Stvaralački obrisi Kolje Mićevića su beskonačni. Njegova čuvstva u poeziji, muzikologiji, jeziku, astrologiji i drugim umjetnostima svemirskoga su, ili oceanskoga porinuća u poetike najvećih pjesničkih i muzičkih korifeja u povijesti čovječanstva.
Mićević je putnik kroz vrijeme, pjesnik, renesansni čovjek, prevodilac... Imam dojam da Kolja Mićević, kao kakav čarobnjak, često mijenja vremena, da se tvori i pretvara, preoblikuje, kroz jezike i umjetnosti epoha, da postaje dijelom nekoga drugoga, prošloga dalekoga, praistorijskog, ili antičkog vremena u likovima u koje se, ili u čija se djela preobrazio, pa se potom obrete opet u savremenosti, tek da bi nam sve to s tih transcedentnih putovanja saopštio da možemo osjetiti i razumjeti kroz njega, kao kroz kakvoga transmitera, koji se opet posve jednostavno i potpuno uklapa u naše savremeno doba. U tome je Mićevićeva neponovljiva magija.
Vrlo rano sam Mićevića upoznao kao prevodioca i pjesnika. Još dok je uređivao sjajne poetske edicije u banjalučkom „Glasu“. Ali lično sam ga upoznao kada je na moj poziv, septembra 2008, poslije dužeg dopisivanja iz Pariza doputovao u Crnu Goru, na Ratkovićeve večeri poezije.
Bio sam tada umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije i cilj mi je bio da najveće evropske pjesničke velikane dovedem na ovaj festival. Mićević je bio jedan od prvih. Na moju molbu preveo je za Ratkovićeve večeri poezije sjajnog francuskog metafizičkog pjesnika, Bretanjca Ivona Le Mena i njegovu poemu „Odjek svjetlosti“.
Mićević sa našim saradnikom, pjesnikom Ljubetom Labovićem
Od tada je stalni gost Crne Gore. Preveo je za Ratkovićeve večeri poezije još nekoliko eminentnih francuskih pjesnika i Crna Gora mu se otvorila kao novi znak pjesničke i lične sudbine.
Mićević je rođen 1941. godine, završio je Opštu književnost sa teorijom književnosti na Beogradskom univerzitetu. Objavio je osam zbirki stihova na srpskom jeziku i isto toliko na francuskom jeziku. Preveo je i objavio sve velike i značajne francuske pjesnike u osam antologija i tridesetak knjiga, od Trubadura, do Stefana Malarmea i Pola Valerija.
Kolja Mićević je za svoj izuzetan rad dobio nagrade Miloš N. Đurić (1971), Velika zlatna medalja Francuske Akademije za širenje francuske kulture i jezika (1988.) nagrade Sreten Marić za knjigu Osam Vlašića Francuskog simbolizma.
Sve skupno Mićević se doima kao renesansna ličnost na kraju XX i početku XXI stoljeća.. Mićević upravo priprema monumentalnu ŽIVU ANTOLOGIJU FRANCUSKE POEZIJE OD XI DO XX VIJEKA u tri toma i više od 20.000 stihova, te za ART magazine Vijesti o tom grandioznome projektu kaže:
"Nisam brojao ni stihove, ni pjesnike! To ću možda učiniti kad knjiga bude objavljena. Prepustio sam se da me vodi antologičarski osećaj koji se sastoji u tome da zadovoljite glavni uslov svake antologije: ko i koliko? Pošto se ja bavim, kao što vidite, pjesnicima koji su odavno mrtvi, nije postojala opasnost da padnem u neke niske proračune, što je gotovo redovita pojava kad je riječ o antologičarima savremene poezije koji su, razumljivo, pristrasni! Ali to ne znači da je sklapanje jedne ovakve antologije ravnodušan i neodgovoran posao. Ja sam odživio, da ne kažem odbolovao, svakog pjesnika koji se sada nalazi u ovoj Živoj antologiji, i proživio svaku od uvrštenih pjesama dok sam je prevodio. To nije došlo odjednom, nego postupno, jer moja antologija zahvata radno vrijeme od punih pedeset pet godina, od trenutka kad sam u proljeće 1958. na času francuskog jezika preveo pesmu Nebo je iznad krova Pola Verlena, do danas! Kako vrijeme leti… to je jedan od refrena ove antologije".
- Šta se tačno dogodilo na tom času francuskog jezika u proljeće 1958?
Naša profesorica francuskog jezika Dragica Mirjanić, koju smo svi obožavali i koja je nas sve obožavala, izdiktirala nam je tog dana pomenutu pjesmu Pola Verlena, da provjeri naš pravopis, a zatim je zatražila da prevedemo te strofe! Ja sam spontano preveo u stihu, tj. zadržavajući rime i pokušavajući da uhvatim odgovarajući ritam. Iako sam pomislio da sam načinio grešku što sam tako postupio, i proveo besanu noć, moj prevod se profesorici toliko svidio, da me je odmah obasula poezijom pjesnika koje je ona posebno voljela, Alfreda de Misea, Viktora Igoa i, posebno, Šarla Bodlera! I od tog trenutka više nisam prestao da slijedim tu nit koja me provela i još vodi kroz magični vrt-lavirint francuske poezije. Eto, to je bilo vrijeme kad je poezija, i to ona vrhunska, bila sredstvo da se malo manje bolno savladavaju pravopisna i gramatička pravila nekog stranog jezika. Treba ponekad u pedagogiji pribjeći poeziji.
- Što nam novoga iz antologije vašim posredstvom nudi Orfeus besmrtni?
Nov je sam postupak organizacije cijele antologije i struktura od dvanaest glavnih i osam manjih poglavlja, kako bi se čitalac snašao u tom na prvi pogled vrtlogu! Ali ima i iznenađenja, jer sam ovdje najzad uvrstio i pjesnike koji su zahtijevali značajniji napor oko prevođenja, kao što je Žan Lemer de Belž i njegovo remek-djelo Tužaljka Zelenog Ljubavnika, ili satirične strofe Kloda le Petija koji je 1662, u dvadeset trećoj godini spaljen u Parizu zbog svojih stihova, a prethodno mu je dželat odsjekao desnu šaku kako pjesnik ni u paklu ne bi mogao pisati otrovne invektive protiv vlastodržaca! Nisam težio za nekim senzacionalizmom, ali sam ipak u antologoju uvrstio i Mišela de Nostradamusa, ne zbog toga što je pisao proročanstva, od kojih su se neka pokazala potpuno tačnim, nego zbog toga što se pritom služio jednom od najpostojanijih pjesničkih formi, deseteračkim katrenom, i to tako izuzetno da zaista ne mogu da se načudim francuskim antologičarima koji ispod Nostradamusove astrološke slike nisu vidjeli da je riječ o rođenom pjesniku. U antologiji se nalazi čak i jedan sonet Nostradamusovog sina Cezara, koji nije bio prorok nego prvi istoričar Provanse, a njegov sonet je oblik književne kritike u stihu kakvih nema mnogo, a danas uopšte! Jednostavno, Živa antologija je mogla da ima i naslov Nova antologija, u onom smislu u kome Dante koristi taj pridjev, u latinskom obliku!
- Kroz susrete pjesnika i muzičara, muzike i poezije nastajao je tijekom vremena i života jedan poseban umjetnički pogled na svijet. S obzirom da ste muzikolog i sjajan poznavalac i prevodilac trubadurske poezije (los trovadores), kakve ste muzičke alternacije osjetili i sočinili u Živoj antologiji; asociram, osim na Brasansa i Brela i na još muzičkih stvaralaca iz raspona viševjekovne epohe?
Pitanje odnosa muzike i poezije, staro koliko i poezija i muzika, postavljalo se i postavljaće se pred pjesnike i muzičare, danas univerzalnije nego ikada. Nakon grčkog iskustva, trubaduri su tokom XII i XIII stoljeća načinili jedinstvenu pustolovinu o kojoj, u prvom redu zbog neobaviještenosti, ne znamo mnogo, iako se može reći da je to iskustvo s tla Provanse kolijevka cjelokupne evropske i svjetske poezije. Moja antologija započinje stihovima trideset trubadura, što je cijela jedna antologija u antologiji, i moj čitalac će moći da stekne prilično određenu sliku o toj izuzetnoj kulturi. To je utoliko značajnije, jer francuski antologičari uglavnom zaobilaze to razdoblje, kao da nije ni postojalo! A zaobilaze ga, očigledno, zbog toga što su trubaduri pisali na oksitanskom jeziku za koji oni pogrešno misle da je odviše različit od savremenog francuskog! Paradoksalno je, ali i fantastično, da se ta jezička granica, ili prepreka, ne postavlja kad je riječ o prevodima na isti jezik, tako da mogu reći da se u Živoj antologiji trubaduri, truveri i prvi francuski pjesnici Srednjeg veka, kao Ritbef, Vijon ili Kristina de Pizan, izvanredno susrijeću i osjećaju kao pod istim krovom! Što se tiče Brasansa i Brela, tih velikih nastavljača trubadurske i šansonjerske tradicije, njihove tekstove sam objavio u jednoj prethodnoj antologiji francuskih balada i šansona, ravnopravno s drugim poznatim pjesnicima dvadesetog stoljeća, Žakom Preverom, na primjer.
- Kakav je uticaj unutar samoga stvaraoca na sopstveno pisanje i na prevođenje, naročito kod nekoga kao Vi koji uranjate do posljednjeg daha i u prevođenje i u sopstvenu poetiku?
Što je uranjanje dublje, pritisak je manji, suprotno zakonima fizike. O pitanju koje mi postavljate objasnio sam se u jednoj knjizi o prevođenju poezije, ali i o poeziji, Konstante i previdi. Ukratko, to znači da sam se dobro čuvao - ali to nije predstavljalo nikakav napor - da nešto od mojih prevoda uđe u moje stihove, i obratno! Niti sam potkradao prevodioca, niti pjesnika u sebi! Oni su dobre komšije, ništa više, ali imati dobrog komšiju je nešto ogromno! Zar bi trebalo da ih zavađam? Jedino sam zahvaljujući tome što sam uglavnom prevodio tu tzv. stariju, arhaičnu poeziju, preuzeo ponešto od tog arhaičnog duha; jer, zar rimovati u XXI vijeku i brojati slogove, a ponekad i slova ponekih stihova - zbog grafičkih dužina, koje su muzika za sebe - nije arhaični čin? Ali, spasava me to što sam shvatio da arhaično ne stari! Suština je da se “pliva protiv struje” i da “zeca lovimo volom”, kako kaže trubadur Arno Danijel, a ja dodajem: u polju krajnjeg rizika.
- Sačinili ste antologiju Zaljubljeno more, dakle antologiju pjesnika koje Dante pominje u Komediji. To je ulaženje u nove danteovske krugove, one koji su najdublje unutarnji, ne samo božanski, već su u osnovi (pre)egzistencijalni, čisto poetički?
Višejezična antologija Zaljubljeno more nastala je na margini moga desetogodišnjeg rada na prevodjenju Danteove Komedije. Dante neke zaplašuje, mene podstiče i nadahnjuje, s njim ste, ako želite, u području čiste imaginacije. Moja antologija Zaljubljeno more je proizvod tog potpunog sjedinjenja s pjesnikom koga prevodite. Ne mogu da shvatim da prije mene nijednom stručnjaku za Dantea - a ima ih pomalo svuda po svijetu - nije palo na um da načini jednu takvu antologiju, jer je ona jedan od načina da se čitalac približi Danteovoj Komediji. Što, kao što znamo, nije jednostavno, inače ne bi postojali toliki komentari svakog stiha, ponekad i riječi!
Jedna od Danteovih zasluga je što je, kao jedinstveni antologičar, sačuvao u svojoj Komediji sve najznačajnije pjesničke ličnosti od Homera, do svojih savremenika, Gvida Gvinicelija, koga smatra svojim ocem u poeziji, i Gvida Kavalkantija, svoga najbližeg i tragičnog prijatelja! Moglo bi se reći da Komedija ne bi ni bila mogućna bez prisustva pjesnika koje je Dante sa savršenim osjećanjem graditelja-antologičara, rasporedio od prvog do posljednjeg stiha Komedije! Pored grčkih i latinskih pjesnika, vrlo brojnih, Dante je uveo veći broj trubadura, truvera i prvih italijanskih pjesnika koji su neposredno prije njega pisali na italijanskom jeziku! U antologiji Zaljubljeno more ja sam preveo pjesme svih tih pjesnika i opisao njihovo pojavljivanje i ulogu koju imaju u Komediji. Zaljubljeno more je kao neki pjesnički vodič kroz Komediju, ali bilo bi mogućno načiniti još nekoliko drugih, mitološli, istorijski ili geografski!
- No što biste danas mogli reći o ovome grandioznome poduhvatu prevođenja Dantea na dva tako različita jezika, francuski i srpski; dakle, sada kada ste se unekoliko odaljili iz kupola te monumentalne stihovane katedrale?
Komedija zaista može biti upoređena sa stihovanom katedralom! Ja bih samo dodao, kako bih istaknuo osnovnu prirodu tog djela sadržanu već u naslovu, da je reč o kosoj, nakošenoj katedrali, kakva ne postoji u graditeljstvu, jer onaj toranj u Pizi, i sličan u Bolonji, pod kojim je Dante kao student stajao i posmatrao fenomen prolaska oblaka iznad iskošene kule, nisu dovoljni da odraze svu složenost Poeme. Katedrala, savršena gotička gradnja, jedini je pandan Komediji, jer pored glavnih linija, vidljivih svakome, podrazumijeva i mnoštvo ukrasa, uglova i udubljenja, koji se ne vide na prvi pogled a bez kojih opšti utisak ne bi bio potpun. Ponekad neki detalj… Što se tiče prevođenja Komedije na francuski, odlučio sam se na taj poduhvat - koji nikako nisam mogao predvideti, ali koji je preusmerio moju celokupnu sudbinu - kad sam začudjen ustanovio da nijedan prevod Komedije na francuski ne poštuje Danteovu terca-rimu, njegov veliki izmaštani izum! A i okolnosti krajem 1992, bile su takve, da mi je bio potreban jedan značajniji prevodilački čin otpora, čemu sam pribjegavao i ranije, kao na primer kad sam započeo da prevodim decime Morisa Seva nakon banjalučkog katastrofalnog zemljotresa!
- Pored osam zbirki pjesama na srpskom, štampali ste isti broj zbirki na francuskom. Da li se radi o prijevodima?
Podudarnost brojeva, bar zasad, je kabalistički slučaj, iako možda izražava neku ravnotežu. Što se tiče toga da li je reč o samo-prevodima, sama ideja me izbezumljuje. Samo sam jednom, oko 1975, putujući sam prema Pirenejima, pokušao da u dokolici jednu svoju pjesmu prevedem na francuski, ali sam već poslije nekoliko stihova toliko skrenuo sa smisla, da sam napisao svoju, novu pjesmu na tom jeziku, Stella Maris! Poučen tim iskustvom, nikad mi kasnije nije ni pala na um ideja da neku svoju francusku pjesmu prevodim na srpski! Niti očekujem da to iko čini u moje ime…
Orevuar Montenegro je veličanstveno djelo
- Boravili ste više puta u Crnoj Gori. Prije svega kao poseban gost na Ratkovićevim večerima poezije i za ovu manifestaciju odabrali i preveli nekoliko vrsnih savremenih francuskih pjesnika, Ivona Le Mena, Klodin Helft, Antoana Simona. Preveli ste sa crnogorskog na francuski poemu Ratka Vujoševića Orevuar Montenegro. Kako vam izgleda balkanska i posebno crnogorska književna scena?
Iako svojom voljom boravim u arhaičnim vremenima - prije neki dan sam preveo ljubavnu baladu Filipa de Vitrija, iz XIII stoljeća, za jednu preostalu belu stranicu Žive antologije! - prilično sam, na svoj način, obaviješten o svemu što se događa i u svjetskoj, posebno francuskoj poeziji i mislim da su francuski pjesnici koje sam predložio da gostuju u Bijelom Polju opravdali moj mali antologijski izbor, isto kao što se trudim da, odabirajući pjesnike za setski festival Živi glasovi Mediterana zadovoljim kriterijume te veličanstvene manifestacije koja podrazumijeva sve vrste pjesničkog izražavanja izvan političkih, generacijskih i drugih podjela. Kad se pjesnici s ovih naših prostora sretnu u Setu, oni predstavljaju jednu prepoznatljivu, čvrstu pjesničku formaciju, i to je kvalitet nad kvalitetima. Tako je bilo i ove godine. Uostalom, Ljubeta, i Vi ste se u to uvjerili vlastitim očima, prije neku godinu. San svakog pjesnika je da se ponovo vrati u Set, uvijek ostaje nešto što treba nadoknaditi! Ipak, moje najveće i najuzbudljivije iskustvo s Crnom Gorom na ovom planu, jeste prevod poeme Ratka Vujoševića Orevuar Montenegro. Veličanstveno djelo, koje mi je otkrila pjesnikova sestra Čedomila.
Nema pjesme koja se ne može dotjerati
- Na početku ovog razgovora pominjali ste trenutak kad ste preveli prvu pjesmu, Verlenove strofe iz zatvora. Da li se ta pjesma sada nalazi u Živoj antologiji francuske poezije?
Moja profesorica Dragica Mirjanić sačuvala je taj original i kad sam joj, dvadesetak godina kasnije, povučen nostalgijom - jer, prvi prevod zaborava nema! - pisao pitajući je šta je s mojim prvim prevodom, ona mi je poslala tekst ispisan mojom rukom, uz pismo koje me rasplakalo. Svakako, ta Verlenova pjesma nalazi se u Živoj antologiji, ali, razumljivo, pretrpjela je promjene, nadam se nabolje, jer ako je Branko Miljković rekao da nema pjesme koju ne bi mogao dotjerati, to se još više odnosi na prevedenu pjesmu! Kad smo već kod Miljkovića, ponavljam njegovu misao, koju je izrazio i Lotreamon, da će u budućnosti svi pisati poeziju. Svjedoci smo da se to ostvaruje, ali nažalost - i u tome i jeste magija - daleko smo od toga da sav svijet prevodi poeziju. Što se mene tiče, ja kažem: pokaži mi kako prevodiš, i reći ću ti kakav si pjesnik!
Galerija
Bonus video:
