"bolest novog doba"

Mustafić o predstavi "Terorizam": Autoironija, sedativ koji ublažava bol

"U krajnosti, mi sada živimo teror većine nad manjinom, manjinskim mišljenjem - glupaci nama vladaju"
67 pregleda 0 komentar(a)
Dino Mustafić, Foto: Bih-x.info
Dino Mustafić, Foto: Bih-x.info
Ažurirano: 24.07.2013. 07:38h

Na festivalu Grad teatar vidjeli smo ovog ljeta i crnu komediju “Terorizam“, po tekstu mladih ruskih dramatičara Olega i Vladimira Pesnjakova, u režiji Dina Mustafića.

Urbana priča o “bolesti novog doba“, terorizmu koji svi, gotovo svakodnevno, i doživljavamo od drugih, ali i sami činimo, ispričana kroz šest sjajno napisanih i sjajno režiranih scena jednog od vodećih reditelja u regionu, napravljena je u produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Junaci ove crnohumorne priče nalaze se u “čekaonici“, vrlo određenom i klaustrofobičnom prostoru. Svaki od njih bi da pobjegne, dođe do vlastitog vazduha, svaki od njih pokušava da bude hrabar i svoj, ali zna da se to “ne smije“, i brzo se vraća u zadate smjernice koje nalažu društvo, porodica, prijatelji, okruženje, sistemi moći.

Za reditelja Dina Mustafića, koji je poznat i po tome što njegove predstave imaju subverzivnu dimenziju, bez obzira da li dolaze sa nezavisne scene ili iz onoga što se karakteriše kao “mejnstrim“, “Terorizam“ negdje predstavlja i “logičan slijed“ naslova:

“Braća Pesnjakov u svojoj drami govore o jednom vrlo zanimljivom fenomenu oblika terorizma u svakodnevici – u bračnoj postelji, na radnom mjestu, u parku, o terorizmu između ljubavnika, između kolega, između starih i mladih, a pokazuju i koliko su oni koji su zaduženi za sprečavanje terorizma u stvari nasilni. Ono što je zanimljivo reći za ovaj tekst jeste da je nakon moskovske premijere doživio i vrlo uspješnu njujoršku premijeru, da se radi o piscima koji su već dobro poznati na južnoslovenskim prostorima, i da su, nakon Nikolaja Koljade trenutno najizvođeniji ruski dramatičari u svijetu. Imao sam privilegiju da ih upoznam kada sam radio predstavu u Novoj Gorici, i ono što mogu da kažem je da oni izgledaju fantastično – iste su visine, nisu ista generacija ali govore sinhronizovano, kao braća Dalton”, kaže Mustafić u razgovoru za “Vijesti“.

Šta je po vama najvažnije kada se govori o tom ličnom, intimnom, suptilnom terorizmu koji danas globalno živimo?

“Naš svijet je prepun nasilja, represije, koja je mentalna, fizička, nekada vidljiva i brutalna, nekada nevidljiva, sakrivena ili dobro upakovana kroz različite oblike djelovanja na naš život. O tom terorizmu je predstava. Crno-humorna priča braće Pesnjakov sjajno korenspodira sa našim ubitačnim ritmom života, našim iskustvom tranzicijske nepravde, tako da mislim kako je na Balkanu terorizam u mnogim aspektima vidljiviji nego na Zapadu. U krajnosti, mi sada živimo teror većine nad manjinom, manjinskim mišljenjem - glupaci nama vladaju, ne čuju se pametni i racionalni glasovi, zato vam jedino preostaje prezir prema novom i divnom svijetu koji nam se nudi.”

"Terorizam": Fenomen svakodnevnice

Koja je važnija “strana” fenomena terorizma – to što ga slabo prepoznajemo i osvješćujemo kada smo mi sami nasilnici, ili što nemamo snage da se izborimo sa tim klaustrofobičnim, zadatim prostorom u kojem su danas smješteni naši životi?

“Postali smo ljudi 'jedne dimenzije' - površni i često bahati spram života, ne trudimo se i ne otkrivamo ništa novo oko nas, jer za tako nešto treba vrijeme i posvećenost, otvorenost ka novim spoznajama i odsustvo straha od nepoznatog. Danas funkcioniraju dvije stvari: Novac koji je zamjenio Boga, Međunarodni monetarni fond koji je majka svega, i druga, strah koji se sistematski proizvodi kako bi se njime plašili ljudi i lakše manipuliralo njima.”

U Vašoj predstavi vidimo da smo svi u nekakvoj “čekaonici“, da svako od nas hoće da pobjegne odatle, da bude individualac, da digne glas, ali... Zašto je čovjek danas toliko slab, ko mu je utisnuo tu matricu straha?

“Savremeni čovjek je obezljuđen, oduzima mu se dostojanstvo, integritet. Postali smo savremeni robovi neoliberalnog kapitala koji proždire naše živote, žvaće nas i ispljune kao kvarljivu i lošu robu. Sve dok možete služiti, slušati i ne postavljati logična pitanja, dobar ste format. Kada počnete misliti svojom glavom, biti kritični, ispadate kao sistemska greška. Kod nas, ako nemate partijski background i lokalne moćnike iza sebe, ne možete da preživite. Ako ste samosvojni, društvo vas tretira kao socijalnog debila. Devedesetih godina živjeli smo na ovim prostorima sve moguće oblike političkog, ratnog i nacionalističkog terorizma. Onda je on ustupio mjesto tranzicijskom, kapitalističkom i posttranzicijskim terorizmu. Na to dolazi i ovaj naš, intimni, svakodnevni, terorizam.”

Kako sve to živjeti i preživjeti, je li crna komedija jedina odbrana od toga?

“Humor je naš kisik. Ponekad, i jedina nada. Meni pomaže kada se kroz svoje predstave narugam svemu o čemi smo govorili, i autoironija je nekada kao sedativ koji ublažava bol. Strašno je postalo jezovito i smiješno, čisti žanr goteske, života punog paradoksa i apsurda. Iza nas su teška, krvava vremena, puna duševnih ožiljaka, umjetnost nam može pomoći u oplemenjivanju, ne može mjenjati svijet. Ali, na svu sreću, pojedince može.”

“Humor je naš kisik. Ponekad, i jedina nada. Meni pomaže kada se kroz svoje predstave narugam svemu o čemi smo govorili"

Trenutno ste jedan od najangažovanijih reditelja u regionu, imate priznanja za režiju i u Beogradu. Može li se ovaj kulturni prostor vratiti na razmjere koje je imao prije devedesetih godina, jer sada u čitavom regionu političari uglavnom ne daju pare za kulturu?

“Situacija u kulturi je katastrofalna. Ona nije samo posljedica globalne ekonomske krize, već i svojevrsnog balkanskog odnosa prema kulturi, kulturnim institucijama, svemu onome što odista čini pravi identitet jedne zemlje i naroda. To me nimalo ne čudi, jer duhovni svjetonazor našeg političkog i poslovnog establišmenta je masan folk refren, pun nasilja i gluposti. U takvom ambijentu i ekonomskog i duhovnog siromaštva, naravno da regionalna saradnja kroz koprodukcije postaje neki vid spasa.”

Kakve utiske nosite iz Budve i koji su to projekti na kojima ćete raditi uskoro?

“Želim prije svega da kažem da Grad teatar sigurno spada među naše značajnije regionalne događaje. Ambijent na Svetom Stefanu je predivan, inspirativan, tako da smo odigrali predstavu sa velikim ushićenjem što smo ponovo na festivalu koji ima tradiciju, kvalitetan program, gostovanja vrlo renomiranih tetarskih kuća i, naposljetku, zanimljiv, dinamičan multimedijalni sadržaj - od likovnog do muzičkog, što je rijetkost. Crna Gora ovaj svoj Grad teatar mora čuvati, i mora njegovati njegovu tradiciju. Ako je riječ o Dubrovniku, tamo sam išao radi budućih rediteljskih angažmana i susreta sa mojim slovenačkim kolegama. U oktobru treba da radim sjajnu crnohumornu scensku adaptaciju rumunskog filma “Nunta Muta”, iliti “Nijemo vjenčanje”, a premijera je zakazana u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru.

Preporučujemo za Vas