CIVILIZACIJSKI SKOK

Istorija kroz muziku: Rokeri pouzdaniji od guslara

Do kada ćemo dozvoliti guslarima da jačaju paralelnu istorijsku svijest, slaveći gnusne ratne zločince (II svjetski i ex Yu rat) kao najveće heroje?
305 pregleda 13 komentar(a)
Ažurirano: 24.08.2013. 07:36h

Učiti istoriju kroz muziku veoma je lijepa pojava u civilizovanim društvima. Međutim, kod nas ta praksa još ne funkcioniše. Mi našu istoriju učimo kroz tekstove guslarskih pjesama, i to na način da u toku svakog pojanja posječemo bar pola Anadolije. Tako su gusle umjesto tradicionalnog muzičkog instrumenta postale – političko/ideološki medij, pa sa sobom nose ogromnu istorijsku težinu i sprječavaju razvoj poučne istorije kroz note, koja bi zbližavala crnogorske građane.

Za razliku od nas, na vrlo zanimljiv način to radi power metal grupa Sabaton. Bend je osnovan u švedskom gradu Falunu 1999. godine i za kratko vrijeme postao veoma popularan. Njihov repertoar uglavnom je baziran na temama iz istorije, koje za cilj imaju popularizaciju ideja antifašizma, slobode, jednakosti ali i odavanje počasti palim borcima u nesrećnim ratovima. Zbog toga je ovaj sastav poznat i kao „(anti)ratni bend“.

Samo ime Sabaton ima viteški karakter, jer ta riječ označava dio metalnog štita koji je prekrivao nogu srednjevjekovnog ratnika. U tome se i krije njihova vizija stvaralaštva: tvrd, gvozdeni zvuk sa tekstovima koji slave vrline požrtvovanog borca. Mnogi rigorozni muzički kritičari zamjeraju Sabatonu to što nijesu kultni, mistični i neponovljivi kao Iron Maiden, što za gitaristu nemaju “nekog od učenika Džoa Satrijanija”, i to što im nedostaje brzina Slayer-a, ali se svi slažu da bend posjeduje - originalnost repertora, što ovaj sastav čini atraktivnim i zanimljivim za slušanje. Sabaton je naročito omiljen među studentima istorije, ali i među ljubiteljima klasičnog power metala.

Ovaj članak neće biti posvećen razvoju benda i njegovoj diskografiji, već pjesmama koje su po svojoj tematici najzamiljivije za otkrivanje svijetlih tačaka iz mračnog XX vijeka. Nama će svakako najviše pažnje zaokupiti pjesma „We burn“ koja je posvećena žrtvama prokletog građanskog rata u Jugoslaviji, gdje je akcenat stavljen na ratne zločine koje su na svojoj koži osjetili nedužni civili. Naslov „Spalimo“ najbolje odslikava stanje u krvavoj zemlji, dok stih „different religions cannot share a land” zalazi u samu suštinu konflikta i pokazuje veliku upućenost tekstopisca u naše nesreće. U pjesmi nema faktografije, ne pominju se ni imena glavnih aktera sukoba, već se emocija prenosi na nemilosrdnost zavađenih soldata, koji sve što nije njihovo po naredbi svojih generala - siluju, muče i pretvaraju u pepeo. Za razliku od Thompsona ili Baje malog Knindže, Joakim Broden svoj opus posvjećuje svim stradalim jednako: i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima. Zato ova pjesma predstavlja svojevrsni spomenik, koji opominje i poučava. Kad to ne umiju da urade Južni Sloveni, umiju bar Vikinzi.

Sabaton je većinu svojih pjesama posvetio svjetskim ratovima. Iz Prvog – Velikog rata, svakako su najzanimljivije pjesme “Cliffs of Gallipoli” i “Price of a mile”. Prva pjesma govori o neuspješnoj kampanji koje su preduzele sile Antante, kada su pokušale da se iskrcaju na turskom Galipolju 1915. godine, gdje je zbog loše koordinacije operacije, mitraljezima Centralnih sila pokošeno preko 200 hiljada savezničkih vojnika (mahom dobrovoljaca iz Australije, Novog Zeleanda i Irske). Jedan od kreatora ove misije bio je, tada mladi Vinston Čerčil, kome će trebati puno vremena da spere krivicu sa sebe zbog ovog skupog neuspjeha. Druga pjesma koja razotkriva Prvi svjetski rat, bavi se dešavanjima na Zapadnom frontu.

U pitanju je klanica kod Pašendala u Zapadnoj Flandriji. U ovoj krvavoj i blatnjavoj kupki iz 1917. život je izgubilo preko 700 hiljada vojnika, na obije strane, a borbe su se vodile uglavnom između Kanađana i Njemaca. Saveznici su ostvarili napredak od svega nekoliko milja. Autor teksta ove pjesme pita se “kolika je cijena milje” i saosjeća sa mladićima koji su došli iz daleke Kanade da svoj život ostave na tuđoj zemlji, u tuđem ratu. Jedan moj kolega “umjetnički” je izračunao da su za 1 milimetar teritorije kod Pašendala, padala preko 2 ljudska života. Pašendal simbolizuje užase velikih bitaka, a to najbolje ilustruju fotografije iz vazduha, gdje se na jednoj kvadratnoj milji može prebrojati million rupa od granata. I Danteov i biblijski pakao pri ovom, izgledaju smiješno.

Što se tiče Drugog svjetskog rata, repertoar Sabatona mnogo je širi, ali jednako brutalan i istinit. U prvom redu treba svrstati pjesme koje su posvećene poljskim rodoljubima, koji su prvi osjetili moć Blickriga i nemilosrdnost Hitlerovog Waffen SS-a. Pjesma “40:1” matematički prikazuje odnos snaga Poljaka i Njemaca u bici kod Vizne, kada se oko 720 poljskih vojnika sukobilo sa 41.000 Vermahtovih. U Poljskoj se ova bitka naziva “drugim Termopilom”, jer je šačica mučenika uspjela da tri dana zadrži njemačko napredovanje. Herojski čin odbrane otadžbine svoju personifikaciju našao je u liku kapetana Vladislava Raginisa koji se zakleo da ni milimetar teritorije neće bez borbe predati neprijatelju. Posljednjeg dana sukoba “poljski Leonida” je naredio preživjelim vojnicima (njih oko 40) da se predaju, a potom izvršio samoubistvo. Zbog ove pjesme Sabaton je preko noći postao najpopularniji strani bend u Poljskoj, dok je poljski predsjednik članovima grupe uručio ordene Legije časti.

Šveđani su počastvovani i pozivom da izvedu koncert u Gdanjsku na Dan poljske nezavisnosti. Da ne ostanu dužni ovom ponosnom slovenskom narodu, članovi Sabatona su 2010. na svom albumu “Coat of arms” posvetili još jednu pjesmu, ovaj put ustanicima iz Varšave, koji su 1944. godine bezuspješno pokušali da firerove vojnike protjeraju iz domovine. Ustanak je završio fatalno, a nakon neuspjeha Njemci su vršili masovne odmazde nad civilima. Ovog se dobro sjećao, a kasnije u svojim propovijedima isticao i prvi slovenski papa, Jovan Pavle II, koji je tada kao mladić bio član poljskog pokreta otprora.

Interesantne su i jednako emotivne pjesme koje su Šveđani posvetili svojim komšijama Fincima, koji su krvarili u Zimskom ratu, boreći se protiv Staljinovih crvenoarmejaca. Jedna od najboljih pjesama ovog sastava uopšte, “White death”, jednako veličenstvena ali i paradoksalno morbidna, bazirana je na biografiji finskog nacionalnog heroja Sima Hejhe. Hejhu (1905-2002) mnogi analitičari smatraju najuspješnijim snajperistom II svjetskog rata. Odjeven u bijelo kamuflažno odijelo na temperaturama i do -40 °C, Hejhe je ubio 505 zvanično potvrđenih vojnika Crvene armije. Neslužbeni izvori tvrde da je ubio preko 800 neprijateljskih vojnika, jer je pored snajpera odlično rukovao mašinkom Suomi KP-31. Sva ubistva izvršio je u roku od 100 dana.

Zbog svoje relativno niske visine (oko 1,6 m), koristio snajper M-28 bez teleskopskog nišana, kako bi predstavljao težu metu za protivnika (kod optičkog dodatka na snajperu glava se pri nišanjenju nalazi iznad puške, dok zbog niske temperature može da zamagli, a pri sunčevom sjaju oda položaj). Hejhe bi redovno ispred sebe utabao snijeg da se ne rasprši prilikom pucanja. Pored toga, držao je snijeg u ustima, kako se ne bi vidjela para nastala disanjem. Zbog muka koje im je zadavao Rusi su mu dali nadimak “Bijela smrt“. Nekoliko puta na njega je organizovan lov, ali bez uspjeha. Međutim, 6. marta 1940. Hejhe je iz zasjede ruskim metkom pogođen u vilicu. Zbog teških ozljeda koje je tom prilikom zadobio sovjetski vojnici su ga, misleći da je mrtav, ostavili u snijegu.

Saborci koji su ga pronašli, tvrdili su da mu je “visila” cijela lijeva strana glave, što je moguće s obzirom na kasniji izgled (ožiljak se protezao preko cijele strane lica). Preživio je i dočekao duboku starost. Interesantno je da je Hejhe “kao fabrika smrti” bio znatno uspješniji od poznatog ruskog snajperiste Vasilija Zajceva, koji je tokom Staljingradske bitke ubio “svega” 242 njemačka vojnika, a od njega je bila bolja i najpoznatija žena-snajper Ljudmila Mihajlovna Pavličenko, koja je na onaj svijet poslala 309 Germana. Fincima je posvećena i pjesma “Talvisota”, inspirisana istoimenim kultnim filmom iz zemlje jezera, snimljenom 1989. godine, u kome glavne uloge tumače dva istaknuta finska glumca: Taneli Makela i Timo Torika.

Ovi metalci iz “Gotlanda” nijesu zaobišli ni antifašističke poruke. Njihove pjesme poput “Rise of Evil”, “Wehrmaht”, “Ghost division”, ukazuju na loše strane nacizma koji je gušio Evropu 12 godina. Krunu njihovog stvaralaštva predstavlja pjesma “Final Solution” posvećena žrtvama holokausta, a dirljivi stihovi: “Ever since it started on Kristallnacht ’38, when liberty died and truth was denied, sent away on trains, sent on a one way trip to hell, enter the gates, Auschwitz awaits”- evociraju uspomene na nedužne Jevreje koji su životom platili nagomilani antisemtizam i ideologiju nadčovjeka (ne misli se na filosofiju Fridriha Ničea).

Ni sovjetski podvizi nijesu ostali bez spomenika: “Stalingrad”, “Panzerkampf” (opisuje bitku kod Kurska), “Attero Dominatus” (bitka za Berlin), objektivan su prikaz ruskog doprinosa u borbi protiv hitlerizma, pa se na taj način kontrira američkom javnom mnjenju, da su ipak oni iskrcavanjem u Normandiji odnijeli prevagu (koliko je američka holivudska propaganda jaka u prikazivanju Drugog svjetskog rata, najbolje pokazuje odgovor jednog istaknutog ruskog umjetnika, koji je na pitanje: ko je više uradio da se pobijedi Hitler, Sovjeti ili Amerikanci, sarkastično odgovorio - Stiven Spilberg). Što se tiče Normandije, Broden i drugovi su joj posvetili dvije sjajne pjesme, jednu o stradalnicima sa Omahe (Primo Victoria), a drugu pripadnicima vazdušno-desantne jedinice 101. padobranske divizije, koji su zadržavali posljednji njemački trzaj u hladnim i maglovitim Ardenima kod Bastonja (Screaming Eagles). Od “novijih” ratnih dešavanja, Sabaton je opjevao i Vijetnamski, Šestodnevni, Foklandski i Zalivski rat, a jednu veoma lijepu pjesmu posvetili su i “plavim šljemovima” UN-a.

O Sabatonu i njihovim pjesmama mogla bi se napisati knjiga, a nama se na kraju ovog članka valja pozabaviti pitanjima: da li mi imamo umjetnike ovakvog kalibra, koji bi bez opterećenosti nacionalnim predznakom, poučavali mlade i otklanjali ih od mržnje prema različitom? Umijemo li svoju bogatu istoriju na ovaj način oblikovati i prikazati, ili se i dalje moramo pozivati na guslarske “autoritete”? Do kada ćemo dozvoliti guslarima da jačaju paralelnu istorijsku svijest, slaveći gnusne ratne zločince (II svjetski i ex Yu rat) kao najveće heroje? Na koji način napraviti civilizacijski skok, pa krilatici sa kraja osamdesetih “Hoćemo gusle”, reći u lice - “Hoćemo gitare” ili “Hoćemo saksofone“? U susret stogodišnjici Prvog svjetskog rata, valjalo bi Brodenu poslati pismo u kojem bi ga upoznali sa tekovinama Mojkovačke bitke. Zasigurno bi je objektivnije prikazao nego naši nacionalistički mudraci sa ognjišta, bilo crnogorske ili srpske provinijencije.

Do kada ćemo dozvoliti guslarima da jačaju paralelnu istorijsku svijest, slaveći gnusne ratne zločince (II svjetski i ex Yu rat) kao najveće heroje? Na koji način napraviti civilizacijski skok, pa krilatici sa kraja osamdesetih “Hoćemo gusle”, reći u lice - “Hoćemo gitare” ili “Hoćemo saksofone“?

Galerija