kokice

Loše, dosadno, nemaštovito: "R.I.P.D. - Panduri za mrtvake" i "Vulverin"

Jedan potpuni promašaj i jedna neubjedljiva ekranizacija stripa...
162 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 10.08.2013. 11:30h

R.I.P.D. - Panduri za mrtvake (R.I.P.D., Robert Schwentke, 2013)

Ako se pogleda ovogodišnja bioskopska ponuda, gotovo je nemoguće naći djelo koje nije ekranizacija knjige ili stripa, odnosno rimejk ili nastavak već snimljenog filma. “R.I.P.D. - Panduri za mrtvake” (Robert Šventke, 2013) nastavlja ovaj niz jer je riječ o ekranizaciji opskurnog stripa Pitera Lenkova, a rezultat je jedan od najgorih filmova u proteklih nekoliko godina.

Prilikom policijskog uviđaja, detektiv Nik Voker (Rajan Rejnolds) pronalazi zlato i zakopava ga ispod narandže u vrtu. Poslije doručka sa ženom Džulijom (Stefani Žostak), on se pokaje i odlučuje da ga vrati. Pošto o tome obavijesti svog partnera Bobija Hejsa (Kevin Bejkon) koji je takođe umiješan u krađu, Nik smrtno strada tokom policijske racije. Par trenutaka nakon smrti, shvata da je regrutovan u posmrtni policijski odred koga čine najbolji policajci iz različitih istorijskih epoha. Njegov partner postaje svojeglavi šerif Roj Pulsiper (Džef Bridžis), a ispostaviće se da je zlato dio prastarog totema koji može da poveže zemlju živih i mrtvih.

„Panduri za mrtvake“ su zamišljeni kao kopija serijala „Ljudi u crnom“, ali kvalitet urađenog je takav da djelu više pristoji naslov „Publika u crnom“. Ako se uzme u obzir kako je ovaj film napisan, snimljen i odglumljen, gledaocu ne preostaje ništa drugo nego da za istim obuče crninu. Čak i ako spustimo standarde na nivo prosječnog američkog superherojskog filma, priča je potpuno neuvjerljiva. Ovdje se opisuje svijet u kome mrtvi policajci imaju problem sa leševima koji odbijaju da odu sa Zemlje, zbog čega ih hvataju ili, tako mrtve, još jednom ubijaju. Glavna prijetnja je da će se svijet mrtvih i živih spojiti, ali kako mrtvaci mogu i da ne odu sa Zemlje, zaključujemo kako živi u slučaju apokalipse možda ne bi ni primjetili razliku, osim malo veće gužve po grobljima. Uostalom, nema razloga za nervozu jer da se katastrofičan scenario iz filma obistini i neko vas ubije, sve što treba da uradite je da ustanete i otresete prašinu.

Policijska stanica na nebu djeluje kao zgrada SDK iz doba poznog komunizma, a slično je i organizovana. Sekretarica Mildred Proktor (Meri Luiz Parker) naredbe vadi iz zlatne kante za farbu koja pada direktno sa sedmog neba. Iz navedenog je jasno da posmrtni signal za mobilni ne dopire dalje od čistilišta, a zaključak je valjda da inženjeri telekomunikacija ne umiru (ili idu direktno u pakao).

Što se tiče našeg glavnog junaka, pred njim je izbor da li će ići na Strašni sud kao lopov ili će postati policajac. Nakon dužeg razmišljanja između toga da li je bolje vječno otići u pakao ili privremeno u MUP, on nerado bira drugu opciju. Odnos između Nika i Roja je zamišljen kao odnos između staloženog i neobuzdanog policajca, ali više liči na onaj opisan u filmu „Glupan i tupan“ (Piter Fareli, 1994), pri čemu je glupan nesposoban, a tupan agresivan. Gledaocu ostaje da u nevjerici gleda scenu u kojoj kauboj Roj doslovno jaše Nika kroz vazduh uz zvuke bendža, što je vjerovatno najneprijatnija upotreba tog instrumenta još od filma „Oslobađanje“ (Džon Burman, 1972). Scenaristi Fil Hej i Met Manfred („Borba Titana“, 2010) su uspjeli da napišu scenario koji je dosadniji od razgovora koga bi za sat vremena snimio uključeni diktafon u zubarskoj ordinaciji i to u toku radnog vremena.

Što se tiče režije, ona kvalitativno prati scenario direktno u ambis. Ovaj film koristi računarski generisane efekte i kad treba i kad ne treba, a režiser Šventke ide toliko daleko da kompjuterski animira frizuru crnca na krovu zgrade računajući da će to uraditi prirodnije od vjetra. Film ima prilično neobične posvete, pa u jednoj sceni neukusno referencira na Voit-Kompf test iz „Blejd Ranera“, koji ovdje razdvaja svijet živih od mrtvih. Uloga indijskih začina u razobličavanju leševa je potpuno besmislena, ali u djelu ovog tipa bilo bi neočekivano da je drugačije.

Ono što je zanimljivo je da film leševe prikazuje kao prilično raspadnute i ogavne, što teško da je bilo namjerno. Jedan od razloga za ovako nešto je i ton djela. Naime, u klasičnoj zombi komediji „Smrtonosna vrelina“ (Mark Goldblat, 1988), koja ima sličnu postavku, neozbiljna treš premisa opravdava malo krvaviji i eksplicitniji pristup. U „Pandurima za mrtvake“ taj pristup uopšte ne funkcioniše jer nismo sigurni da li je autorima namjera bila da snime porodičnu komediju, generičku fantastiku ili zombi horor. Zbog toga na kraju završavamo sa filmom koji podbacuje u sva tri žanra. Komedije ima premalo, fantastika je već viđena i loše režirana, a horor je odvratan, a ne strašan. Uostalom, teško je reći kako je uopšte zamišljeno da publika reaguje na scenu u kojoj leš povraća zlato ili podriguje metan.

O manama ovog filma se može napisati tekst čije bi čitanje zahtijevalo više vremena nego da se isti odgleda. Jedina duhovita scena, zbog koje film dobija prelaznu ocjenu, je bazirana na kontrastu pojave naših junaka u zagrobnom i stvarnom životu. Svjesni njenog komičnog potencijala, autori je nepotrebno ponavljaju desetak puta čineći tako dosadno djelo još dosadnijim. Zbog svega navedenog, jedini razlog da se ovaj film odgleda je ako ne znate šta znači fraza transfer blama.

Konačna ocjena: 2/10.

Vulverin (The Wolverine, James Mangold, 2013)

Većina superheroja se mogu opisati kao bića sa specijalnim moćima koji podsjećaju na ljude. Vulverin je, ako se pogleda način na koji je prikazan u stripu izdavačke kuće Marvel, prije svega čovjek koji pokušava da se izbori sa moćima koje ima. Ovaj Kanađanin rođen krajem 19. vijeka gotovo da uopšte ne stari, ima moć brzog zarastanja rana, kao i metalne (odnosno adamantijumske) kandže. Nakon traumatičnog djetinjstva, odlučuje da se osami kako drugima ne bi nanosio bol. Zbog toga Vulverin, odnosno Logan kako se često naziva, nije ni heroj ni anti-heroj, već otpadnik. Filmska adaptacija „Vulverin: Početak“ (Gevin Hud, 2009) nije bila kvalitetnija od prosjeka žanra niti je uspjela da dočara ono što taj strip čini jednim od najvoljenijih superherojskih naslova, a slično se može reći i za ovogodišnjeg „Vulverina“ (Džejms Mengold, 2013).

Kada Amerikanci bace atomsku bombu na Nagasaki, Vulverin (Hju Džekmen) spasi japanskog vojnika Šingena Jašidu (Hirojuki Sanada) od sigurne smrti. Par decenija kasnije, vidovita Jukio (Rila Fukušima) pronalazi Vulverina i javlja mu da je ostarjeli Šingen na samrti. Logan odlazi za Japan kako bi se oprostio sa njim i tu upoznaje njegovu kćerku Mariko (Tao Okamoto). Kada grupa plaćenih ubica pokuša da je kidnapuje, Vulverin pokušava da je zaštiti i ubrzo otkriva da pored ljudi, protiv sebe ima i mutante.

Producenti filma, među kojima je i glumac Hju Džekmen, su okupili izuzetnu ekipu iza kamere. Nakon odustajanja Darena Aronofskog („Crni labud“, 2010), za režisera je odabran Džejms Mengold, koji je režirao i napisao biografski film o muzičaru Džoniju Kešu, „Hod po ivici“ (2005). Kao jedan od scenarista je unajmljen Kris Mekviri („Dežurni krivci“, 1996), a da sve bude još bolje, za predložak je odabran strip o Vulverinu koga je pisao veliki Frenk Miler. Nažalost, ono što je na papiru izgledalo kao odlična ideja, u stvarnosti se nije pokazalo kao pretjerano uspješno.

Tako i pored ovako osobenih autora uključenih u projekat, krajnji rezultat je potpuno generički i predvidljiv film. Nevjerovatno je da je glavni zamajac radnje taj da se Logan zarobi na tačno određenom mjestu, pri čemu je nejasno zašto ga prosto ne uhvate u ordinaciji doktorke Grin (Svetlana Kočenkova), čime bi se film završio prije nego što počne. Logan na srcu ima mehaničkog pauka koji kao da je pobjegao iz filma „Matriks“ (Endi i Lana Vačovski, 1999), a mašina kojom pokušava da ga ukloni je direktna kopija one iz „Prometeja“ (Ridli Skot, 2012). To da u filmu postoje namjerne ili slučajne posvete nije mana, ali samo u slučaju da se radnja bez tih posveta ne može ispričati. Kako je ovdje osnovna radnja besmislena, svaki uvedeni podzaplet liči na suvišni ukras.

„Vulverin“ nema previše likova, ali djeluje da bi se njihov broj mogao prepoloviti. Velika šteta je što lik Vajper, koji je sam po sebi jeziv i dobro predstavljen, ima potpuno nejasnu motivaciju. Mistika doktorke Grin je previše mistična i jedino što nam je jasno je da je zla, možda čak i bez razloga. Time ovaj film ide korak unazad u odnosu na serijal „X-Men“ (2000-2011) u kome je lik negativca Mistik predstavljen kompleksno i realno, kroz odnos sa profesorom Ksavijerom. Tu imamo zlo kao rezultat mržnje ili razumijevanja, a ovdje ga imamo čisto kako bi postojao negativac koji svojim moćima može namaknuti još koji minut specijalnih efekata.

Što se tiče akcionih sekvenci, tu kao da nema sredine. Sukob Vulverina sa jakuzama na krovu voza je originalan, izuzetno režiran i pokazuje šta je sve ovaj film mogao biti. Međutim, koliko je on dobro urađen, toliko se po treš potencijalu izdvajaju scene borbe sa nindžama kojih, nažalost, ima mnogo više. Ovo je film koji pokušava da estetiku stavi ispred logike, što samo po sebi nije strašno. Uostalom, postoje režiseri koji su karijere pravili na ovoj premisi (Kventin Tarantino), ali Mengold prosto nije taj kalibar. Vulverinu je koncept sporedne ulice potpuno nepoznat, pa tako dok ga tridesetak strijelaca pogađa sa krova, on hrabro ide pravo glavnim trgom. Jasno je da sve to gledamo zbog ikonične upečatljivosti kadra u kome će Vulverin pasti krvav u snijeg, dok na leđima ima nebrojeno mnogo strijela sa zategnutim konopcima. Međutim, ta estetika se urušava besmislenom pretpostavkom da on ne bi pokušao da se skloni i pobjegne, već bi tvrdoglavo koračao naprijed čisto kako bi kadar izgledao bolje. Ovakvih kompromisa u filmu ima više i nijedan nije zadovoljavajuće razriješen.

Kraj filma je zbrzan i bespotrebno Logana pretvara u Betmena, sa Jukio koja je Robin. Tako se potencijalni nastavak opteretio jako lošim dramskim rješenjem, jer je samotnjak Vulverin dobio iritantnu partnerku o kojoj mora da se stara. Najtragičnije je što „Vulverin“ nije hrabar promašaj, već suvišan, ravan i potpuno neuzbudljiv film. Jedini značaj koji ovo djelo može da ima je što možda predstavlja nagovještaj trenda u kome se glavnina bioskopske publike zasitila ekranizacije stripova, jer je u proteklih nekoliko godina na tu temu ispričano sve što se moglo ispričati.

Konačna ocjena: 5/10.

Galerija