Kompleksna ličnost

Interpretiranje Njegoša: Od Crnogorca i Srbina do askete i bludnika

Puno se nagađa, a malo istražuje. “Svi znaju da je vladika Rade imao sifilis”, a malo ko zna da je ustanovio prve državne institucije u Crnoj Gori: Senat i Gvardiju
690 pregleda 83 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 22:55h

Uoči obilježavanja jedinstvenog jubileja “Dvjesta godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša“ podigla se velika prašina. Relativno mlada država, koja nastavlja tradiciju svoje hiljadugodišnje državnosti, odlučila je da ovom svom velikanu oda počast kakvu zaslužuje. Ili bar to pokušava.

Petar II bio je veoma kompleksna ličnost, sama po sebi teška za definisanje (a svako definisanje ograničavalo bi značaj koji je imao za Crnu Goru i južnoslovenski prostor), pa i nakon dva vijeka od njegovog rođenja izaziva veliko interesovanje i pažnju javnosti.

Sve ustanove i ličnosti žele da u ovoj godini jubileja ostave bar neki trag, kako ne bi bile izuzete iz velikog projekta. Međutim, trka u “veličanju“ Njegoševe ličnosti nosi sa sobom ogroman rizik.

Medijski i naučni prostor ustupljen je svima – svi redom, od naših rijetkih i priznatih intelektualaca do onih koji bezuspješno pretenduju na taj status, krive percepiranje “našeg Miltona“, pa mu se tako pripisuju razne sintagme i misli koje on nikada nije napisao, niti izgovorio.

Na taj način Njegoš je postao istovremeno i velikosrbin i velikocrnogorac, zločinac i svetac, ženskaroš i asketa, nesposoban i genijalan. Puno se nagađa, a malo istražuje.

“Svi znaju da je vladika Rade imao sifilis”, a malo ko zna da je ustanovio prve državne institucije u Crnoj Gori: Senat i Gvardiju. “Zna se i da je ubijao svoje političke neprijatelje”, ali se zaboravlja da je izvršio razgraničenje sa Austrijom.

Lakrdija sa svecem

Tako je to u maloj, ali iznad svega podijeljenoj zemlji, koja ima dvije crkve i dvije akademije nauka – da ne zvuči pregrubo – zemlji, u kojoj ima više institucija i organizacija, nego stanovnika.

Čak ga i političari ne zaboravljaju, pa je tako jedan naš “znalac” u svom propagandnom govoru u Mojkovcu, u naletu inspiracije, oktobra 2012. godine istakao (parafraziram): Mi smo oni Njegoševi Crnogorci! Znači li to da su današnji građani Crne Gore porobljeni od Turske, da su vakumirani u dobu romantizma, i da je svaki ubijeni musliman - trofej koji omogućava stepenik bliže Nebu?

Drugo tumačenje je gotovo nemoguće, jer ukoliko je ovaj politički akter aludirao na naše „čojstvo i junaštvo“, onda se grdno prevario, jer je ono kod nas izumrlo, pa nam stvara dodatni nacionalni kompleks. Treba se osvrnuti i na nedavnu “kanonizaciju” ovog Petrovića. Dana 19. maja, Njegoš je dobio svoje novo ime, ovaj put svetiteljsko – „Sveti mitropolit Petar II Lovćenski Tajnovidac“.

Ime komplikovano i dugo, najbolje oslikava neozbiljnost autora ove lakrdije, koja više liči na pošalicu naših alternativaca „The books of knjige“, nego na ime jednog duhovnika.

Rušenje starih zdanja i podizanje novog, u smislu "prije mene istorije nije ni bilo" samo su pokazatelji koliko je Petar II Petrović Njegoš važna karika u građenju bilo kog ideološkog identiteta

Sa ovih aktuelnih tema koje trenutno muče našu javnost, treba se malo vratiti u prošlost. Sjetimo se samo političko – ideološke trgovine Njegoševim kostima. Kralj Aleksandar Karađorđević kontra Tito i partija, i obratno.

Nijedan od ove dvojice inspiratora monumentalizacije Njegoševog groba nije bio iz Crne Gore (ovaj prvi jeste djelimično, mada se toga odrekao), ali su obojica u ovaj poduhvat uložili kao da su iz srca Katunske nahije.

Rušenje starih zdanja i podizanje novog, u smislu: "prije mene istorije nije ni bilo“ samo su pokazatelji koliko je Petar II Petrović Njegoš važna karika u građenju bilo kog ideološkog identiteta. Na nesreću, podlovćenska Crna Gora uvijek je ove poduhvate doživljavala sa oduševljenjem i entuzijazmom.

Imaginarna Istraga

Ne smije se zapostaviti ni osvrt na interpretaciju Njegoševih djela, naročito kada je u pitanju “Gorski Vijenac”. Ovo monumentalno djelo koje pripada epohi crnogorsko – turskih ratova, nosi sa sobom ogromnu istorijsku težinu. Međutim, mnogi to neće ili ne žele da shvate.

Nije prirodno da se razmišljanja i stihovi pjesnika iz 19. vijeka tumače sistemom vrijednosti savremenog doba. Tako je pored svih epiteta, Njegoš dobio još jedan: “genocidni pjesnik”. Ne samo da u Njegoševom vremenu riječ genocid nije ni postojala, već je tada borba Crnogoraca protiv Osmanskog carstva imala odlike “herojskog doba” i bila izdignuta na nivo narodne mitologizacije.

Tako “Gorski Vijenac” pored pjesničke veličine, posjeduje i obrise ideološko – propagandnog štiva, koje je za cilj imalo regrutaciju svih socijalnih struktura crnogorskog društva u borbi za oslobođenje od Turaka.

Bio je to početak nacionalnog sazrijevanja koji se Balkanom počeo širiti u prvim decenijama 19. vijeka, nakon Prvog srpskog ustanka i borbe grčkog naroda za nacionalno oslobođenje. Zato je Njegoš posvetu za ovo djelo napisao srpskom voždu Karađorđu, pokušavajući da mu oda počast za ono što je otpočeo.

Glavna tema “Gorskog Vijenca” jeste istraga poturica, svojevrstan mit iz naše istorije. Naša istoriografija mučila je velike muke, dok konačno nije priznala da je “Istraga” samo imaginarni događaj, koji je služio da potkrijepi tvrdnje vladalačke porodice Petrović o tome da – Crna Gora nikada nije potpala pod Osmansku vlast, iako su dobro znali da je Đurađ Crnojević turskom sultanu priznao suverenstvo nad njom.

Što se tiče “Istrage”, o samom događaju nema nikakvih neposrednih podataka. Od domaćih izvora sačuvan je zapis vladike Danila u prepisu, u čiju se autentičnost sumnja. U samom dokumentu postoji niz nelogičnosti, o tome kako je šačica “hrabrih” izvršila ovaj poduhvat.

Niko od učesnika “sa naše” strane nije stradao, samo je jedan akter bio ranjen, dok su svi sljedbenici Alaha u cetinjskom i ćeklićkom kraju, stradali i prognani. Možda bi ovih "7 veličanstvenih” Crnogoraca uspjelo da za jednu noć izvrši ovu specijalnu misiju, da su imali letilice i obuku britanskih SAS jedinica.

Da je ovo samo imaginaran događaj, potvrđuje i kasniji prelazak vladike Danila preko turske granice, jer da je bilo kakvog pokolja muhamedanskog stanovništva, sigurno je da on ne bi mogao slobodno kročiti na osmansko tle.

Istragu poturica do Njegoševog doba, u pisanim dokumentima niko nije pomenuo. Postoji samo pjesma o “Badnjem večeru”, koju je po svoj prilici spjevao Petar I, a dotjerao Sima Milutinović. (Istorija Crne Gore, tom I, knjiga 3, Titograd, 1975).

Školski sistem i lanci istorije

Nakon ideološkog “razobličavanja” “Gorskog Vijenca”, moglo bi se pristupiti i skeniranju problema koji se javljaju prilikom izučavanja ovog djela u našim školama.

Crna Gora je danas zemlja multietničnosti i multikonfesionalnosti, pa svi njeni građani po Ustavu treba da uživaju jednaka prava. I umjesto da budemo ponosni na privilegiju što nacionalni i religijski suživot na ovakvom prostoru Crnu Goru čini “Balkanom u malom”, pa postanemo obrazac čitavom svijetu, mi svakog dana nazadujemo.

Naš sistem obrazovanja, koji je po kvalitetu okarakterisan kao “pretposljednji u Evropi”, umnogome šteti daljoj građanskoj budućnosti naše države. Stalno “ratno stanje” između Crnogoraca, Srba i Bošnjaka na jezičkom polju i nemoć države da zbog političkih poena to riješi, polako uzima maha, pa sve više mladih ljudi interpretaciji Njegoševih stihova pristupa sa nacionalnog aspekta.

A tek, kakvi su nam profesori književnosti? Univerzitet koji je u očajnom stanju, proizvodi veoma loš kadar, koji ne može da uhvati trase savremenog obrazovanja i koji se školuje na udžbenicima starijim više od pola vijeka.

Zamislimo sada nekog nacionalistu iz ruralnog dijela Crne Gore, koji je završio književnost u Nikšiću, a pritom ima i partijsku knjižicu (jer drugačije ne bi dobio posao u struci), kako interpretira Njegoševe stihove jednom odjeljenju osnovaca, gdje u istoj klupi sjede – mali pravoslavac i mali musliman.

Sve dok identitestka pitanja u našoj zemlji ne dožive građansku katarzu, Njegoš će se prevrtati u grobu, čekajući da “mali političari” prestanu sa unižavanjem njegove veličine

Kakve posljedice nas očekuju ako se djeci kontinuirano uskraćuje saznanje o odnosu između hrišćanstva i islama tokom vjekova, a posebno u Njegoševom vremenu, i čime je to sve bilo uslovljeno?

Da li se nebrigom u odnosu na ova pitanja stvara pogodno tle za rađanje ekstremizama – poput nekog novog Ratka Mladića ili vojnika neke nove SS Handžar divizije?

Odgovor ne treba tražiti u Njegoševim stihovima, već u načinu njihove interpretacije, jer je Njegoš imao jasan stav o islamu, koji je uslovio 19. vijek sa svim svojim obilježjima. Naše školstvo za sada, nije sposobno da riješi ove probleme, mahom zbog interesa vladajuće elite čija je osnovna maksima: Divide et impera.

Jasno je na kraju zaključiti da nas lanci istorije i dalje vežu, da njihova težina premašuje volju države da ih se oslobodi i krene putem građanskog jedinstva. Dok javnost raspravlja o Njegoševoj nacionalnoj vizuri i intimnom (seksualnom) životu, naši osnovci i srednjoškolci ostaju taoci paralelne istorijske svijesti.

Uoči ovog velikog jubileja vidimo koliko smo griješili, ali ne pokazujemo spremnost da to ispravimo. Sve dok identitestka pitanja u našoj zemlji ne dožive građansku katarzu, Njegoš će se prevrtati u grobu, čekajući da “mali političari” prestanu sa unižavanjem njegove veličine.

Pošto na nesreću, Njegoš nije dugo živio, ostaje nam da čekamo novi jubilej 2051. godine. Do tada ćemo, ili naučiti da ga poštujemo i interpretiramo, ili unaprijediti našu maštu i mehanizme laži, pa od Njegoša Srbina ili Njegoša Crnogorca, napraviti još i Njegoša vanzemaljca.