Kokice

Eksplozivno i zabavno: Emerihov spektakl i nastavak priče o penzionisanim agentima

Priča o filmovima „Napad na Bijelu kuću“ i "RED 2"
0 komentar(a)
Ažurirano: 03.08.2013. 10:16h

Napad na Bijelu kuću (White House Down, Roland Emmerich, 2013)

Amerika je, kao jedna od ekonomski najjačih i kulturno najuticajnijih zemalja svijeta, uspjela da pored načina života i sistema vrijednosti, svijetu nametne i svoje simbole. Bijela kuća, Kapitol, Kip slobode i most Golden gejt su svjetskoj populaciji često prepoznatljiviji od prizora iz neposrednog okruženja.

Razlog je taj što se danas slika svijeta stiče gledanjem u televizijski ili računarski ekran, dok je pogled kroz prozor odbačen kao nemoderan i prevaziđen.

Ako postoji režiser koji uživa da uništava taj svijet, to je Roland Emerih. U filmu „Dan nezavisnosti“ (1996) je digao u vazduh zgradu Kapitola, u „Godzili“ (1998) Njujork, a u „2012“ (2009) planetu Zemlju.

Ove godine, iako se očekivalo da uništi Mliječni put ili bar Sunčev sistem, Emerih ide korak unazad i skromno rastura Bijelu kuću i njenu bližu okolinu.

Džon (Čening Tejtum) pokušava da se zaposli kao agent obezbjeđenja američkog predsjednika Džejmsa Sojera (Džejmi Foks). Nakon razgovora za posao sa nekadašnjom poznanicom Kerol Finerti (Megi Džilenhol), Džon nastavlja obilazak Bijele kuće sa svojom kćerkom Emili (Džoi King).

U međuvremenu, teroristi napadaju Bijelu kuću i zarobljavaju posjetioce kao taoce. Džon odlučuje da se bori kako bi spasio svoju kćerku i predsjednika.

U ovom filmu, čija priča previše podsjeća na „Pad Olimpa“ (Antoan Fukua, 2013), sve će da odleti u vazduh, zbog čega na početku gledamo turističku turu koja nam daje naznake šta će se tačno, i kojim redom, uništavati. Scenarista Džejms Vanderbilt („Čudesni Spajdermen“, 2012) se na zanimljiv način osvrće na aktuelnu temu privatnosti u američkom društvu.

Tako predsjednik Sojer od pilota nestašno traži da leti helikopterom kroz zabranjenu zonu leta, dok tjelohranitelji toplotnim nišanima špijuniraju stanare okolnih zgrada. Naš heroj Džon je spreman da spava sa djevojkom koju jedva poznaje kako bi dobio dvije karte za obilazak Bijele kuće, dok ćerka zna više o američkom predsjedniku nego o svom ocu.

U takvom haotičnom društvu, teroristi dođu gotovo kao paradigma nasilne normalnosti, mada ih film povremeno upadljivo i nepotrebno karikira.

Sa druge strane, ako bi američki patriotizam mjerili skalom od jedan do deset, ovaj film bi dobio sedamnaest, dok bi za naivnost ocjena bila i veća

Zanimljivo je da se na početku predsjednik Sojer prikazuje kao mirotvorac, čime se gledalac navodi na pogrešan zaključak da je Bijela kuća u opasnosti zbog ratnog lobija. Kasnije se ispostavlja da je motiv lična osveta, a ne osveta industrije oružja, što je svakako manje hrabar zaključak.

Naime, da je film istrajao u svojoj pretpostavci, poenta bi bila da je američki predsjednik talac svojih političkih odluka. Ako one nisu u skladu sa energetskim, ratnim ili farmaceutskim lobijem koji ga je doveo na vlast i koji kontroliše ne samo američku, već i globalnu političku scenu, neprijatelj je spreman da u vazduh digne Bijelu kuću. Kako to nije slučaj, jasno je da film ima političku poentu koja osnažuje trenutnu situaciju.

Slično kao i ovogodišnji horor „Pročišćenje“ (Džejms De Monako, 2013), ovaj film prikazom hipertrofiranog haosa cementira trenutno stanje koje, istina, nije savršeno, ali je po autorima bolje od svake zamislive alternative.

posljednjih desetak minuta filma gledamo ne jedan, već pravu lavinu srećnih krajeva koju naši junaci prežive, ali gledaoci neće baš lako

Međutim, filmovi Rolanda Emeriha se i tako ne gledaju zbog političkih analiza pa makar i kada se posredno bave politikom, već zbog ranije spomenutih eksplozija. Ovdje Emerih još jednom pokazuje da je majstor zabavne destrukcije. Akcione sekvence su spektakularne i samoparodične. Tako čak i novinari u sceni u kojoj američki predsjednik ispaljuje raketu iz bazuke, prokomentarišu kako se to ne viđa svaki dan.

Džejmi Foks se odlično snašao u ulozi predsjednika, pri čemu uspjeva da dočara lik akcionog heroja, a da istovremeno zadrži i političko dostojanstvo. Naše junake u jednom trenutku spasi predsjednikova cipela (odnosno prva cipela Amerike) ubačena u zupčanik lifta, iako se Sojer najudobnije osjeća u patikama.

Što se tiče Džona, čini se da je veći heroj njegova kćerka Emili, nego on. Uostalom, čitav ovaj film se dešava samo zato što je Emili morala da ode do kupatila. Tako nije bila sa ocem kada je napad počeo zbog čega je on otišao da je traži, usput ostavljajući desetoro djece i duhovitog vodiča na milost i nemilost teroristima. Očigledno je da male stvari zaista imaju velike posljedice.

Odnos Sojera i Džona se svodi na razmjenu duhovitih opaski i odlično funkcioniše.

Sa druge strane, ako bi američki patriotizam mjerili skalom od jedan do deset, ovaj film bi dobio sedamnaest, dok bi za naivnost ocjena bila i veća. Uostalom, šta reći za scenu u kojoj profesionalni vojni pilot odbija da bombarduje zgradu i spriječi nuklearni holokaust globalnih razmjera, zato što na travnjaku vidi djevojčicu koja maše zastavom?

Pored toga, posljednjih desetak minuta filma gledamo ne jedan, već pravu lavinu srećnih krajeva koju naši junaci prežive, ali gledaoci neće baš lako.

„Napad na Bijelu kuću“ je neosporno zabavan film. On je duhovit u scenama u kojima to treba da bude, a urnebesan u onima u kojima ne treba. Dodajte tome pedesetak eksplozija, atomsku bombu i rušenje desetak helikoptera i aviona, i dobijate recept za još jedan Emerihov akcioni treš u kome nije preteško uživati.

Konačna ocjena: 5/10.

RED 2 (Dean Parisot, 2013)

Iako su se ljubitelji strip scenariste Vorena Elisa nadali ekranizaciji kultnog „Transmetropolitena“, 2010. godine se u bioskopima pojavio film „RED“ rađen po njegovom istoimenom i manje poznatom djelu. Zahvaljujući zanimljivoj glumačkoj ekipi, ova generička kombinacija brutalne akcije i oštrog humora je postala hit. Kao što u životu sve što je lijepo ima kraj, tako u filmskoj industriji sve što zaradi novac ima nastavak.

Zbog toga tri godine kasnije još jednom pratimo dogodovštine Sare Ros (Meri Luiz Parker) i penzionisanog agenta Frenka Mozesa (Brus Vilis).

Frenk živi povučeno sa svojom djevojkom Sarom, dok mu u prodavnici ne priđe stari poznanik Marvin (Džon Malkovič) koji ga obavještava da je u smrtnoj opasnosti. Frenk odbija da povjeruje u rečeno, ali ubrzo nakon toga Marvin gine. Kako bi razjasnio smrt svog prijatelja, Frenk se vraća starom zanatu, ali ispostaviće se da mu opasnost prijeti i od bivših kolega.

Priču, i ovog puta, potpisuju Džon i Erih Hober, što znači da je ton djela isti. Režiser Din Parizot rutinski odrađuje posao, pa je glavni adut filma odlična glumačka podjela. Tako, pored već nabrojanih, ovdje gledamo Helen Miren, Entoni Hopkinsa i Ketrin Zitu Džons. Međutim, i pored prisustva oskarovaca i glumačkih legendi, najupečatljiviju ulogu ostvaruje Meri Luiz Parker, koja je publici poznata po liku udovice Nensi Botvin iz serije „Trava“ (2005-2012).

RED2 (FOTO: buubi.com)

Uostalom, kao i u prvom dijelu, „RED 2“ je akciona komedija koja počiva na kontrastu između stvarne opasnosti i apsolutnog neshvatanja posljedica. Tako Sara o svijetu špijuna ima stavove koji su direktno preslikani iz pop-kulture. Kao posljedica toga što se nasilju učila iz filmova i sa televizije, ona romantizuje okruženje profesionalnih ubica iz koga dolazi njen momak, te ideju smrtne opasnosti sinonimno vezuje za lepršavu avanturu.

Ovakva postavka pruža potencijal za komiku koju film ostvaruje mnogo uspješnije nego u prvom dijelu. U suštini, Sara se kreće kroz opasne situacije kao gledalac koji je nesvjestan da je u centru zbivanja i da ga ono što se dešava oko njega može povrijediti.

I pored nabrojanih mana, „RED 2“ je bolji i neuporedivo zabavniji film od prvog dijela, mada ga to i dalje ne čini odličnim

Njen odnos sa Frenkom i naročito ruskom špijunkom Katjom (Ketrin Zita Džons) je odlično opisan i nadilazi tretman teme u djelima slične tematike. Scena u kojoj Sara pokušava da parira Katji tako što će u Parizu pokupovati najskuplju odjeću i pokušati da djeluje glamurozno, izuzetno je komična upravo zato što je njen prostodušni lik prikazan kao apsolutni antipod svakom glamuru.

Neoprostiva greška je što u jednoj sceni Sara postaje ubica. Kako film počiva na već spomenutom kontrastu između smrtno ozbiljnog svijeta profesionalnih agenata i romantične, civilne percepcije tog svijeta, jasno je da se ovim kadrom dramatika potpuno urušava.

Nakon ove scene, gledalac Saru teško može posmatrati kao običnu ženu koja se kreće u okruženju kome apsolutno ne pripada, ali koja očajnički želi da bude njegov dio. Ovakvim raspletom, ona postaje još jedan duhoviti ubica, ali kako film već ima Marvina, čitava postavka postaje besmislena.

Drugi problem je vezan za sam naslov filma. Naime, RED je skraćenica za „penzionisan i ekstremno opasan“. Data fraza se odnosi na Frenka Mozesa, a posredno i na Marvina i Viktoriju. Međutim, i pored toga što rastvara leševe kiselinom i puca iz auta koje se okreće pod ručnom, Viktoria Vinslou (Helen Miren) djeluje vrlo penzionisano i nimalo ekstremno opasno. Takođe, Han (Li Bjunghan) se riječima opisuje kao najsposobniji agent mlađe generacije, ali njegovo ponašanje to ni izbliza ne pokazuje.

Tako u filmu postoji upadljivo i potpuno suvišno nesaglasje između onoga što čujemo i onoga što vidimo, što je više scenaristički, nego rediteljski problem.

Djelo je mnogo bolje u duhovitim, nego u akcionim scenama, mada i tu ima propusta. Tako je zaista neprijatno gledati samoparodičnu Helen Miren koja je karijeru napravila tumačeći uloge otmenih engleskih kraljica, kako glumi ludilo u duševnoj bolnici umišljajući da je, predvidljivo, kraljica.

Slično se može reći i za par scena na aerodromu po dolasku u Moskvu u kojima gledamo doktora Edvarda Bejlija (Entoni Hopkins) koji glumi sklerozu. Što se tiče akcije, iako se ovdje ni izbliza ne radi o realnom prikazu, scena u kojoj dva glavna junaka prežive pad helikoptera bez ogrebotine djeluje pretjerano. Problem je što nas film prije toga ne navikne na akciju kakvu gledamo u serijalu „Paklene ulice“, tako da scena u datom kontekstu prosto djeluje nemoguće.

I pored nabrojanih mana, „RED 2“ je bolji i neuporedivo zabavniji film od prvog dijela, mada ga to i dalje ne čini odličnim. Veći problem je što su sa par neobičnih i nepotrebnih dramskih rješenja autori prepilali granu na kojoj sjede i učinili nemogućim nastavak koji bi bio u istom tonu kao ostatak serijala.

Konačna ocjena: 6/10.

Galerija