Ako bismo tumačili simbole i njihovo značenje u kontekstu dešavanja na Povorci ponosa u Budvi, rezultati bi bili prilično tragični. Crnogorski gej aktivisti izgurani su u more.
U ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, more je značilo spas od kopna, odlazak u nepoznato, ali i bjekstvo u bolje jer je bjekstvo od lošeg. Budvanski homofobi istjerali su sa svog (heteroseksualnog) kopna homoseksualne osobe u more.
U tom slučaju za homofoba sa heteroseksualnog kopna more je sve ono što inače jeste: nepoznato, nedokučivo. Ugroženi ljudi izgurani su prema moru, u barku koja ih je odvezla u nepoznato, nepoznato za homofoba.
Za homofoba more nikada ne može biti poznato i prirodno okruženje, pogotovo ako homofob dolazi sa okorjelog heteroseksualnog kopna. U tom slučaju, on može, samo ako mora, nakratko ući u more (i u razumijevanje homoseksualnosti), može zadržati dah i zaroniti, ali uvijek brzo izaći, brzo čak i kad roni sa najboljom bocom kiseonika.
More je homofobova suprotnost. Sve skladno i postojano, mnogo starije od onoga što hoda heteroseksualnim, zaglupljujućim kopnom. I svakako nešto čega ima mnogo više nego što bi homofob i u najluđim snovima mogao zamisliti.
Među mojim rođacima egzistira muškarac koji je učestvovao u prebijanju heteroseksualnih gej aktivista u centru Podgorice. Među mojim i njegovim rođacima postoji dio koji rođaka otvoreno podržava, kao i dio koji ga podržava tiho.
Tako je u našoj porodici, u njegovom kvartu i u velikom dijelu njegove zemlje. Naravno, porodica ga ne podržava zato što je nekog napao, već zato što je napao homoseksualce, to je jasno, čak i ako oni nisu homoseksualci, već heteroseksualci i aktivisti, ali to je za svaku širu porodicu, pogotovo crnogorsku, previše komplikovano.
On je prebio homoseksualce ili tipove koji podržavaju homoseksualce. Prebio je homoseksualce. I tačka. Pitanje je koliko prosječnih homofoba zapravo poznaje značenje pojma heteroseksualno.
Možda bi većina pomislila da ta zvučna riječ označava neku vrstu podgrupe homoseksualaca, nešto još opasnije, perverznije, nešto što bi trebalo još temeljitije istrijebiti.
Zvuči zloslutno to hetero. U primitivnim sredinama nerazumijevanje pojmova često je preduslov za mržnju. Koncept mržnje prema gej osobama jednostavan je i zbog toga pogodan za lako i brzo udruživanje, lakše i brže nego protiv bilo čega drugog. Jedini uslov je ne biti gej, ili biti dovoljno latentan.
Bez edukacije djece crnogorske škole nastaviće da stvaraju prosječne i natprosječne mrzitelje svega i svakoga, klonove mojih rođaka, a „čudni“ izdanci produžetak života tražiće u inostranstvu.
To je bio jedini spas i recept za srećan život mnogima iz generacija prije njih. Nekoliko hiljada kilometara od odvratne Budve, odvratne Podgorice, i odvratne Crne Gore, istopolni parovi mirno šetaju ulicom, u zagrljaju, a kad se uvjere u ozbiljnost svojih veza, često se dogodi vjenčanje.
A ako stvari idu baš dobrim tokom, mogu da usvoje i djecu, njihovi roditeljski instinkti tada su zadovoljeni, njihovi roditelji su đed i baba, istopolni parovi su roditelji, a njihova djeca nikada na svojoj koži neće osjetiti mržnju crnogorskog homofoba.
Za ostvarenje sna nekoliko hiljada kilometara nije daleko, i crnogorski homofobi vjerovatno bi rado crnogorske homoseksualce poslali baš tamo, ali ne crnogorskom heteroseksualnom cestom.
Za homosekualce, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe na crnogorskom kopnu nema mjesta. Budvanska rulja ne samo da ih je gađala inventarom budvanskih kafana, parkova i svega što im je došlo pod ruku, Budvani i njihovi gosti grupu ljudi na prvoj crnogorskoj Povorci ponosa izgurali su u more.
Crnogorska policija bila je primorana da napadnute ljude odveze čamcem. Kopno je nakratko bilo „očišćeno“, homofobi su bili srećni. Sve je izgledalo prilično apokaliptično.
Normalan stranac pobjegao bi iz Crne Gore istog dana. Sve je izgledalo opasno. Čitav grad protiv nekoliko desetina ljudi. Bez zaštite policije bilo bi tragično.
Jezivo heteroseksualno kopno i apokaliptična cesta, kao u romanu Kormaka Makartija (da li prosječni ili natprosječni crnogorski homofob zna ko je Kormak Makarti, i da li uopšte čita knjige?) na kojoj niko nikome ne vjeruje... Ali, dragi homofobi, nećete se predugo radovati. Do 27. oktobra, nove Svete Petke i Povorke ponosa.
Situacija iz Budve, od prije nekoliko dana, važan je znak. Inteligentan crnogorski građanin ili građanka (dakle niko, ali baš niko od onih koji su bili sa agresivne strane u Budvi), recimo mladi roditelji, tog dana su shvatili da će uplašeni čekati trenutak kada će im njihova ćerka, ili sin, možda saopštiti da je gej.
Inteligentni građani Crne Gore tog dana su shvatili da će morati da urade sve što je potrebno da bi u svojoj porodici stvorili uslove u kojima će se formirano dijete „autovati“ što prije, makar na početku srednje škole, a onda će morati da učine još i više da bi svoje dijete otpremili na fakultet u inostranstvo, iz kojeg ne bi trebalo da se vrati, ako sebi želi dobro.
Za petnaest godina teško da će se situacija promijeniti. Odlazak će i dalje biti najbolja egzistencijalna opcija, pogotovo iz Crne Gore. Što dalje od crnogorskog homofoba i crnogorskog krša. Uvijek što dalje, gdje crnogorski homofobi ne mogu doći u svojim grupama.
Dovoljno je zamisliti dijete koje odgaja ili je odgajio crnomanjasti Budvanin iz prvog reda homofoba na prvoj crnogorskoj Povorci ponosa, i uplašiti se. Teško je zamisliti da će to biće u svom životu postići bilo kakav generacijski napredak.
Vjerovatno se hrani jednako lošom hranom kao svoj otac, već pije ili će uskoro piti omiljeno piće svog oca, govori isto, ponaša se isto, misli i mrzi kao svoj otac. Ko zna, ako nije previše malo, možda je i dijete glasnog crnomanjastog homofoba bacilo kamen na Povorku.
Mogućnost da djeca budvanskih i crnogorskih homofoba ne ponove mržnju svojih roditelja minimalna je bez pomoći školskog sistema, sistema ranog učenja.
Bez najranijeg impakta otvorenog obrazovanja u školama, za petnaest godina umjesto crnomanjastog homofoba njegovo dijete ponoviće fašističko „ubij pedera“ i paradoksalno „nabijemvas nakurac“.
Situacija na kopnu u Crnoj Gori, diskriminatorska, nacionalistička, politička, porodična, školska, posljedica je sistemske greške i ako se sistemski ne bude tretirala teško da će biti spasa za one koji ostanu.
Galerija
Bonus video:
