliku ili prizor koji je izazvao moje interesovanje, čak iako u tom trenutku nijesam znala koliko je povezan sa pričom.

  • Gabrijela Mondini je žena ispred svog vremena. Kako ste gradili njen lik? Da li ste imali neku ličnost kao uzor? Imam utisak da ste ovom knjigom pokazali kako su uloge žena u renesansi bile neprocjenjive?

Nijesam imala određenu istorijsku ženu na umu, iako sam čitala o izvanrednim talentima i mudrim babicama iz doba renesanse koje su bile često progonjene od strane Katoličke crkve zbog njihovog uticaja u selima u kojima su živjele. Zanimljiv mi je bio duhovni rad Veronike Franko. Iako ona nije bila ljekarka, stvorila je sebi izuzetno mjesto kao pjesnikinja u venecijanskim književnim krugovima toga vremena. Ali u istini, moj lik mi se pojavio prvi put u njenim spisima o bolesti. Počela sam da pišem pjesme u prozi o takvim oboljenjima kao što je melanholija i otkrila sam taj jedinstven glas, ličnost iz nekog drugog vremena, koji je stajao iza pjesama. Postepeno je Gabrijela, vrsta nadahnuća za mene, istupila kao njihov autor, a znala sam da moram da otkrijem njenu priču.

  • U “Knjizi o ludilu i ljekovima” nalazimo mnogo detalja o shvatanjima o ljudskoj prirodi i nauci u šesnaestom vijeku. Možete li nam reći kako ste ta shvatanja ugradili u vaše likove?

Za početak, odredišta Gabrijelinog putovanja na koje su je navele ideje liječenja i nauke, su bila u velikoj mjeri određena osnovnim univerzitetskim centrima medicine u renesansi, mjesta koja često posjećuju lekari i naučnici uključeni u istraživanja i prijateljstva (ponekad i u rivalstvo) jedni sa drugima. Ali, kao i kod detalja o oboljenjima i ljekovima, pustila sam Gabrijelu da bude moj vodič. Drugim riječima lik je primaran za mene i određuje istraživanja, u zavisnosti od njene čežnje, znatiželje i opsesije. Ako je ona tokom svog puta naišla na biljku koja ju je botanički interesovala, onda sam morala da istražim znanja o biljci iz toga doba iz herbarijuma ili u drugim izvorima, uključujući i njeno uzgajanje i u mom sopstvenom vrtu. Povremeno sam otkrivala sasvim slučajno poneku malu informaciju, moglo bi se reći sticajem srećne okolnosti,  a potom bih pronašla prirodno mjesto za nju u tekstu. Ili, prijatelj bi spomenuo fascinantan lijek. Ali uvijek, mogu da kažem, pitala sam se da li će Gabrijeli nešto biti od interesa za nju i moja integracija naučnih pojmova je organska u njenoj priči.

  • Medicina takođe igra važnu ulogu u vašoj knjizi i o njoj ste pisali s velikim povjerenjem. A šta je sa medicinskim dostignućima toga doba? Kako ste proučavali tu oblast i šta vas je u toj tematici posebno zainteresovalo ili iznenadilo?

Posjedujem doživotni interes za ljekovita svojstva biljaka koje su produkovale osnovne ljekove iz doba renesanse, a još uvijek su izvori u farmakopeji. Gajim bilje u vrtu i probala sam mnoge ljekove na sebi. Takođe sam istraživala biljne preparate iz doba renesanse na Univerzitetu u Kaliforniji, Los Anđeles, iz posebnih bibliotečkih zbirki i sa stranica biblioteka na Internetu. Posjetila sam lijepo dizajnirane biljne vrtove u Padovi i Lajdenu koji su konstantno u upotrebi još od renesanse, vrtove koji su mi takođe pružali utjehu i inspiraciju. Najljepše i najčudnije informacije koje sam otkrila možda potiču iz đenovskog ormarića za ljekove iz Velkog Muzeja anatomije i patologije u Londonu, gdje su stvari poput roga jednoroga i zlatnih listova bile svrstane među ljekove, i čuvaju se u staklenim bočicama i kutijama od kalaja.

  • Svi detalji o renesansi u Vašoj knjizi su ubjedljivi i vjerni. Kako ste oživjeli tu epohu?

Posjetila sam većinu mjesta, stare istorijske djelove gradova pomenute u romanu, osim na samom jugu Španije i sjeverne Afrike. Napravila sam mnoge bilješke i crteže na putovanjima, uvijek sa osjećajem nadohvat ruke mojim likovima, s pitanjima kao što su: “Kako bi Olmina posmatrala ovo selo ili grad? Šta bi njoj bilo važno? Koje znamenitosti, mirisi, hrana, zvuci bi pokretali Lorenca? Šta bi za Gabrijelu bilo intrigantno ili uznemirujuće?” A možda i najzahtjevnije: “Kako bi otac doživio ovo mjesto?, te, gdje sam naišla na njegovu odsutnost?” Često bi nešto u krajoliku ili urbanom pejzažu kliknulo. Mala prepoznavanja. Na primjer, intuitivno sam znala da je Gabrijela i njezina porodica živjela na Kanalu de la Đudeča, na rubu ostrva na granici dolaska i odlazaka velikih brodova, sa otvorenijim pogledom na lagunu.

Naravno da sam uradila mnogo istraživanja u bibliotekama, muzejima i na Internetu. Proučavala sam umjetnost toga razdoblja, portrete i prikazivanja sela i gradova koja su bila predivno informativna. Takođe sam slušao mnogo rane muzike, ona me je odvela u rezonancu tog okruženja.

  • Renesansa je bila period velikih otkrića u nauci i umjetnosti. Da li ste zbog toga Vaše junake smjestili u period renesanse?

Moja fascinacija renesansom je počela kad sam bila dijete u umjetničkom studiju moje majke Italijanke. Često mi je davala briljantno ilustrovane knjige o renesansnom slikarstvu, koje su me kao dijete zabavljale, dok je ona slikala.

Zbog njene povezanosti s Italijom i naših mnogih posjeta sa porodicom Rimu, ja sam uvijek razmišljala o Italiji kao o mojoj drugoj zemlji. Arheologija i istorija su me zaintrigirale, jer sam odrasla u predgrađu San Dijega u Kaliforniji, u mjestu sa oskudnom istorijom u poređenju sa Evropom. Tu nikada nije bilo pitanja za mene, poslije posjete Veneciji mnogo puta tokom godina znala sam da je to bio jedan od najživopisnijih gradova koje sam ikada upoznala. Na neki način, Venecija je izabrala ovu priču. Ona je bila polazna tačka koju je Gabrijela zauvijek zadržala u sebi.

Osim lične veze, to razdoblje me je takođe privuklo kao snažna prekretnica u istoriji zapadne kulture. Kraj renesanse isprepleten je s početkom naučne revolucije sa svojim kreativnim iluminacijama na tako puno intelektualnih frontova. Međutim, na tamnijoj strani žene su tokom renesanse izgubile mnogo zemlje i nezavisnosti koje su stekle u srednjovjekovnom razdoblju, uz intenziviranje lova na vještice.

  • Koji je razlog nestanka oca Gabrijele Mondini? Koji je zaplet oko koga se gradi struktura vašeg romana?

Nestanak mog oca, koji me je naveo na istoriju prirode i umjetnost dok sam bila mlada, dao je snažan podsticaj za ovaj zaplet. Uvijek sam se pitala šta mu se desilo. Dakle, neka od istih pitanja koja Gabrijela postavlja, ja sam postavljala. Iako je ona postala lik nezavisan od mene, a najvećim dijelom je bila pokretačka snaga za priču. Nijesam gradila zaplet ispred vremena. Pratila sam njeno vođstvo, kao i vođstvo Olmine i Lorenca. Takođe sam razmišljala o romanu kao o putovanju u podzemni svijet, to je labava paralela na grčki mit o Persefoni koji mora da se susretne sa nekoliko aspekata smrti da bi se ponovo rodila.

  • Ovo je i knjiga o putovanju. Koliko putovanja i potraga za ocem mijenjaju vašu junakinju?

Na početku svog putovanja, Gabrijela je u velikoj mjeri kći svog oca, puna divljenja prema njemu, čak i pored njegovog teškog temperamenta. Kako potraga napreduje, ona otkriva mnogo toga o sebi, o humanosti i bolesti njenog oca. Ona ga je zamišljala na određeni način, a zatim su naišle teškoće i kontradikcije koje je dovode do dublje istine o njemu i njenim ulogama ljekarke i žene.

  • Vi imate italijansko porijeklo. Je li imalo uticaja vaše poznavanje italijanske istorije i kulture za knjigu o renesansnoj Italiji?

Kao što sam spomenula ranije, moja majka je iz Rima, i imala je veliki uticaj na moj život, pogotovo njena uloga kao umjetnice. Sigurno je da postoje uticaji koji su ušli duboko u moju maštu, a da ih čak ne mogu ni imenovati. Oni su uspomene predaka apsorbovane još u djetinjstvu, ostavština koja postoji u hrani i gestovima, stvari koje često ne uključuju govor.

  • “Knjiga o ludilu i ljekovima” se može čitati kao istorijska drama, ali isto tako i kao povijest o institucijama, klanovima, hijerarhiji, vjeri i feminizmu? Koje vam je određenje najbliskije?

Kao što ste spomenuli gore, sve su te stvari u igri u romanu, ali možda je aspekt feminizma najbliži mom srcu. Jer, u jednostavnom prolazu kroz tri generacije, uloga žene u mojoj porodici sa italijanske strane se dramatično promijenila.

Moja baka koja je željela da postane pjesnikinja, donijela je veliki prtljažnik knjiga poezije u svoj dom čim se udala, ali moj djed je zahtijevao da se riješi njih - jer joj je rekao kako ne može biti i pisac i domaćica. Nažalost, bila je prisiljena da na to pristane. Moja majka je u pobuni protiv svoje majke preuzela ulogu umjetnika, ali uvijek je osjećala da je morala da poriče svoju ulogu majke. Sada u mom životu ja ne vidim da se te dvije stvari međusobno isključuju. Ja mogu biti i pisac i majka i srećna sam što imam ljubav i podršku muža.

Potraga za znanjem

  • Vaš roman pokazuje koliko su ljudska priroda, radoznalost i želja za saznanjem, uprkos vjekovima i brojnim promjenama, ostali isti. Slažete li se sa ovim stavovima?

Da, rekla bih da određene ljudske težnje uvijek ostaju iste. Postoji primarna čežnja za vezom i završetkom. Gabrijelina potraga za znanjem stvorena je njenom željom da joj otac pokaže put u svijet, da je nauči izlječenju uprkos teškoćama bolesti i gubitku, da dobije smisao. Pa ipak on sam ne može to da učini za nju. Ona mora da mu prizna, a ipak i da popustiti njegovom autoritetu kako bi unijela nešto novo u svijet koji odražava njene sopstvene spoznaje, pitanja i medicinsku praksu.

Uživam u dvosmislenim naslovima

  • Možete li objasniti višeznačnost naslova vašeg romana?

Kao čitalac lično, ja sam uvijek uživala u bogatstvu dvosmislenih naslova koji pozivaju na nekoliko značenja odjednom. Naslov kao neka vrsta meditacije. I tako dok moj roman opisuje sadržaj romana, on se takođe posredno odnosi i na knjigu koju su Gabrijela i njen otac bili napisali. Konačno se javlja kao njena knjiga, njena priča na kraju. Ono što je počelo kao naučno djelo, izrasta bliskije umjetnosti i srodno je samootkrovenju. Drevna maksima glasi da ljekar izliječi samog sebe. Ja bih to proširila čak i dalje, da spomenem tendenciju moje lične istrage o nestanku moga oca, pa čak i izostanak potpornog aspekta velikih očeva, metafore u našoj kulturi. Otac bi se u tom smislu tumačio kao mentor, čak i kao institucija koja gaji kreativnost i razvoj i žena i muškaraca u svijetu njihovih izabranih zanimanja.

Galerija