ARHITEKTURA

O projektima Ivana Miloševića: Krenuću od Prčanja, pa polako...

"Bojim se da će ta kuća iz korijena isčupati sve dosadašnje starovaroške predstave o kući "
402 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 28.07.2013. 10:00h

(hey man) my schooldays insane/ I said (hey man) my works down the drain/ I said (hey man) well she's a total blam-blam/ She said she had to squeeze it but she... and then she... and than she...

Suffragette City, David Bowie, Live Santa Monica '72 (Golden Years, 1994.)

Bio sam ja i na Prčanju...

Namjeravao sam da fotografišem neku od tih prčanjskih baroknih palača - neku od tih neodoljivih prčanjskih kamenih ljepotica - pa sam rekao Ivanu Miloševiću, arhitekti, Kotoraninu na privremenom radu u Podgorici, da su te prčanjske palače nevjerovatne i da bih morao učinjet đir do na Prčanj - pa se ispostavilo, koje li slučajnosti, da je Ivan raspoložen da mi pokaže jednu svoju nedavnu realizaciju - prčanjsko šetalište - ili, punim imenom i prezimenom: Mjesni korzo, Prčanj.

Ogriješio sam se o Ivana nekoliko puta, moram vam priznati.

Promašio sam, recimo, njegov rad sa Konkursa za arhitektonsko-urbanističko rješenje hotelskog objekta na poziciji bivšeg Hotela Jadran u Ulcinju.

Davno je to bilo, ima tačno dvije godine od kada su na mrt.gov.me objavljeni rezultati tog konkursa - a meni nije palo ni na kraj pameti da ovjerim objekat što su ga AIM Studio - iza kojega stoji Ivan Milošević - i OIIO Office sa sjedištima u Njujorku i Atini - iza kojega stoji Janis Ikonomu (Ioannis Oikonomou) - predložili na rtu Ratislava/Suka. Čak su i neki moji dragi drugari/kolege, do čijeg mišljenja držim, tipovali to što su uradili AIM Studio & OIIO Office kao jedno od najinteresantnijih rješenja - možda baš i najinteresantnije - ali nije pomoglo - kao što nije pomoglo ni kada sam saznao da se jedan od tih konkursnih renderinga pojavio u poznatom holandskom arhitektonskom časopisu Mark (broj 40.) - što nije mala stvar, treba priznati.

Nakon što su objavljeni rezultati ulcinjskog konkursa, skoncentrisao sam se isključivo na trećenagrađeno rješenje tima arhitekata koje je predvodio Branislav Mitrović - iz razloga što sam bio ubijeđen da je upravo taj tim dao najkonkretniji odgovor po pitanju bipolarnosti lokacije - sa jedne strane, jugoistočne, imamo pogled na sinje more, a sa druge strane, sjeverozapadne, imamo pogled na grad Ulcinj - kao i po pitanju uspostavljanja važnog formalnog dijaloga između novog objekta i modernističkog nasljeđa u neposrednom okruženju.

Ne znam, u ovom trenutku, koliko sam bio u pravu po pitanju Mitrovićevog rješenja - ali sam definitivno bio u pravu što se tiče modernističkog nasljeđa. Ideja vodilja, logika i trag tog nadasve čudnog teksta, koji se toliko otimao da sam ozbiljno razmišljao o tome da ga ostavim da lijepo fermentira dva ili tri mjeseca - odveli su me u pravcu koji nisam mogao ni da naslutim - hoću da kažem da sam sasvim slučajno uspio da nagazim neke strašno bitne stvari, a onda su se, kako to ponekad biva, kockice same složile - ali priču o tome ću vam ispričati kad toj priči dođe vrijeme.

Stambeni objekat u Tološima, 3D model

Kako bilo, napisao sam taj tekst naslovljen "Zavodljiva fantazmagorija", ili tako nekako - o Mitrovićevom konkursnom rješenju - tom prilikom sam pomenuo i formalnu paralelu između poznatog hotela Libertas u Dubrovniku (Andrija Čičin-Šain & Žarko Vincek, 1974.) i Mitrovićevog rješenja - što mi je donijelo i nekih par poenčića kod profesora Mitrovića - kasnije mi je priznao da su on i momci iz njegove ekipe redom razmišljali o svim tim lijepim stvarima koje sam pomenuo u tekstu, ali da baš nikome iz ekipe nije pao na pamet dobri stari Libertas - što može nešto da znači, ali i ne mora.

Nije mi bilo teško ni da intervjuišem braću Nedeljkoviće, Aleksandra i Đorđa, arhitekte iz Beograda, koji su odnijeli Prvu nagradu na konkursu - baš sam bio zadovoljan kako je ispao taj intervju - ali sam pogriješio što sam čekao da počne gradnja na rtu Ratislava/Suka prije nego što pošaljem taj intervju u eter - što se, nažalost, nije desilo ni do dana današnjeg - posljednja zvanična informacija glasi da radovi na novom hotelu počinju 1. novembra ove godine, ali ja više ni u što ne vjerujem.

Promašio sam, takođe, rješenje Ivana Miloševića i Janisa Ikonomua sa Konkursa za arhitektonsko urbanističko rješenje hotelskog objekta u Kotoru, na Benovu, na mjestu gdje se prije zemljotresa koji je 1979. godine pogodio jug Crne Gore nalazio Hotel Fjord - prva varijanta, autora arhitekte Đorđa Biskupovića - odnosno bivši URC Slavija.

Opet su moji dragi drugari/kolege do čijega mišljenja držim - tipovali rješenje tandema Milošević & Ikonomu kao vrlo interesantno - ali avaj - odbacio sam to rješenje iz jednog jedinog razloga - nije mi se dopala ta horizontala terase iznad prizemne etaže - bila je smjela i snažna - OK - ali nije bila sasvim dorečena, bojim se - da je išla, recimo, čitavom dužinom objekta, bez kočnice, da je bila još horizontalnija, ako se razumijemo - druge bi se pjesme pjevale. Nije mi se dopadalo ni to što je ta terasa - očigledno javna terasa, sračunata da pruži mogućnost interakcije između gostiju hotela i lokalnog življa - vjerovatno podrazumijevala i stanovite funkcionalne prodore u tzv. privatne hotelske zone, prodore koji su, naravno, na ovaj ili na onaj način bili sanirani - ali su svakako postojali - što nije bilo baš sasvim na mjestu - po mom nadasve skromnom mišljenju itd.

Vidio sam još ponešto iz Miloševićevog opusa i na facebook stranici "AIM studio" - vidio sam kuću u Podgorici, tj. u Tološima, na primjer.

Taj bijeli monolit se lijepi za oko iz prve. Dobra je to kuća, bijela kuća - možda je ipak za nijansu preotvorena i presimetrična - te u to ime preočigledno jednostavna i nekako presavršena - i sa barem jednom apsolutno suvišnom pozicijom međuspratne konstrukcije - ali ipak je više nego dovoljno interesantna da je ovjerim baš ovih dana, jer su radovi na njoj u toku, a lako može biti i da su uspješno okončani. Najinteresantnija je intrerakcija te kuće sa neposrednim okruženjem - ne mogu ni naslutiti o kakvom se konkretno okruženju radi - a interesantno je, sa druge strane, i evidentno dejstvo koje će ta kuća imati na cjelokupan kontekst Tološa.

U Kotoru, tokom radionice Kotor ART Kotor APSS, družio sam se sa Ivanom - pa sam vidio i renderinge kuće u podgoričkoj Staroj varoši - i ta kuća je bila maksimalno OK, ali nisam znao što da mislim o toj kući, tada, definitivno.

Danas sam prošao pored lokacije na kojoj će biti sagrađena ta kuća - i što da vam kažem, jedva čekam da počnu radovi. Želim da vidim tu kuću u što skorije vrijeme. Bojim se da će ta kuća, ako bude sagrađena, a nadajmo se da hoće - iz korijena isčupati sve dosadašnje starovaroške predstave o kući kao jednoj od bazičnih životnih institucija. Biće to prava kuća na pravom mjestu - biće to iznimno važna kuća.

I što da vam kažem - sve sam to vidio - zaključno sa obilaskom šetnice na Prčanju, ta šetnica me pristojno drmnula, moram priznati - ali ipak nisam osjećao onu pravu, stvarnu potrebu da napišem par redaka o nekom od Ivanovih projekata - ili o toj jednoj realizaciji, prčanjskoj - ili o tom intrigantnom interijeru, tj. o šalter sali u zgradi Osnovnog suda u Podogrici koja je nastala na relaciji Ivan Milošević - Marko Stjepčević. Ta šalter sala je definitivno intrigantna.

Par dana nakon što sam sa Ivanom ovjerio šetalište na Prčanju, nakon što smo snimili po 50 fotografija šetališta - svako svojim aparatom - i dobro iskomentarisali te fotografije - put me opet nanio na te prčanjske strane, koje li slučajnosti - ovoga puta iz pravca Lepetana - i pri brizini od jedva 30 km/h nisam mogao a da ne primijetim one bijele kamene kockice - otprilike 30/30 cm, ili malo više - sa lijeve strane puta. Taman kad sam pomislio - Baš su dobre ove kockice, čovječe, baš ih je momak lijepo isklesao i poredao i sad baš lijepo daju do znanja vozačima gdje počinje pješačka zona - sinulo mi je da se nalazim na Prčanju i da su te kocke dio rješenja šetališta na Prčanju iza kojega stoji upravo Ivan Milošević, moj stari drugar.

A onda se desila ta završna konferencija APSS-a, u fantastičnom prostoru bivšeg Kina Boka u Kotoru - i ja sam konačno progledao - otvorile su se moje "oči koje ne vide" - i to baš na renderingu interijera hotela Jadran u Ulcinju.

Poslovni objekat u Staroj varoši, 3D model

Nikad neću zaboraviti taj momenat...

Preduslov je bio, izgleda, da se sve te velike face okupe na jednom mjestu, da Dijana Vučinić uvaži arhitektonsko stvaralaštvo Ivana Miloševića, da Ivan uzme riječ, da njegov engleski bude dobar (bio je odličan prvih 15 minuta, poslije je malo pao, ali i dalje je ostao na vrlo visokom nivou), da video bim funkcioniše besprijekorno - i da se, konačno, na bimu pojavi taj rendering interijera Hotela Jadran u Ulcinju.

Impakt je baš bio jak...

I što da vam kažem sad - ako ste zaključili da sam snob - u pravu ste, dobrim dijelom. Svi pravi skribomani redom, a pogotovo svi skribomani koji pretenduju na zvanje kritičara - u koje ubrajam i sebe - negdje duboko u duši su snobovi. Snobizam se u kritičkom diskursu uhvati kao varoa - parazit iz roda krpelja koji ordinira na pčelama - varou možete držati na distanci, ali je ne možete iskorijeniti.

Razmišljam čak da skinem Suffragette City epigraf - i da postavim Young Americans epigraf - They pulled in just behind the fridge/ He lays her down, he frowns/ Gee my lifes a funny thing, am I still too young? - od istog, osvjedočenog autora (Dick Cavett Show, 1974.) - ali nisam sasvim siguran da bi to bilo u redu.

U to ime, evo vam oba epigrafa pa vi odlučite koji vam se više sviđa - ili ne sviđa.

U narednom broju neodložna priča o par mojih avantura iz Tivta - a zatim se, sva je prilika, vraćam opusu Ivana Miloševića.

Krenuću od Prčanja, pa polako... ljeto je, dugački su dani, kratke su noći itd.

Borislav VUKIĆEVIĆ

Najinteresantnija je intrerakcija te kuće sa neposrednim okruženjem - ne mogu ni naslutiti o kakvom se konkretno okruženju radi - a interesantno je, sa druge strane, i evidentno dejstvo koje će ta kuća imati na cjelokupan kontekst Tološa

Galerija

Preporučujemo za Vas