Poziv iz prošlosti

Karl Marks na "MiloČevu": Jednostavno je uočiti ko su eksploatatori

"Kada je ugrožen kapital, buržoazija će političku moć dati bilo kome ko će ga izvući iz blata. To važi i danas, posebno u međunarodnim odnosima"
179 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 23:07h

U periodu od 9. do 11. septembra, tradicionalno je održan Miločerski razvojni forum. Tema skupa bila je “Ekonomska kriza, obrazovanje i zapošljavanje mladih”.

Pored stalnih gostiju, ove godine najveću pažnju medija privukao je nepozvani, a na ovom forumu godinama unazad često prozivani, gost – Karl Marks.

On je čovjek koga ne treba posebno predstavljati crnogorskoj javnosti: za studentariju, on je “Onaj čije se ime ne smije spominjati u amfiteatru”; za njihove profesore, on je autoritet s kojim su izgubili svoju akademsku nevinost; za Crkvu, on je satanista; za podgoričke taksiste, “on ti je, brate, za sve bio u pravu”… Ukratko, Karl Marks je ličnost o čijem djelu svako ima svoj stav, iako je zapravo malo ko pročitao išta od onoga je napisao.

Poštovani gospodine – hoću reći, druže – Marks, kao prvo, želim da Vam se zahvalim u ime redakcije Arta i portala Vijesti što ste prihvatili naš poziv za intervju. Kao drugo, kakav je osjećaj učestvovati na konferenciji na kojoj je još jednom potcrtana nerelevanost Vaše teorije za objašnjavanje situacije u, kako je to rečeno, “našem globalnom društvu”?

"Prvo, drago mi je što ste me pozvali. Prvi put sam u Crnoj Gori, i svakako ću je preporučiti Fridrihu. Ne sumnjam da će ga oduševiti Perast, Ada Bojana, pa i ova varošica koja je dobila ime po vašem premijeru. Meni je, uprkos neslaganju sa učesnicima, MiloČevski forum jako prijao…"

Miločer. Miločerski. Ali nije dobila ime po našem aktuelnom premijeru. No, nije važno. Dakle, kako gledate na to da je vaše idejno nasljeđe mrtvo?

"Koje moje nasljeđe? Čuo sam kako me prozivaju na forumu – ne, naravno, u Altiserovom značenju interpelacije, već onako slengovski. Kao, SFRJ je pokazala da je praksa socijalizma naopaka i neplodotvorna. Tvrde da je socijalizam utopija, da se treba osloboditi nečeg što, čujem, nazivaju “komunističkim, birokratskim mentalitetom”. Pa onda pominju Tita i Kardelja. I još gore – Lenjina i Staljina? Molim vas, kakve ja veze imam sa njima?! Dobio sam sljedbenike koje nit’ sam birao, niti sam tražio. Odgovoran sam za njih koliko i Isus za postupke Inkvizicije ili romane Ljiljane Habjanović–Đurović.

Ti ljudi su nerelevantni, njihovo nasljeđe je mrtvo, a ne moje. Vidite i sami, i dalje se dobro držim, uprkos godinama. Ako samo pogledate društvene nauke, ja sam i dalje mislilac kog najviše čitaju i najčešće citiraju. Izuzimajući jedino onog naivnog, i nastranog, Francuza opsjednutog diskursom i moći. Toliko o mojoj navodnoj nerelevantnosti.

Znate kako, možda i jesam nevažan u svijetu u kome ste uspjeli da klonirate ovcu ali niste riješili problem nezapošljenosti. A ako me pitate kakav je osjećaj biti nevažan u tom svijetu, u svijetu u kome je Kanje Vest “najveća zvijezda na planeti”, reći ću vam – sjajan. Ja ću biti relevantan u svijetu u kome je moguće riješiti i problem nezapošljenosti. I u tome svijetu ćemo se svi dobro osjećati. Što zbog posla, što zbog povratka dobre muzike".

Karl Marks (FOTO: critical-theory.com)

Da, ali vaše djelo, vaše misli nisu više popularne kao što su bile prije, recimo, tridesetak godina. Marksizam nije ono što je bio – ni u Crnoj Gori, ni u Evropi.

"Mladiću, imaš li ti Internet? Ako vi u Crnoj Gori imate brzi Internet, onda imaš pristup svjetskim medijima. O čemu pričaju ti mediji? O ekonomiji. Samo o ekonomiji.

A mene optužujete da sam ja tobože ultimativni vulgarni materijalista koji sve svodi na ekonomski determinizam. Pa, helou, što bi rekao stari, dobri Adam Smit. Ja sam pričao o klasama, vi govorite o istom, samo ste to pretvorili u brojke: jedan procenat protiv 99 procenata, ta priča. A čemu neprestano pričaju i jedni i drugi? Pa o kapitalizmu.

Ja jesam svoj magnum opus posvetio tom fenomenu, ali isto tako se i od vaše priče više ne može živjeti. Čitao sam komentare na vašem portalu, a povodom vijesti o MiloČevskom forumu. Svi tu kukaju o tome kako vam uništiše privredu “domaći neoliberali” i kako vas opljačkaše “strani investitori”. O tome se isto priča i po svijetu – od kafana, preko univerziteta, do kafana na univerzitetima. I ko je tu marksista? Ja sigurno nisam. Ja sam Marks. I nisam ja opsjednut ekonomijom nego vi.

Moja misija je oduvijek bila jasna: nije moje samo da objašnjavam svijet, već i da ga mijenjam. To rade i prirodne nauke, zar ne? Kad konstatujete bolest, ne zaustavljate se na njenom opisivanju ili objašnjavanju. Ne, želite i da je eliminišete.

Ali ne možete negirati benefite i prednosti koje nam je donio kapitalizam. Sa slobodnim tržištem nastupila je i demokratija, srednja klasa, mogućnost da radimo ono što volimo, da stvorimo život o kome sanjamo. Danas šansu da biraju i budu birani, da napreduju na poslu do pozicije upravnika imaju baš oni koje bi vi nazvali proleterima. A ti proleteri smo mi, pa i ja među njima.

"Kakve su sad pa to proizvoljne konstatacije? Šta je ovo, emisija U centar? Stvari morate posmatrati “iskosa”, kako bi rekao onaj vaš vickasti Slovenac.

Ja jesam bio mlad i naivan, i pred nezgodnim dedlajnom, kad sam napisao Manifest Komunističke partije, ali ko god je pažljivo pročitao zahtjeve iz tog djela uvidjeće da se većina tih zahtjeva danas smatraju sastavnim dijelom liberalne demokratije. Problematičan je ostao samo onaj ključni zahtjev: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Vi se jeste približili tome, imali ste radničko samoupravljanje. Istina. Ali da ste mene slušali, znali biste da je kapitalizam, odnosno socijalizam mnogo više od odnosa upravljanja. Poenta je u izmjeni šireg okvira odnosa u procesu materijalne proizvodnje – društvenih odnosa. Ništa tu, u radničkom samoupravljanju, nije bilo radikalno; sva ekonomska aktivnost bila je zarobljena u okvirima privrede u kojoj je država – a zapravo, partija – bila monopolista; dakle, jedinstveni i jedini privredni subjekt. A nju je kontrolisala “nova klasa”, kako je to fino zapazio onaj vaš simpatični, onaj što mu je Novak Adžić posvetio ciklus emisija…"

Đilas?

"Da, Đido, tako ga zovu, zar ne? Kako je on to vispreno primijetio. Kao, radnici su se dogovarali, kao oni su upravljali, ali partijska vrhuška, partijski predstavnici su, da se opet pozovem Altisera: oni su, “u posljednjoj instanci”, vodili glavnu riječ. No, na nivou društva, rascjep je i dalje opstajao: prilično je jednostavno uočiti ko su tu bili eksploatatori, a ko je bio eksploatisan. Da budem malo moderan: radničko samoupravljanje nije bilo ništa drugo do “lajt” vartijanta etatističkog upravljanja iz Sovjetskog Saveza. I to je to.

A sve to nema veze sa mnom. Sa nekim marksistima svakako, ali sa mnom ne. Kod vas država nikad nije bila odvojena od privrede. A i bili ste dio globalnog kapitalističkog sistema, jer ste ipak nudili proizvode i usluge na globalnom tržištu, iako ste iznuta bili kao nekakvi hipster-socijalisti.

Čini mi se da tu problem nije u kapitalizmu, već u vašoj “slovenskoj duši”. Dobri ste za književnost, imate odličnu kuhinju, pa i muziku – rado odem do Guče, na kojoj se osjeti duh proleterske muzike – ali ekonomiju prepustite protestantima. Sa smaračem Veberom se uglavnom ne slažem u zaključcima, ali u ovom pogledu bio je u pravu".

Rekli ste da zahtjevi iz Manifesta “danas predstavljaju sastavni dio liberalne demokratije”. Kako to možete da tvrdite?

"Druže Andrija, i ja sam nekad radio kao novinar, ali Vi…"

Bojan.

"Opet Vas moram uputiti na Manifest. Potom se osvrnite oko sebe. Vi danas uživate mnoge slobode kojih tada nije bilo, a koje sam ja zahtjevao kao dio komunističkog projekta. Sada i ovdje. Ono za šta smo se mi nekada borili vaši današnji opresori predstavljaju kao svoju zaslugu.

Velika je zabluda liberala da je sve to došlo samo od sebe, kroz institucije liberalne-demokratije. Ne, ljudi su se izborili za ta prava, uprkos sistemu. Van tih institucija. Te institucije su htjele upravo suprotno – da im uskrate ta prava. Pa, ko se prvi borio za pravo glasa žena i crnaca? Ko je prvi tražio pravo na besplatno obrazovanje? Pa mi, komunisti".

Da, ali danas ipak živimo… dobro. Imamo pristojno radna vrijeme, svoj dom, automobil, slobodu da biramo posao, godišnje odmore, bolovanja…

"Sjećate li se onog pilota što je zaspao dok je vozio avion? Morao je da radi dva posla da bi preživio, i umor ga je konačno stigao. Mnogi menadžeri uzimaju tablete da bi radili svaki dan i tako dokazali svoju posvećenost kompaniji. Imate časopise koje su specijalizovane za borbu sa stresom, ili barem podnošenje istog. Pobogu, uključite kanal Diskaveri, pogledajte kakav raspored imaju kamiondžije. I dan-danas, dnevni ritam rada fiksiran je uvećanjem profita, a ne stvaranjem humanog rasporeda rada. Kompenzacije – poput plaćenog odmora, viših dnevnica, bonusa, kraćih radnih sedmica ili radnog dana – kapital nerijetko vraća u vidu još ubrzanijeg posla i još veće napetosti na poslu.

Nego, da se mi vratimo na našu priču: da nije bilo sindikata, ne bismo imali ni te takve “povlastice”. A od neoliberalnog ludila Ronalda Regana i Margaret Tačer, aktivno se radi na eliminaciji sindikata. To je perfidna logika onog lakrdijaša Miltona Fridmana, koji nas je nekako ubijedio da je udruživanje kapitala sasvim u redu, dok isto ne važi za rad. Zar ne vidite dvostruke aršine vladajuće logike? Morate se osloboditi te lažne svijesti.

I da ne zaboravim. Da, živite dobro, barem srednja klasa, i tako će biti sve dok to bude u interesu akumulacije kapitala. Prije neko veče gledam nekakvu statistiku. U Sjedinjenim Državama, 68 procenata ljudi nezadovoljno je poslom kojim se bavi. A gdje najviše vremena provode ti ljudi? Pa na tom istom poslu. Kako ga provode? Nezadovoljni. I ko tu živi dobro? Trošite novac koji nemate – svi ste kreditno zaduženi. Slobodni ste, kažete? Samo ukoliko otplatite kredite. Što će da se desi nikad, za većinu vas".

Ali, opet nije došlo do masovnog osiromašenja, kako ste vi to tvrdili.

"To što je na Zapadu izgrađena srednja klasa, i što je za jedan kratak period ona pristojno živjela, to se ne smije uopštavati. Problem treba posmatrati u globalnom kontekstu. Čitajte Harvija, Volerstina, Džejmisona – oni su to lijepo objasnili. Imate pristupačne cijene u odnosu na vaše jadne plate samo zato što “tamo daleko” neki jadnik crnči za dva dolara mjesečno. U nekom drugačijem sistemu, u kome su zaštićena i prava tih jadnika, u kome oni imaju pravednu nadnicu, tek bi tada zapadna društva – pa i vaše “društvo u tranziciji” – osjetili nemaštinu.

Uostalom, pogledajte zemlje koje nemaju istorijsko iskustvo Zapada, koje nemaju imperijalno, kolonijalno iskustvo otimanja resursa. Pogledajte ta mjesta na kojima rade djeca po 16 sati da biste vi kupili patike ili telefon po povoljnoj cijeni. To što masovne pauperizacije nema u vašem komšiluku, ne mora da znači da je nema na susjednom kontinentu. U milijardama. I baš zato što je ima tamo, nema je u vašem gradu. Shvatate?"

Marks oduževljen raštanom (FOTO: nepalikalam.wordpress.com)

Da, ali demokratija se širi. Komunističke, diktatorske zemlje propadaju…

"Da li? Mislite da Obamino “oslobođenje” Sirije podrazumijeva i zaštitu prava radnika? Da je u njegovoj agendi i obezbjeđivanje elementarnog prava na udruživanje u sindikate? Da to “uvođenje demokratije” uključuje u sebe i limite na eksploataciju radne snage? Ne zaboravite: poslije “oslobođenja” Iraka, jedna od prvih zgrada izgrađenih u Bagdadu bio je restoran “Pizza Hut”. Mislite da bjelosvetske “demokrate” zanima bilo šta osim akumulacije kapitala? To ustvari znači “prijateljski režim” u njihovom rečniku – režim koji prijateljski omogućuje dalju akumulaciju kapitala. Kad režim stane na put tome, bilo zbog pohlepe diktatora ili pokušaja da se uvede pravedniji sistem prema građanima te zemlje, tada on postaje neprijateljski".

Pa kakva nam država treba?

"Svi kažu da je to takozvana “država blagostanja”. I ona će biti rješenje, ali samo do prve velike ekonomske krize. Evo, vidite Nizozemsku. Veli njihov kralj da je vrijeme da se ukine “država blagostanja”, čovjek na čije dvorove i bahanalije država godišnje troši 100 miliona evra poreskih obveznika! Kad se ima novca, konsenzus se kupuje tako što se on redistribuira, siromašnim i bolesnim. Među buržoazijom, moralisanje i savjest dolaze sa viškom profita. Kad izbije kriza, pa profiti opadnu, te privreda ode niz vodu, vidite i sami kako se sve to odmah odbacuje. Tada sve postane problem: od besplatnog obrazovanja i zdravstva, do porodiljskog bolovanja".

Kakvo je nasljeđe realsocijalizma?

"Pa, globalni kapitalizam. Kada socijalizam izgradite boreći se protiv agrarne aristokratije, nužno ćete kolabirati. Zato je Sovjetski Savez najzaslužniji za uspjeh kapitalizma. Ta glomazna tvorevina se urušila i tako svima ubila ideju za alternativom. Ali, što će vam alternativa kad možete da slikate mačke i postujete ih na društvenim mrežama?

Zato sada imate religijski fundamentalizam – pošto ste odbacili racionalnu misao komunizma, eto vam ga sad. Gledao sam onaj film mladog Afleka, i ne znam što me sad više vrijeđa – to što će on biti Betmen, ili taj njegov filmčić Argo. Aflek koristi kvarnu holivudsku strategiju navođenja na krivi trag: fokusom na dramu u životima glavnih likova skreće pažnju sa strukturnih uzroka problema o kome govori. Sjetite se početka filma: Sjedinjene Države nasilno svrgavaju legalno izabrane socijaliste, potom dovode šarlatana na vlast, i šta je posljedica američke intervencije? Homeini. Isto je bilo i sa Irakom. Pao je Sovjetski Savez, dobili ste Avganistan sa Talibanima. Čak im je i Stalone pomagao u Rambu 3".

Šta radite u slobodno vrijeme?

"Sad igram novi GTA. Volim način na koji spaja nasilje i privređivanje u postmodernom društvu. A gledam i ove Drevne vanzemaljce, na ovom “H” kanalu. Ja to zovem kanal “Hegel”. Prave emisije taman onako kako je Hegel pisao svoja djela: beskrajno dosadna priča, sa senzacionalističkim objašnjenjima, a koja nemaju veze s mozgom. Ovaj Grk iz te serije na svaku priču daje odgovor koji glasi: “Vanzemaljci!” Zvuče kao i vaši političari kojima je odgovor na svaki ekonomski problem: “Više kapitalizma!” Tragično".

Poruka za građane Crne Gore?

"Probao sam raštan. Ništa bolje u životu nisam jeo".

Đukanović će žrtvovati prava radnika...

Kako gledate na crnogorski režim? Da li je on demokratski?

"Upravo to što sam rekao. Vi ste dobili višepartizam, ali niste dobili demokratiju. Vi ste mutant, nekadašnji centri političke moći spojili su se sa novim centrima ekonomske moći. A moć se opet uvećavala preko kapitala. I vaš režim tu nije prepreka, kao recimo Miloševićev.

On je postao problem od onog trenutka kada je postao neposlušan u odnosu na interese stranog kapitala. Đukanović ne predstavlja takav problem: on je lider male zemlje o kakvoj sanjaju centri moći sa zapada. On će sve uraditi – a posebno žrtvovati prava radnika, dakle većine građana – u cilju omogućivanja nesmetane akumulacije i centralizacije kapitala. Nije li on sam negdje rekao da je mandat njegove vlade da štiti investitore i investicije?

Ja sam to objasnio još u Osamnaestom brimeru Luja Bonaparte: kada je ugrožen kapital, buržoazija će političku moć dati bilo kome ko će ga izvući iz blata. To važi i danas, posebno u međunarodnim odnosima.

Industrijalizacija kroz jednopartijski sistem

Primjećujem da niste zadovoljni Titovom Jugoslavijom…

"Ma kakvi. Ona je u startu bila osuđena na propast. Kao prvo, možete zamislit moj šok kad su mi javili da su se socijalističke revolucije odigrale kod vas Slovena.

Od svih drugih naroda, baš kod vas! Nemam ništa protiv Slovena, da se razumijemo, ali to što ste vi imali nije bila socijalistička revolucija protiv vladajuće buržoazije, već revolucija protiv polufeudalne države.

Postigli ste samo sprovođenje industrijalizacije kroz jednopartijski sistem, ništa drugo. U takvoj konstelaciji, partijska vrhuška je djelala kao de facto buržoazija. Samo je onom prefriganom Lenjinu mogla da padne na pamet “dikatura proleterijata”.

Ja sam to koristio, onako usput, slično značenju koje je ono imalo za Stare Rimljane – kao privremena vladavina izuzetnih ljudi u vremenu krize. Vi biste to danas možda nazvali i “tehničkom vladom”, ne znam…

Galerija

Preporučujemo za Vas