kokice

Odličan "Pixarov" animirani film i tanka komedija "Žestoke djevojke"

„Heat“ je doslovno ispoštovao sve konvencije žanra kome pripada, osim one ključne, a to je da bude duhovit
198 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 28.07.2013. 07:42h

UNIVERZITET ZA MONSTRUME

(Monsters University, Dan Scanlon, 2013)

Ako se pogledaju radovi animiranog studija Piksar, jasno je da je sa filmom „Priča o igračkama 3“ (Li Unkrih, 2010) ovaj studio završio zlatnu fazu svog razvoja. Sve što su snimali kasnije je variralo po kvalitetu i nije previše odudaralo od onoga što je nudila konkurencija. Od Piksarova posljednja četiri filma, čak tri su nastavci, što teško da je slučajnost. Trend je započet kada su čelnici studija objavili da rade na nastavku filma „Automobili“ (Džon Laseter, 2006), koji se smatrao njihovim najslabijim djelom. Iako je ovo naizgled bila iznenađujuća odluka, razlozi su bili čisto poslovne prirode. Naime, ono što mnogima nije poznato je da taj film drži rekord po sveukupnoj zaradi koja pored karti za bioskop obuhvata igračke, slikovnice, odjeću i ostale propratne proizvode. Posredno, studio Dizni je od franšize vezane za „Automobile“ do sada zaradio između osam i deset milijardi dolara, što je više od zarade svih Piksarovih filmova zajedno. Jedino njihovo djelo koje nudi sličan potencijal je „Korporacija Monstrumi“ (Pit Dokter, 2001), što objašnjava ovogodišnji nastavak čija je radnja smještena nekoliko godina prije originalnog filma.

Mate Vidović još od djetinjstva želi da postane strašitelj. Kada odraste, upisuje sveučilište za čudovišta, odnosno Strašnoučilište. Njegov cimer je nevidljivi Ranko Božić, dok na satu strašenja upoznaje Saleta Saličića. Nakon sukoba sa dekanicom Teškogrebom, Mate i Sale su suspendirani i prebačeni na drugi odjel. Kako i dalje žele da postanu strašitelji, prijavljuju se na natjecanje u strašenju, nadajući se da će im prvo mjesto omogućiti povratak na odjel.

"Univerzitet za monstrume"

Iz opisa je jasno da u bioskopima ide hrvatska sinhronizacija filma u kojoj se likovi ne zovu isto kao u originalnoj verziji, mada gledaocima ovo ne bi trebalo da predstavlja problem. Film opisuje događaje koji prethode godinama u kojima Mate i Sale rade za koorporaciju Monstrumi. Opis njihovih studentskih dana manje podsjeća na klasik urnebesne komedije „Zvjerinjak“ (Džon Lendis, 1978), a više na nostalgične radove mladog Džordža Lukasa, odnosno na „Američke grafite“ (1973). Scenaristi Danijel Gerson i Den Skenlon (koji je ujedno i režiser), opisuju sve ono sa čim se suočava prosječan američki student, pa makar bio i čudovište. Tako je Mate opisan kao veliki radnik koji želi da se bavi poslom za koji nema ono što je najpotrebnije, a to su talenat i pojava.

Sale ima samo to, ali njegove radne navike (odnosno, odsustvo istih) će mu biti najveći neprijatelj za napredovanje. Oba studenta su pod pritiskom - Sale je iz porodice poznatih strašitelja koja od njega očekuje velike rezultate, dok je Mate pod pritiskom svog sna iz djetinjstva zbog koga mora da prevaziđe okvire koje mu je nametnula priroda.

Iako su potpuno različiti po karakteru, naše junake spaja strah od neuspjeha koji pokušavaju da prevaziđu sopstvenim snagama. Kako fakultet nije samo učenje, tu su i bratstva koja okupljaju studentariju. Popularno bratstvo Omega Rika djeluje kao prirodno stanište za Saleta, dok Ozma Kapa okuplja autsajdere i vječite studente. Kao i u svakoj dobroj komediji, Sale i Mate će se naći u istom bratstvu i pokazati drugima da vrijede više nego što se vidi na prvi pogled.

Najbolji element filma je što autori ne biraju očekivana rješenja. Slično kao što je najupečatljivija scena u komediji „Škola roka“ (Ričard Linklater, 2003) ona kada rok bend koji pratimo osvoji drugo mjesto čime se ističe poenta da smisao rok muzike nije u takmičenjima i pobjeđivanju, „Univerzitet za Monstrume“ na sličan način otkriva šta je pravi smisao obrazovanja. U tržišnom društvu u kome se zaposleni tretira kao potrošna roba čija je korisnost direktno proporcionalna profitu koji donosi gazdi, smisao obrazovanja je papir, odnosno diploma. Poenta je da se taj papir dobije što brže, jer je tržišna utakmica, koja je uzgred namještena, počela prije nego što je student izašao na teren. Iako ovaj film ne analizira zašto se bubice i slična oprema prodaju bolje od skripti, on analizira suštinu onoga što obrazovanje jeste. Za naše junake nedobijanje diplome je katastrofa ravna udaru groma, ali to ih neće spriječiti da nakon poraza zaključe, baš kao i Mark Tven, da obrazovanje i školovanje nisu sinonimi. Za ovu poentu, film koristi lik pravične i stroge profesorke Teškogrebe. Iz njenih riječi i svog iskustva, Mate i Sale će naučiti ključnu životnu istinu, a to je da ne postoji samo jedan put do cilja. Tako će uz odricanje, rad i požrtvovanje, a u sređenom društvu koje ih okružuje, uspjeti da se probiju sopstvenim snagama.

Upravo to što se slavi američki san koji danas nije ništa više od urbane legende, nostalgičan ton ovog filma se dodatno pojačava. Dodajmo tome odlično osmišljene likove iz bratstva Ozma Kapa, očekivano besprekornu animaciju i, kao bonus, potpuno neočekivanu posvetu filmu „Keri“ (Brajan de Palma, 1976), i jasno je da pred sobom imamo najbolje Piksarovo djelo u posljednjih par godina. Iako je film daleko od značajnijih radova ovog studija, neosporno je bolji od svega što je ove godine snimila konkurencija.

Konačna ocjena: 8/10.

ŽESTOKE DJEVOJKE

(The Heat, Paul Feig, 2013)

Slično kao što u muzici postoji obrazac savršenog rok benda čiju osnovu čine harizmatični, ekstrovertni pjevač (Mik Džeger, Robert Plant, Cane) i misteriozni, introvertni gitarista (Kit Ričards, Džimi Pejdž, Anton), tako u filmovima postoji arhetip policijskog para koga čine ozbiljan detektiv i njegov duhoviti partner. Ako pogledamo serijale “Smrtonosno oružje” (1987-1998) ili “Policajac sa Beverli Hilsa” (1982-1990), vidimo da akcione komedije koje imaju policajce za protagoniste počivaju upravo na toj dramskoj postavci. Suprotnost u karakterima glavnih junaka, koji na kraju obično postaju najbolji prijatelji, generiše većinu komičnih situacija u filmu. To što su akteri policajci odgovorno je za akciju, a to što moraju da rade zajedno za komediju. Dobitnu kombinaciju je široj publici približio Volter Hil filmom “48 sati” (1982), a kasnije je teže nabrojati djela o policajcima koja nisu koristili ovu formulu, nego ona koja jesu. “Žestoke djevojke” (Pol Fig, 2013) je film rađen po ovom kalupu.

Sara Ašburn (Sandra Bulok) je jedan od najsposobnijih FBI agenata. Međutim, kolege je smatraju suviše krutom i ambicioznom, zbog čega je njeno unaprijeđenje dovedeno u pitanje. Priliku da se dokaže ima u Bostonu gdje će joj partnerka biti svadljiva i agresivna Šenon Malins (Melisa Makarti). Zajedno, one će pokušati da raskrinkaju narko-mafiju u tom gradu.

Režiser Pol Fig jasno pokušava da ponovi uspjeh “Djeveruša” (2011), zbog čega opet radi sa Melisom Makarti kojoj je uloga u tom filmu donijela nominaciju za Oskara. Scenario potpisuje Keti Dipold poznata po radu na humorističkoj TV seriji “Parkovi i rekreacije”. Isto kao što se ta serija može opisati kao loša kopija američkog rimejka “Kancelarije” (2005-2013), tako se i “Žestoke djevojke” mogu opisati kao loša kopija bilo kog filma o policijskom paru.

Svaki kliše žanra ovdje je uvažen do te mjere da se djelo čini potpuno izlišnim. Izgleda kao da je autorka već na početku odlučila da napiše film koji neće biti originalan, već će gledaocima ponuditi tačno ono što očekuju. Problem je što komičnih elemenata nema previše, tako da je krajnje djelo tzv. „buddy cop“ komedija bez humora. Pošteno je napomenuti da film nema u sebi ništa što bi jako iziritiralo gledaoca, ali isto tako nema ni elemenata koji bi mogli da ga obraduju. Ako izuzmemo jednu neočekivanu scenu sa traheotomijom koja djeluje kao uspjeli skeč nasilno ubačen u film, ostatak u najboljem slučaju nudi materijal za tri nagovještaja poluosmjeha i jedno djelimično razvedravanje čela. Kako djelo traje gotovo puna dva sata, to teško da je dobar prosjek.

Razlog zašto je ovaj film samo loš, ali ne i očajan, je u odličnoj glumačkoj podjeli. Melisa Makarti se, tumačeći Šenon Malins, snašla mnogo bolje nego što je to bilo u filmu “Vrati mi ime” (Set Gordon, 2013). Ovdje, po prvi put, težište nije na njenom fizičkom izgledu koji se neukusno i stereotipno parodira kroz dijareju ili povraćanje, već je na dijalogu. Iako je taj dijalog najčešće površan i vulgaran, Melisa svom liku prilazi potpuno ozbiljno i neparodično, što ga čini uvjerljivim, a činilo bi ga i komičnijim da je scenario pružao prostora za tako nešto. Što se tiče Sandre Bulok, ona je još 2004-e godine u filmu “Sudar” pokazala da zna da glumi i nakon toga odlučila da to više nikada ne pokaže. Zbog toga je njena gluma na nivou one u svim ostalim romantičnim komedijama u kojima je ikada igrala. Kako je Sara Ašburn kruta, izvještačena i uštogljena, jasno je da je Sandra Bulok odlično dočarala taj lik.

Veza između Šenon i Sare se učvršćuje kroz niz neprijatnih scena u kafani, kao i rada na slučaju. Zanimljivo je da prilikom jedne racije sa radija odjekuje turbo-folk, iako gledamo ruske kriminalce. Režija je aljkava čak i za djela ovog tipa, pa je uočljivo naprasno gubljenje objekata između kadrova (recimo, sa poda u dva uzastopna kadra nestaje lubenica). Opet, ovaj „Pronađi Gileta“ momenat je prilično zabavan i ne remeti krajnji utisak. Šenonina porodica, koja je uvedena kao kontrast Sarinoj, je mogla biti bolje iskorišćena. Sa druge strane, organizacija protiv koje se bore djeluje prilično neprofesionalno, ako se izuzme plaćeni ubica Džulijan (Majkl Mekdonald) koji djeluje kao autentični sadista.

„Žestoke djevojke“ je ravan film koji je doslovno ispoštovao sve konvencije žanra kome pripada, osim one ključne, a to je da bude duhovit. Humora nema previše, a skečevi dolaze u pravilnim intervalima od desetak minuta. Između njih, gledamo predvidljivu i već stotinak puta viđenu priču, tako da je najveći kvalitet ovog filma, paradoksalno, u njegovoj očekivanosti. Ako ste bili zadovoljni trejlerom, ovaj film pruža baš ono što mislite da ćete dobiti i ništa više od toga.

Konačna ocjena: 5/10.

Galerija