ARHITEKTURA

Nije vrijeme za samoljubivu demagogiju

Da li će Crna Gora nastaviti niz neuspješnih predstavljanja na Bijenalu arhitekture u Veneciji
0 komentar(a)
Rem Kolhas, Foto: Thesuperslice.com
Rem Kolhas, Foto: Thesuperslice.com
Ažurirano: 03.08.2013. 16:25h

There is something about the times that welcomes strong leadership: strong doubt, perheps.

(Ima to nešto u vezi sa vremenima koja pozdravljaju snažno vođstvo: snažna sumnja, možda.)

Paul Shepheard - What Is Architecture?: An Essay on Landscapes, Buildings, and Machines (MIT Press, 1994.)

Ostalo je manje od godinu dana do otvaranja XIV Bijenala arhitekture u Veneciji - i vrijeme je da krenemo, svi zajedno, da razmišljamo o našoj postavci na predstojećem bijenalu - i to ozbiljno - ovoga puta ne bi smjeli da omanemo.

Od sticanja nezavisnosti, davne 2006. godine, tri puta smo pod našim novim stijegom učestvovali na najvećoj i najznačajnijoj međunarodnoj smotri progresivnih ideja i stremljenja u domenima arhitektonskog stvaralaštva - i to sva tri puta pod vođstvom provjerenog kadra sa podgoričkog AF - i niti jednom nijesmo doživjeli nešto što bi se moglo tumačiti kao nekakav uspjeh - niti smo, istini za volju, na kolektivnom planu bilo što doživjeli.

Naše prisustvo na tri posljednja bijenala prošlo je sasvim nezapaženo - kao da nismo ni učestvovali - iz razloga što su sve naše dosadašnje postavke odzvanjale tupim mediokritetstvom i nekom nepodnošljivom, samoljubivom demagogijom.

Dakle, vrijeme je za novu, odsudnu bitku - ako opet omanemo, ja se selim u Zagreb.

Hrvatsko Ministarstvo kulture i Udruženje hrvatskih arhitekata, objavili su 13. maja ove godine Javni poziv za isticanje kandidature za izbornika/cu - komesara/ku - i koncept hrvatskog nastupa na XIV Bijenalu arhitekture - da bi prije 15 dana, 18. jula, petočlani Ocjenjivački sud, kojim je predsjedavao Tomislav Pavelić - hrvatski izbornik na prošlom, XIII Bijenalu arhitekture - objavio da je za hrvatsku izbornicu na predstojećem bijenalu izabrana Karin Šerman sa Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Šerman je zastupala aplikaciju naslovljenu "Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. - 2014." i autorski tim sa Katedre za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, u sastavu: Andrej Uhitil (Andrej Uchytil), voditelj tima, te Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina i Karin Šerman, članovi tima.

Na poziv su se odazvala još dva autorska tima - jedan su predvodili izbornici Vinko Penezić i Krešimir Rogina sa Marijanom Hržićem na čelu tima, dok je drugi predvodio izbornik Maroje Mrduljaš.

U obrazloženju izbora stoji da je Rem Kolhas (Rem Koolhaas), umjetnički direktor XIV Bijenala arhitekture, "postavio specifičan istraživački i kolaborativni format izložbe, u kojem su pojedinačni nastupi (individualni i nacionalni) rezultat jednogodišnjeg skupnog istraživačkog rada nacionalnih izbornika/kustosa/predstavnika i Kolhasovog radnog tima. Cilj je "svođenje računa", tj. dijagnosticiranje načina i oblika širenja modernističke paradigme u globalnim razmjerima, no također i određenje stanja suvremene arhitekture sagledane u takvom kontekstu".

I nikako mi nije jasno što mi tu sad čekamo...

O hrvatskim pripremama za bijenale, s posebnim naglaskom na procesu izbora povjerenika, u nekom od narednih brojeva - a sada bih se ipak osvrnuo na prvi samostalni nastup Crne Gore u Veneciji - i to poglavito iz razloga što sam nedavno posjetio Tivat i kompleks Porto Montenegro.

Trio sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici - Goran Radović, komesar, Aleksandar Keković, autor postavke i Slavica Stamatović (danas Stamatović Vučković), zamjenica komesara - predstavio je Crnu Goru na XI Bijenalu arhitekture u Veneciji, u jesen davne 2008. godine, divnom pjesmom spjevanom u slavu činjenice da je pao zid tivatskog Arsenala (Mornaričko-tehnički remontni zavod "Sava Kovačević) - i da će prostor koji je zauzimao Arsenal biti transformisan u "najveću i najmoderniju marinu za super jahte na Mediteranu, sa vrhunskim dijapazonom i nivoom usluge".

Crnogorska postavka/instalacija bila je prigodno naslovljena "Od Arsenala do Porto Montenegra", a u crnogorskom timu su se, pored pomenutog trija - ovjenčanog naredne, 2009. godine, Trinaestojulskom nagradom, najvišim državnim priznanjem - našli još: nezaobilazni Dušan Vuksanović, Ana Matić koja je potpisala dizajn kataloga, i Neda Milačić, koordinator projekta.

Nakon što je žiri koji je 2009. godine odlučivao o lauretatima Trinaestojulske nagrade: Marko Špadijer, predsjednik žirija, te Sonja Tomović Šundić, Ognjen Spahić, Dragan Koprivica i Rifat Alihodžić u funkciji članova žirija - saopštio svoju odluku da nagradu dodijeli triju sa podgoričkog AF-a, ugasnuo je, barem što se mene tiče, i posljednji tračak nade da će crnogorsko arhitektonsko stvaralaštvo u dogledno vrijeme biti adekvatno vrednovano - iz vrlo jednostavnog razloga što se tada jasno pokazalo da u domenima crnogorskog arhitektonskog stvaralaštva ne postoji niti jedna recentna paradigma uspješnog djelovanja - paradigma koja bi ukazivala na postojanje kriterijuma za vrednovanje eventualnog, budućeg kvaliteta - jer, ako se desi, u dalekoj budućnosti, da neka naša postavka u Veneciji odstrijeli Zlatnog lava, ili da ostvari bilo kakav uspjeh - znači li to da će Trinaestojulska nagrada automatski biti dodijeljena timu koji je osmislio i realizovao tu postavku?

Ili, drugim riječima, ako neka buduća crnogorska postavka u Veneciji postigne bilo kakav uspjeh - znači li to da će Trinaestojulska nagrada automatski prerasti u bijenalnu nagradu za arhitektonsko stvaralaštvo?

Crnogorska postavka je 2008. godine, sa jedne strane, slavila apsolutno komercijalni projekat - ni po čemu poseban, ako izuzmemo srećnu okolnost što se ispostavilo, par godina kasnije, da je riječ o jednom od iznimno rijetkih, uspješno vođenih investicionih projekata realizovanih na teritoriji Crne nam Gore - a sa druge strane, slavila je nešto stvarno ogromno.

Nije bilo lako povjerovati, tada, da Piter Mank (Peter Munk), kanadski milijarder i filantrop koji je od Vlade Crne Gore kupio Arsenal 2007. godine - stvarno namjerava da sagradi čitav grad - isključivo za bogate - na prostoru tivatskog Arsenala.

Moram priznati da sam prije dvije nedjelje bio iznenađen, u prvom redu razmjerama Porto Montenegra. Prije nepune četiri godine, negdje u jesen 2009. godine, kada sam fotografisao tada jedini objekat koji se stidljivo pomaljao iza zaštitne ograde - ni slutio nisam kuda sve to vodi.

Iznenadio sam se i kada sam ustanovio da nije riječ o zatvorenoj zajednici - gated community - što će reći da je i siromašnima dozvoljen pristup u Porto Montenegro. Siromašni mogu do mile volje da obilaze tih nekoliko blokova zgrada za bogate i da sa bivših remontnih dokova posmatraju jahte bogatih - ali ipak pod budnim okom pripadnika obezbjeđenja, tj. uniformisanih lica.

Bogati, trenutno, ne žele da siromašne drže na distanci - to vam se uhvati kao globalni trend - a iznad svega se cijeni taj apsolutno poželjan momenat složenih socijalnih i kulturoloških interakcija između bogatih i siromašnih - s tim da mi nije jasno kako siromašni profitiraju iz tih interakcija - osim ako se sve ne svodi na puste snove o moći i bogatstvu u kojima bi siromašni po definiciji trebalo da uživaju.

Može se lako desiti da neki budući premijer naše siromašne države, za nekih 30 godina, recimo - ispriča priču kako su ga bogati koje je kao dječak upoznao baš u Porto Montenegru - gdje je ljeti radio kao konobar - inspirisali da svoj život posveti bogaćenju, tj. politici.

A onda se pojavilo to ružno uniformisano lice.

- Mora majica, ne možete tako - reklo mi je ružno uniformisano lice.

Bio je neizdrživo vreo i sparan dan - i pola Tivta sam prejahao s majicom prebačenom preko lijevog ramena - i nikome nije palo na pamet da me opomene, sve dok nisam dublje zašao u Porto Montenegro.

Ignorisao sam ružno uniformisano lice, naravno - ali sam ipak gore iznad posljednjeg gradilišta okrenuo prema starom parku - i tada sam ustanovio da duž čitave linije kojom je doskoro išao taj srušeni, jedva dva metra visoki, inkrimisani zid Arsenala - koji je, da i to pomenem, bio podignut 1900. godine - danas idu zapanjujuće introverne fasade čitavog niza novih petospratnica.

Da, pao je zid Arsenala - ali ipak nismo dobili novi park, koji bi prestavljao prirodan produžetak postojećeg - dobili smo gomilu novih petospratnica na samoj obali, odmah uz austrougarske dokove, tj. današnju marinu. Dobili smo jasnu demarkacionu liniju koja razdvaja siromašne i bogate.

Ovjerio sam, usput, izložbu likovnog umjetnika Milije Stojanovića u Centru za kulturu Tivat - tj. u galeriji ljetnjikovca Buća - Luković.

Dopala mi se ta njegova kamena plastika, moram priznati - fino mi je legla nakon otrovnog sjaja Porto Montenegra - ima nešto u toj Stojanovićevoj ideji da iz ljutog kamena vadi te meke, plastične glave - koje jasno asociraju, svojom formom, na glave lutaka kojima vole se igraju djevojčice (i tek poneki dječak).

Sviđa mi se taj twist - ako postoji nešto stvarno plastično, onda su to glave plastičnih lutaka - a ako postoji nešto stvarno kameno, onda su to Stojanovićeve kamene glave plastičnih lutaka.

Ako postoji barem jedan uspješan koncept razvoja turizma na CG obali, onda je to Porto Montenegro - uz stanovite, ozbiljne rezerve, koje se prije svega tiču principa stare dobre održivosti.

Problem je samo što nam Hubert Klumpner (Hubert Klumpner) nikako ne bi savjetovao da slijedimo taj put - a znao bi i da obrazloži, kad bi neko htio da ga sasluša, zašto ne treba da slijedimo taj put.

Preporučujemo za Vas