GOST GRAD TEATRA

Najdžel Kenedi: Svijet je izgubio empatiju

Najdžel Kenedi, svjetski virtuoz, gost Grad teatra u Budvi
58 pregleda 1 komentar(a)
Najdžel Kenedi, Foto: Grad teatar
Najdžel Kenedi, Foto: Grad teatar
Ažurirano: 17.07.2018. 07:14h

Muzički program Grad teatra priredio je svjetski kulturni događaj - koncert planetarne zvijezde, britanskog violioniste Najdžela Kenedija i njegovog orkestra. Na sceni ispred zidina Starog grada, muzičar koji je neprekidno, gotovo tri decenije, na tronu svjetske klasične muzike, pokazao je zbog čega i danas drži to mjesto - budvanska publika imala je priliku da vidi svu energičnost, strast i njegov lični, eruptivni doživljaj muzike, očaravajući šarm i spontanost genijalnog muzičara, ali i njegovu romantičnost i običnost - na kraju koncerta sišao je sa scene i pozdravljao se sa mnogobrojnom publikom koja je stajala iza scenske ograde.

Zajedno sa gitaristima Rolfom Busalbom i Dagom Bojlijem, violončelistom Piterom Adamsom, kontrabasistom Pjotrom Kulakovskim, svirajući djela sa posljednjeg albuma „Bach Meets Kennedy Meets Gershwin“, Kenedi je priredio muzičku svetkovinu. Koncert je započeo svojom obradom narodne pjesme sa ovdašnjeg podneblja, “Hajde Jano, kolo da igramo”, čuli smo i džez obradu makedonske pjesme “Jovano, Jovanke”, ali i vrlo intimno, romantično izvođenje kompozicije Stefana Grapelija, koju je, kako je izjavio poslije koncerta, “svirao za svoju dušu”.

“Ako umjetnik izgubi strast, onda njegova umjetnost više nema vrijednosti, jer mislim da su strast i romantičnost ono što pokreće čovjeka bez obzira čime se bavi, pogotovu u umjetnosti. Balkanska muzika je divna, ušla mi je u dušu, zato volim da je izvodim, a Grapeli je moja velika ljubav još kada sam počinjao da se bavim muzikom. Za mene je on jedan od najvećih džez violinistana svijetu, njegov spoj džeza i džipsi kompozicija ostali su do danas kao biblija. Grapeli je uz to i liričan, i otvoreno romantičan, i bio je majstor improvizacije. To su stvari koje obožavam, jer lično pripadam onom starom vremenu, vremenu koje je imalo sistem vrijednosti”, izjavio je za “Vijesti” jedan od najizazovnijih, najavangardnijih, najangažovanijih i najharizmatičnijih muzičkih stvaralaca, koji je ušao u istoriju i kao violinista i violista koji je prodao najviše albuma u svijetu.

Vidjeli smo vas na sceni u jednom snažnom, eruptivnom nastupu, a a istovremeno i zanosnom, i vrlo emotivnom uzbuđenju. Kako izgleda vaš običan radni dan, koliko danas vježbate?

U mom poslu, ako ne svirate srcem, ne možete dobro svirati, i to publika osjeti, a kad sam na bini, onda sam otvoren za svaku varijantu. Inspirišu me, prije svega, publika, one vibracije koje osjetim od nje, kao i muzika koju izvodim. Geršvinova djela posjeduju tri glavna sastojka - fuziju džeza i klasične muzike, prekrasne melodične uticaje jevrejske kulture, i jedinstvenu energiju Njujorka. Upravo ova muzika mnogo odgovara mojoj prirodi, vještinama i iskustvu, i zato sam želio da novi album „Bach Meets Kennedy Meets Gershwin“ objavimo na 120. godišnjicu njegovog rođendana, i da obnovimo sjećanje na ovog izvanrednog pijanistu. Inače, gotovo svaki moj dan je radni, obično vježbam dva do tri sata prije podne, a kada nemam nastupe često i uveče. Uvijek pokušavam da uradim nešto više, mislim da čovjek stalno mora da uči, da napreduje u profesiji, da ima želju da napravi nešto više, i da ne smije da bude uljuljkan osjećanjem kako je sve postigao, jer je samozadovoljstvo opasna stvar. Optimista sam po prirodi, mislim da ima još mnogo toga da “izađe” iz mene, i veoma sam uzbuđen zbog onoga što tek dolazi.

I džez, i bluz, i rok, žanrovi koje volite i obrađujete kroz djela klasične muzike, u nekoj svojoj osnovi imaju društveni bunt. Gdje su nestali ta humana ideja svijeta koja je nekada postojala, i građanska pobuna protiv sistema?

Moderno društvo postalo je tehnološki napredno - svijet je preplavljen kompjuterima, mobilnim telefonima, društvenim mrežama, a to su tri stvari na ovom svijetu koje bih ja odmah ukinuo kada bih mogao. Naježim se kad u rukama ljudi vidim mobilni. Iza svega pozitivnog što je donio tehnološki razvoj, postoji nešto vrlo negativno i opasno za čovječanstvo. Intelekt je pobjedio srce, a čovjek nije mašina, nije tehnologija koja se razvija, nego je ljudsko biće. Njegovo srce mora da bude na prvom mjestu, prije svih mogućih interesa i dostignuća. Danas, nažalost, mislim da su interes i racio postavljeni da upravljaju čovjekom, i zbog toga sada imamo toliko hijerarhijski podijeljen svijet, toliko ratova, razaranja, ljudskih stradanja, toliko kapitala i brutalnih korporacija koje se šire po svijetu, i prave nova robovlasnička društva. A svi smo mi na ovoj planeti samo ljudska bića, srce i osjećanja bi morali da budu vodilje naših života. U suprotnom, ako taj kompas izgubimo, ljudsko biće će postati tako malo, tako nevažno u tim novim svjetskim tokovima koji se uspostavljaju, a taj proces je već započeo. Moramo biti svjesni da je nestalo empatije prema drugim ljudima, da to postaje suština našeg doba, i to je po meni vrlo opasno i tragično.

Iako ste obišli gotovo čitavu planetu, nikada niste nastupali u Izraelu. Koliko je važno pokazati lični gest?

Imam mnogo prijatelja iz Palestine, imao sam i djevojku, Palestinku, dok sam živio u Njujorku. Jako me boli šta se događa sa palestinskim narodom, vjerujem da je prema njemu počinjen veliki kriminal, i osjećam se bespomoćno što ne mogu bitno da im pomognem. Ali, mogu da kažem šta mislim o tome bar tim gestom da ne nastupam u Izraelu. Smatram da bi svaki čovjek u životu trebalo da uradi ono što smatra ispravnim i pravednim, a ja inače obožavam jevrejsku kulturu i umjetnost, imam puno prijatelja koji su Jevreji i potiču iz Izraela. Mislim da nigdje ne bih dospio da nisam imao njihovu podršku, i uvijek ću im biti zahvalan na tome. Jer, isto tako, ja nikada ne stavljam znak jednakosti između jednog naroda, i vlasti i političara koji ih vode. Vlast je jedno, ona je uvijek manipulativna, a obični ljudi su nešto drugo, i ja jako volim jevrejski narod. Meni je samo važno da svi ljudi budu jednaki, bjeli, crni, žuti, kakvi god postoje na ovoj planeti, nikada nisam imao problem sa bilo kojom bojom kože, i uvijek sam smatrao da i onaj koji čisti ulice, i onaj koji predaje na fakultetu, zaslužuju isti tretman društva, iste životne šanse i poštovanje. To su moja ljudska načela.

Da li umjetnik ima moralnu obavezu da bude angažovan?

I da, i ne, jer meni uvijek smetaju neka pravila, kada se smatra da se nešto mora. Mislim da se građanski angažman i bunt tiču svakog čovjeka, ne samo umjetnika, iako je njemu javnost najviše dostupna. Mi prosto kao ljudi imamo obavezu da nešto promijenimo u našim životima, i da glasno govorimo o onome što nam smeta, i što ovaj svijet vuče u tragediju. Umjetnici kao umjetnici, ne moraju ništa. Jer, i oni su samo dio naroda koji radi određene stvari, i ni po čemu ništa nisu drugačiji od drugih ljudi.

Crnogorska otvorenost

Šta prvo primjetite o jednom narodu kada dođete u neku zemlju?

Uvijek primjetim nešto što je različito. U Budvi sam, recimo, vidio da su ljudi jako otvoreni, a nisam primjetio da su pijani ili pod nekim drugim “adrenalinom”. U Poljskoj, gdje živim, tamo se ljudi napiju, pa od alkohola postanu otvoreni i slobodni. Ne mogu jasno da kažem da li je otvorenost odlika baš crnogorskog naroda, jer je u Budvi puno turista, a ja uvijek volim u svemu da budem precizan. Ali, divno smo se proveli, ljudi koji vode Grad teatar bili su sjajni prema nama i pravi profesionalci, od svih koje smo sreli osjetili smo srdačnost, a na koncertu je bila fenomenalna publika. Volio bih da Budvu i njene ljude doživim u njihovim običnim danima, van turističke sezone. Onda bi se zaista upoznali.

Preporučujemo za Vas