Pablo Pikaso vjerovatno nije mislio na degeneraciju makule kada je rekao: “Svako dijete je umetnik. Problem je kako ostati umjetnik kada odrastemo.”
Ali ova izjava je istinita za Serža Holerbaha, 94-godišnjeg umjetnika ruskog porijekla sa Menhetna koji slika i pored gubitka vida izazvanog degeneracijom makule.
Procjenjuje se da će do 2020. bolest pogoditi oko 200 miliona ljudi iz cijelog svijeta - uglavnom će im oslabiti centralni vid i mnogi će pravno biti slijepi iako će još ponešto moći da vide.
Kako je Holerbahov vid počeo da slabi 1994, njegov rad se prebacio sa realizma sa dozom ekspresionizma na nešto apstraktnije. Definisani oblici ustupili su mjesto onim manje preciznim. Boje su sa prigušenih tonova prešle na jarke. Njegov rigidni perfekcionizam je popuštao kako mu je vid slabio, “kao kada vam u oči uđe voda poslije plivanja”, objasnio je.
“Postoji drugo detinjstvo”, kaže Holerbah dok objašnjava kako su mu se slike promijenile. “Biti razigran, nemati ništa da izgubiš. Kada nemaš ništa da izgubiš, to je neka vrsta nove slobode.”
Djela umjetnika prije i poslije degeneracije makule, uključujući Holerbaha, Lenarda Andersona i Hedu Stern, u fokusu su izložbe “Postojanost vida” na Univerzitetu Sinsinati. Izložba koja traje do kraja jula istražuje raznovrsnost umjetnika koji su svoje stilove adaptirali gubitku vida.
“Pozni radovi su predivni”, kaže Brajan Šumaher, kustos izložbe. “Stoje samostalno kao održiva, legitimna i prelijepa umjetnička djela.”
Jednog popodneva u svom studiju, Holerbah je približio plastičnu čašu licu. “Plava je, zar ne”, zapitao se. Radio je na slici plaže. Dvoumio se dok je stavljao platno na sto kako bi nanio akrilnu boju tako da se ne razmaže. “Ne vidim baš šta radim”, priznao je i dodao: “Pogledaću kasnije.”
Među umjetnicima čija su djela izložena je i Dejvid Levin čija je “Posljednja bitka” nedovršena zbog gubitka vida. Umjesto detaljno naslikanih lica sa ranijih radova, okrenuo se siluetama i batalio detalje. Više puta bi ugljem povlačio i onda brisao liniju dok se mučio sa novim ograničenjima, rekao je njegov sin Metju koji je gledao kako djelo nastaje oko 2004. dok se vid njegovog oca pogoršavao.
Izložba je dio većeg projekta “Vid i umjetnost” koji je finansirala Američka fondacija za borbu protiv degeneracije makule. “Dobro je da drugi umjetnici znaju da ovakve stvari postoje kako se ne bi osjećali izolovani”, rekla je A’Dora Filips, direktorka projekta. “Postojanost vida” je dokaz da gubitak vida ne mora da znači i kraj umjetničke karijere.
Vid Tomasa Sgurosa se tokom šest meseci 1992. brzo pogoršao i ponekad je razmišljao da se ubije, navodi se u katalogu izložbe. S vremenom je svoj proces slikanja adaptirao novim okolnostima i živio je još 20 godina. Da bi stvorio seriju oniričnih horizonata prepunih ponoćnih boja “Pejzaži sjećanja”, radio je koristeći samoljepljivu traku i lenjir a boje je birao tako što ih je ređao po istom redosljedu kao i na paleti.
Kada je Vilijam Ton pravno proglašen slijepim 1991, naslikao je toliko brodova, ptica i drveća da je nastavio tako služeći se “dodirom i instinktom”, kaže Karl Litl, likovni kritičar koji ga je gledao kako slika 1997. Umjesto četkica, koristio je prste kako bi osjetio šta stvara, a paletu je sveo na crnu i bijelu uz izvanredne gradacije.
Kada je degeneracija makule pogodila Lenarda Andersona početkom dvijehiljaditih, linije njegovih djela su postale zamagljenije, a detalja je bilo manje. Njegovo postepeno prihvatanje gubitka vida vidi se na velikoj slici u akrilu “Idylls 3” koja je predstavljena na izložbi. Sliku je počeo 1979. a završio ju je 2011, dugo pošto više nije mogao da razaznaje boje.
U prikazu serije “Idylls”, pokojni likovni kritičar Hilton Krejmer je 2001. napisao: “U normalnijem umjetničkom svijetu od našeg, muzeji bi se utrkivali za čast da organizuju retrospektivu Andersonovog djela.” The New York Times
Bonus video:
