“Falsifikator”

Tihomir Stanić: Glavni cilj je pobijediti sebe

Laureat festivala Mojkovačka filmska jesen, ne dijeli rado savjete, ali podvlači da treba slušati intuiciju
155 pregleda 0 komentar(a)
Tihomir Stanić, Foto: Dragana Šćepanović
Tihomir Stanić, Foto: Dragana Šćepanović
Ažurirano: 24.09.2013. 17:44h

Dobitnik nagrade za najbolju glavnu mušku ulogu na 38. festivalu Mojkovačka filmska jesen, glumac Tihomir Stanić djetinjstvo je prveo u Kozarskoj Dubici gde je njegov otac radio kao učitelj.

Upravo su neki događaji iz života Stanićevog oca poslužili kao inspiuracija za film “Falsifikator” Gorana Markovića .

Ta fimska priča u kojoj lauerat nagrade na mojkovačkom filmskom festivalu tumači lik Anđelka počinje 1968. godine. Glavni lik apsolutno vjeruju u Jugoslaviju i obožava Josipa Broza. Teško mu je da povjeruje da u tom idealnom svijetu postoji ijedna greška. U nastojanju da ispravi i najsitnije nepravde sistema za koji smatra da je savršen, postaje falsifikator. Bez ikakve satisfakcije krivotvori diplome, kako bi što većem broju ljudi omogućio zaposlenje. Na kraju zbog svojih “dobrih djela” završava u zatvoru u Zenici, jednom od najmračnijih iz tog perioda.

Pored toga što tumači glavnu ulogu, poznati srpski glumac je i koscenarista i producent. Radost i ushićenje zbog rada na tom filmu, Staniću je, kako kaže osujetila vijest da mu je najmlađi brat umro, neposredno prije premijere 7. februara.

“Godinu prije toga preminuo mi je i najstariji brat, tako da, na moju veliku žalost, nijesu doživjeli da vide tu priču o našem ocu. Narvno, nije u filmu apsolutno autentično prenesena biografija mog oca, ali je poslužila kao povod. Film “Falsifikator” sniman je u selu u kom smo rođeni. Ljudima iz mog rodnog kraja je to mnogo značilo. Uspjeli smo da adaptiramo skoro razrušeni Dom kulture za potrebe snimanja, pa smo tamo napravili nekoliko projekcija.”

Na taj način, kaže ponosno Stanić, uspjeli su da demantuju onu izreku prema kojoj je “u svom selu najteže biti prorok”. Glumac se već neko vrijeme uspješno bavi i produkcijom. Do sada je producirao šest filmova, a sve, kako kaže, da bi se “osposobio samo za jedan, za njega mnogo bitan”. Završetkom filmske priče o Diani Budisavljević, koja je iz ustaških logora spasila 12.000 djece, planira da završi i svoju “producentsku karijeru”.

“Zbog tog filma počeo je moj producentski angažman. Ako Bog da, nakon toga ću se vratiti svojoj osnovnoj profesiji. Mada, čovjek nikada ne zna kuda će ga život odvesti, bez obzira na planove”, rekao je Stanić.

Ovaj glumac je poznat i po tome što je u određenom periodu svog života vrlo otvoreno govorio i o problemima s alkoholizmom. Kaže da su bitke sa samim sobom najteže, a poslije njih sve teškoće je lakše podnijeti, pa i savladati. Smatra da ljudi mnogo griješe kad nijesu skloni samokritici.

“Meni je bilo važno da sam pričam o tome, a ne da pustim da ljudi sude o meni, a ja da se ne čujem. Pomoglo mi je. Pobjeda nad tim porokom često mi je kasnije davala snagu da se suočim sa, recimo, poslovnim teškoćama. Dobio sam novo samopuzdanje. Pobjeda nad sopstvenim slabostima treba da bude cilj, nije bitno ako se ne stigne, važno je ostati u tom stremljenju. Imao sam visoke zahtjeve kad je riječ o onome što radim. Ne znam dokle sam stigao, ali sam stalno u tom stremljenju - kaže Stanić.

Neradao, tvrdi, daje savjete maladim kolegama. Ipak, ako to čini, preporuči im jedino da slijede svoju intuiciju. Na taj način, kaže, uvijek se učini “prava stvar”.

“Ne treba slušati poznate forme igranja i uopšte ostvarenja nekog umjetničkog djela, već samo svoju intuiciju. To nas jedino može dovesti do djela koje nam može značiti. Koje će, takođe, značiti sredini. Izdržati u tom ličnom osjećanju i ne odustati od onog što vam govri intuicija, bez obzira koliko vam to izgledalo neracionalno” - savjetuje glavni protagonist filma Falsifikator.

Od kralja Aleksandra do Đilasa

Glumac koji se proslavio ulogom kralja Aleksandra Obrenovića u seriji “Kraj dinastije Obrenović” iza sebe ima preko 70 uloga, od kojih mnogo u filovima Zdravka Šotre, tvrdi da nikada nije odlazio na kastinge niti se grčevito borio za uloge.

One su “nalazile njega”, a uvjeren je da se to dešavalo “baš kada je trebalo”.

“Sve uloge koje vam pripadaju, 'dođu'. Druge koje pripadaju drugima, 'dođu' njima. Po tom pitanju sam prilično opušten, i rijetko sam čeznuo za ulogama, a iako jesam, to je bilo kratko i u periodima nekog privatno nesređenog života. Uglavnom, tada kad sam ih piželjkivao nijesam ih dobijao.

Evo, na primjer, Radmila Vojvodić me potpuno iznenadila pozivom da radim u predstavi u Crnogorskom narodnom pozorištu, u kojoj igram lik Milovana Đilasa. Taj angažman je bio van svih mojih planova. Zbog tog dvomjesečnog rada u Crnoj Gori, mnogo toga sam stavio u drugi plan. Doživljavam to kao veliki izazov, kojem se radujem”.