Dnevnik dezertera

Zvonko Karanović: Čast je stajati nasuprot gomile

Iako već dugo u književnosti, Karanović je tek danas shvaćen kao “apartna pojava”, “eksces”, “slučaj”, koji ni danas ne pripada nijednoj domaćoj pjesničkoj školi, ili struji
347 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 17.08.2013. 10:04h

Zvonko Karanović, pjesnik i prozni pisac rođen je u Nišu 1959. Radio je kao novinar, di džej, voditelj na radiju, vlasnik muzičke prodavnice. U pogovoru sabranim pjesmama Box set Flavio Rigonat ga naziva fenomenom, te piscem izrazite urbane osjećajnosti, koji već dvije decenije stvara pod uticajem pop kulture, bit poezije i novog njemačkog subjektivizma.

Budući pjesnikom takve inspiracije, iskustva i uticaja zapadne multimedijalne kulture bio je potonje dvije decenije van tokova dominantne književne nacionalne matrice i naravno skrajnut i odvojen od tzv. glavnih tokova. Dakle, pored toga što je već tako dugo u književnosti, tek danas ga otkrivaju kao “apartnu pojavu”, “eksces”, “slučaj”, koji ni danas ne pripada nijednoj domaćoj pjesničkoj školi, ili struji.

Karanović je objavio knjige pjesama Srebrni Surfer, Mama melanholija, Extravaganza, Tamna magistrala, Svlačenje, Blitzkrieg (rane pesme 1980–1986), Mesečari na izletu (2012), te knjigu izabranih pjesama Neonski psi (2001) i sabrane pjesme u izdavačkoj kući Lom, Box Set (2009). Poezija mu je objavljena u knjigama u Hrvatskoj (Tamna magistrala – izabrane pesme 2008), Ukrajini (Bubnjevi i žice, autoput i noć, 2011.) i Austriji, Burn, Baby, Burn 2013.

Pjesme su mu prevođene na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u mnogim pjesničkim antologijama, između ostalog i u New European Poets (Wayne Miller & Kevin Prufer – USA, Minnesota, 2008). Dobitnik je međunarodne stipendije za pisce 2011. koju dodeljuje Fondacija Hajnriha Bela (Keln, Nemačka), kao i nagrade Laza Kostić za zbirku pjesama Mesečari na izletu 2012.

Karanović je autor zapažene prozne trilogije Dnevnik dezertera koju čine romani Više od nule (2004), Četiri zida i grad (2006) i Tri slike pobede (2009). Smještena u period april 1998 – 5. oktobar 2000, trilogija prati živote trojice urbanih junaka koji, boreći se za svoj pogled na svijet, pokušavaju da budu slobodni u neslobodnoj zemlji. Sva tri romana su posveta izgubljenoj generaciji koja se devedesetih ili iselila iz Srbije, ili stradala u najnovijim balkanskim ratovima, ili postala društveno marginalizovana zahvaljujući svom kosmopolitizmu.

Pa, opet, kroz sva tri romana provlači se sudbina jednog književnog lika, to je Karanovićev alter ego, lik koji traga i za samim sobom, za individualnim identitetom koji je ugrožen ratovima, raspadom zemlje, društvenim razaranjima, nerazumijevanjem i kulturnom i moralnom erozijom na svim nivoima. Sva tri romana bili su veoma zapaženi u srpskoj književnoj javnosti. Više od nule je doživio tri izdanja, dok su romani Četiri zida i grad i Tri slike pobede bili u najužoj konkurenciji za NIN-ovu nagradu.

Već prvom knjigom pjesama Srebrni surfer (1991) izdvojili ste se iz nacionalističkih histerija, nacionalnih barbarogenija i ratova. Našli ste se, dakle na suprotnoj strani, u ulozi buntovnika i usamljenika. Kako iz današnjeg ugla vidite sebe u tom vremenu i što vas je vodilo tim putem?

U mladosti sam dosta čitao Brehta i njegove antifašističke pjesme, imao sam pank anti-establišment stavove, a volio sam i bitnike i njihovu borbu za individualnu slobodu. To se na neki čudan način pomiješalo i na koncu odrazilo na ono što sam pisao krajem osamdesetih. U to vrijeme objavljivao sam pjesme po književnoj periodici širom bivše Jugoslavije i poslije 11 godina pisanja, objavio sam prvu knjigu.

Kroz Karanovićeve romane provlači se njegov alter ego (Foto: tanjug.rs)

Na nesreću, te godine su krenuli ratovi, kulturni prostor bio je odsiječen. I ja sam bio odsiječen jer sam u to vrijeme živio u Nišu. Već na samom početku susreo sam se sa izolacijom što je možda najbolja stvar koja mi se desila. Učvrstio sam moralne i poetičke stavove, pronašao veliko zadovoljstvo u stajanju nasuprot gomile.

“Veliki umor”, uvodna pjesma u četvrtoj knjizi “Tamna magistrala” (2001.) čita se i kao manifest Vaše poetike. Subverzivnost, pobuna i sve ono što Vas je stavilo naspram većine u srpskoj književnosti i kulturi početkom devedesetih. Dakle, duboko lični lirizirani prizori, slike i stanja su u tvojim pjesmama i pobuna i pad, subverzivnost i besmisao, ginzbergovski urlik, ali i vitmenovska tišina?

Za 1. maj 2000. našao sam se u potpunoj besparici, bez snage, zaglavljen na dnu. Osjećao sam strahovit umor od svega što sam proživio devedesetih. Tada sam posegao za izabranim pjesmama Alena Ginzberga, kojeg u međuvremenu nisam čitao, i našao pjesmu “Amerika”. To me je probudilo.

Za dva dana, napisao sam svoj odgovor Alenu, poemu koja je trebalo da se zove “Srbija”, ali koju sam na kraju ipak nazvao “Veliki umor”. Bila je to reakcija na deset godina ponižavanja i bijede. Nije to programska pjesma, niti manifest. Govorio sam u svoje ime. Užasavam se kad u pjesmi pročitam: MI. Zaklanjati se iza mnoštva je kukavičluk. Govoriti u tuđe ime je pretencioznost.

Mnogobrojni multimedijalni uticaji, muzika, rokenrol, neoavangarda, pop-kultura, film i rabljenje prevashodno anglosaksonskih uzora doimaju se u Vašoj poeziji više kao odjek kroz lične i iskustvene naracije? A opet evidentno je odbacivanje gotovo svih tokova domaće tradicije. Čitajući Vaše knjige često imam utisak da ste “na putu”, ili da ste rođeni negdje u Louelu, ili Oregonu?

Domaću tradiciju nisam izbjegavao, još manje odbacivao. Bili su mi bliski srpski nadrealisti, novosadski avangardni krug iz sedamdesetih, kao i tada nekoliko mlađih pjesnika kao što su Raša Livada ili Duško Novaković. Tradiciju poštujem, ali nisam želio da pišem ni pod čijom sjenkom. Klaustrofobičan sam i ne podnosim nikakve stege.

Pokušao sam da nađem sopstveni put u skladu sa svojim osjećanjem svijeta. Svijet sam posmatrao kao sopstveno dvorište, uzimao iz svjetske kulturne baštine sve što mi je pomagalo da se bolje izrazim. Vjerovatno zahvaljujući lektiri koja se u “formativnim” godinama skoro u potpunosti oslanjala na američku književnost ispalo je da sam postao pjesnik s “američkom” poetikom. Iako je to izazavalo niz nesporazuma i umnogome otežalo recepciju moje poezije, takvu poetiku ne smatram nedostatkom, već prednošću. Ne moramo svi poteći iz istog korijena. Različitosti obogaćuju.

Što je za sve te potonje dvije decenije burnih događanja za vas značilo pisanje i kako se mjesto življenja reflektiralo na Vaše pisanje s obzirom da ste suprotno od ambijenta inklinirali literaturi i kulturi zapada?

Početkom devedesetih mulj i naplavine društvene stvarnosti obilato su počeli da se prelivaju u ono što radim, već 1991. počeo sam da pišem i angažovane pjesme. U Nišu, praktično izolovan, nisam imao izdavača, sagovornika, nikakvu književnu ekipu. Sve me je to na neki čudan način ojačavalo, vezivalo za pisanje. Brzo sam shvatio da je za umjetnika najbolja pozicija kad je satjeran u ugao, kad je sam, kad nema šta da izgubi. Tada nema straha. Uostalom, dobro je biti sam. Ibzen je odavno rekao da su najjači ljudi – oni najusamljeniji.

Bili ste, dakle, sami, ili u grupi malobrojnih kosmopolitskih autora koja je bila konstantno marginalizovana na domaćoj sceni. Što se promijenilo u međuvremenu?

Što se tiče mene i mog pisanja ništa se nije promijenilo. Trudim se da čitam što više i da iz knjige u knjigu budem bolji. Pisanje je zanat koji se uči do posljednjeg dana. Imao sam sreću da je objavljivanje trilogije romana bacilo jako svijetlo i na moj pjesnički rad, pa su počeli da me „otkrivaju“ i kao pjesnika, prevode mi pjesme u inostranstvu, uključuju u antologije.

Kritika je postala površna, mrzovoljna i korumpirana. Teško je igrati utakmicu bez objektivnog i nepristrasnog sudije, a sa druge strane kritika i nije jedino mjerilo književnosti. Šta da kažu generacije velikih ruskih pisaca koje su bile cenzurisane, slane u gulage i kazamate, koje su morale da emigriraju, da štampaju knjige u samizdatu? To nije uticalo na njihovo povjerenje u literaturu. Dobra pjesma, zbirka ili roman, ako su zaista dobri, uvijek pronađu svoj put bez obzira na nerazumijevanje književne kritike ili na nepovoljne društvene okolnosti.

Krajem osamdesetih sarađivali ste u prestižnom zagrebačkom Quorumu i mnogim značajnim časopisima ondašnje SFRJ.

Poeziju sam redovno počeo da objavljujem u Quorumu od 1987. Bio je to prvi znak da to što pišem nešto i vrijedi, jer prije toga sam objavljivao pjesme sporadično i u ne tako važnim književnim časopisima. U Quorumu sam pronašao poetičke istomišljenike, ljude okrenute novim stvarima u literaturi, muzici, slikarstvu. Taj izraziti kosmopilitizam i otvorenost za nove tendencije dali su mi veliki polet i samopouzdanje, učvrstili poetička načela. Ta saradnja je prekinuta kada su 1991. počeli ratovi, ali nastavio sam istim putem. Već sam bio usvojio principe gledanja na književnost bez nacionalno-političko-poetičkih granica.

Mnogo prije nego u Srbiji, Vaši radovi su prepoznati u drugim književnim sredinama. Primjer za to su i pjesme u inozemnim antologijama, sajtovima i časopisima. Pjesme su vam uvrštene u antologiju New European Poets, a zbirka Tamna magistrala je kao knjiga izabranih pjesama objavljena u Zagrebu. Kako danas iz ugla aktivnog sudionika izgleda književna scena u regiji nekadašnje SFRJ?

Za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji nije sve pisce zahvatila nacionalistička groznica. Tokom devedesetih održavao sam kontakt i razmjenjivao knjige sa mnogim autorima iz Hrvatske, prvenstveno onima okupljenima oko Quoruma. Naravno, čitao sam Feral i Feralova izdanja, pratio sve ono što je bila opozicija ratnom orgijanju. Kasnije, kada su se političke strasti stišale, jasno se ocrtao raspored ljudi, neukaljanih intelektualaca.

Oni su praktično i ostali stubovi regionalne scene. U međuvremenu su došli i neki mlađi, jako dobri pisci iz svih ex-Ju država. Preko portala kao što su booksa, e-novine, proleter (nadam se da će brzo da rekonstruišu sajt) i drugi, imam priliku da pratim i pisce koji tek stupaju. Knjige danas slobodnije cirkulišu, u regiji postoji veći broj međunarodnih, veoma kvalitetnih književnih festivala što sve doprinosi boljoj komunikaciji i međusobnom razumijevanju.

Nisam jugonostalgičar, ali često se pitam kakva bi to jaka scena bila da svi mi koji pišemo praktično na istom jeziku (bez obzira kako ga nazivali, nije nam potreban prevodilac) činili korpus jedne književnosti. Ipak, moramo se zadovoljiti onim što imamo. Raznovrsnost je potrebna i poželjna, a nju nam u ovom trenutku u dosta dobroj mjeri pruža regionalna književna scena.

"Kritika je postala površna, mrzovoljna i korumpirana" (Foto: blic.rs)

Redovno čitam najvažnije autore iz regiona, bilo da su pjesnici ili prozaisti. Ima tu jako dobrih pisaca, intrigantnih poetika, odličnih djela.

Rekli ste povodom objavljivanja prozne trilogije da se Vaš ulazak u pisanje proze nije dogodio odjednom, već je taj proces trajao tri godine. Kako danas vidite odnos poezije i proze, s obzirom na konstatacije da postoji dominacija, odnosno diktatura proze, a da se poezija premalo, ili uopšte ne čita?

Živimo u romanocentričnom vremenu gdje je roman mjera vrijednosti pisca, ali tržište nikada ne smije da bude briga autora. Njegovo je da piše u skladu sa svojim talentom i svojim viđenjem svijeta. Reflektor pažnje i koncentracije treba uperiti u sebe, a ne razmišljati o onome šta se trenutno traži. Poezija nije tržišna kategorija. Već dvije hiljade godina ljudi lamentiraju nad krajem poezije, a ona opstaje, istrajava u svim uslovima. Poezija nikada neće nestati jer je potrebna ljudima. Skoro sam siguran da će posljednji čitalac književnosti biti čitalac poezije, a da će posljednji čovjek na planeti prije nego što nestane zapisati stih-dva na nekom zidu.

U ciklusu Veliki umor imate strofu: Odlučio sam da prošetam/krovovima/i popnem se na stakleno brdo. Iz koje sfere biografije i senzibiliteta dolaze Mesečari na izletu?

Iskustvo pisanja romana se odrazilo na novu zbirku pjesama, ali Mesečari na izletu su došli i kao rezultat traganja za proširenjem sopstvene poetike. Pisanje prije svega smatram borbom sa samim sobom i svojim mogućnostima, pokušajem proširenja sopstvenih granica. Umjetnik je pionir, u pisanju je neophodna izvjesna doza rizika.

Vrativši se poeziji poslije osam godina nisam želio da recikliram sebe, već da istražujem. U tome su mi pomogli pjesnici koji su pisali pjesme u prozi, od Bodlera, Remboa i Lotraemona, do Čarla Simića i Džejmsa Tejta, kao i filmovi Bunjuela i Linča. Iako u pjesmama ima dosta autobiografskih elemenata, neophodnu distancu mi je pružio i pisanje iz trećeg lica. Ponekad sam koristio nadrealističke metode automatskog pisanja, logiku sna, ponekad zavirivao u udaljene kutke podsvijesti i tamo nalazio neke slike koje sam izvrtao u samoironične iskaze.

Na margini Mesečara... čitamo da je knjiga nalik nizu psihopoetskih spotova i da prelazi od mikrosižea u jak stroboskop asocijacija. Što se dogodilo s onim Karanovićem koji je bio „glas iz offa“ pjesnički buntovnik protiv malograđanskih normi, turbo-folka, filozofije palanke...?

Pobuna ne mora uvek biti transparentna, eksplicitna. U Mesečarima na izletu postoji mnoga šira kritika društva, mentaliteta, književne scene nego u prethodnim knjigama, ali ta kritika je zavijena, literarno transponovana kroz apsurd, ironiju i humor. Ko želi da čita Mesečare u tom diskursu lako će pronači ključeve.

Kroz Mesečare na izletu doživljavate danas punu afirmaciju, prije svega kod čitalaca, ali i kod jednog dijela kritike?

Književnost je, između ostalog, i igra moći, te je stoga i velika gužva na vrhu. Komunistički izum “državnih pisaca” i dalje je ostao ideal mnogim književnicima. Važnije je sve ono oko književnosti – status, ugled, sigurna apanaža, dok je estetika sekundarna. Ideologija je prečica do trenutnog književnog uspjeha, što je najbrži način da ti se gomila đubreta useli u život.

Ne kažem da pisac ne smije da ima političke stavove, on je naposljetku i dio društva, misleća jedinka, ali koristiti politiku kao sredstvo u podupiranju svog književnog djela u potpunoj je suprotnosti sa smislom pisanja. Nažalost, retrogradne snage u Srbiji nikad nisu bile poražene, niti je sprovedena književna lustracija. Nalazimo se u limbu gdje se svako snalazi kako zna i umije.

Moramo sačekati generacije književnih kritičara koji će biti rođeni u EU da sa bezbjedne distance i nepristrasno revalorizuju domete srpske književnosti od sredine osamdesetih do danas. Dotle nam predstoji još mnogo vremena. Trenutno se možemo pouzdati jedino u muze. Na njih politika ne utiče.

Nažalost, retrogradne snage u Srbiji nikad nisu bile poražene, niti je sprovedena književna lustracija. Nalazimo se u limbu gdje se svako snalazi kako zna i umije. Moramo sačekati generacije književnih kritičara koji će biti rođeni u EU da sa bezbjedne distance i nepristrasno revalorizuju domete srpske književnosti od sredine osamdesetih do danas

Mračni, opako talentovani pisci

Koji su bili Vaši književni uzori nekad, a koji su najbliskiji Vašem senzibilitetu danas?

Literarne uzore neprestano preispitujem. Volim ponovo da pročitam neke romane ili knjige pjesama koji su mi nekada nešto značili. Poslije ponovnog čitanja korigujem sistem vrijednosti. Neka djela padnu, neka se uzdignu. Započeo sam sa piscima bit generacije, francuskim simbolistima i njemačkim ekspresionistima, da bi se taj krug vremenom širio.

Danas sam skloniji „mračnijoj“ literaturi, te zato Kafka, Selin, Bernhard, Gras, od savremenika Bolanjo, Frenzen, Uelbek, Peljevin, Kormak Mek Karti... sve sami mračni, ali duhoviti i opako talentovani pisci.

Pišući sam otkrivao

Pisanje trilogije romana došlo je kao posljedica količine literarne građe koju sam nosio u sebi (prevashodno mnoštvo događaja i priča iz devedesetih), koju zbog obimnosti nisam mogao da realizujem kroz pjesme. Kada sam počeo da pišem prozu nisam kalkulisao ni planirao.

Trilogija je došla spontano, kao priča o trojici najboljih prijatelja koji krajem devedesetih u Srbiji pokušavaju da žive „po svome“, ne obazirući se na društveno-istorijske okolnosti tog vremena.Pisanje tri romana za pet godina jeste bio ogroman rizik, ali i veliki izazov. Nisam razmišljao o tome da li mogu da pogriješim, već samo o tome da mi svaki sljedeći roman bude bolji od prethodnog.

Pišući sam otkrivao nova pravila proze, što me je motivisalo. Sebi sam podizao ljestvicu, usložnjavao strukturu. Počeo sam da se služim obrtima, iznevjeravanjem očekivanja, pokušavao da iznenadim, zabavim, nasmijem čitaoca. Upoznavao sam novi, prozni svijet koji mi se činio sve uzbudljivijim, što sam više zalazio u njega.

Galerija

Preporučujemo za Vas