POP-MUZIKA

Belle & Sebastian: Inteligentno čitanje sentimenata

Nježna interpretacija najvećih strahova od ljudskih odnosa umotanih u oblandu pjevljivih melodija posjeduje izvjesnu draž naivnosti: muzika ima infatilnu notu i izvjesnu nevinost
97 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 14.07.2013. 10:48h

Belle & Sebastian su početkom 1996. godine osnovali Stjuart Murdok i Stjuart Dejvid.

Bend je ispočetka bio zamišljen kao hobi koji neće oduzimati previše vremena (dogovor je bio da se nakon dvije godine bend raziđe), ali je on zbog zanimljivih demo snimaka zapao za oko koledžu koji je od njih napravio školski projekat.

Naime na ”Stown College” je postojao kurs koji je predvodio Alan Rankin (producent i nekadašnji član Associates) u okviru kojeg su se svake godine objavljivali singlovi za školsku etiketu ”Electric Honey”.

Pošto su bili zadovoljni sa Belle & Sebastian odlučili su ovog puta da izdaju album. ”Tigermilk” (1996) je objavljen samo na vinilu i to u 1000 primjeraka (zbog čega je bio posebna meta kolekcionara, pa cijena prvog presinga ploče danas vrijedi preko 500 eura).

Oko ”Tigermilk”-a se odmah stvorio veliki hajp; opskurni album je bio na dobrom glasu iako ga je samo par privilegovanih čulo. Drugim riječima Belle & Sebastian su ispunjavali sve uslove da postanu mit koji će slijediti nove hipsterske generacije.

Belle & Sebastian (FOTO: matadorrecords.com)

Sa predivnim pjesmama, od kojih se posebno ističu dirljive ”The State I Am In” i ”Expextations”, gotovo amaterskim umjećem sviranja i lo-fi produkcijom, što albumu daje naročiti šarm, njihov prvijenac je izvanredni omaž muzici 60-ih, posljednji veliki povratak jangle-popa na alternativnu scenu. Romantičan na neki uvrnuti način, minimalističan u svojoj baroknosti (ako je moguće reći nešto tako), ”Tigermilk” je uz ”69 Love Songs” The Magnetic Fieldsa jedan od najpjevljivijih i najinteligentnijih albuma 90-ih.

Već iste godine izlazi ”If You Feel Sinister” koji mnogi kritičari uzimaju za njihov najbolji album. Sa njim britanska scena je nastavila tamo gdje je 1989. godine stao ”The Stone Roses”. Sa luckastim humorom, fenomenalnim osjećajem za melodiju i sa lijepim underground ”hitovima” (”The Stars of Track and Field”, ”Like Dylan in the Movies” i ”Get Me Away From Here, I'm Dying”) album je odmah postao instant klasik koji se preko noći našao na svim važnijim listama najboljih ostvarenja te dekade.

Nakon nekoliko Ep-jeva objavljenih 1997. godine koji su potvrdili njihov kultni status (”Dog on the Wheels”, ”Lazy Line painter Jane” i ”3.. 6.. 9 Seconds of Light”) uslijedio je još jedan fenomenalni album ”The Boy With The Arab Strap” (1998). Iako je neopravdano iznevjerio očekivanja nekih fanova, sumirao je sve ono što ovaj bend čini posebnim.

Sa jedne strane to je delikatna liričnost pjesama, ljupke melodije, prefinjen senzibilitet i melanholični tekstovi, a sa druge himnična dimenzija benda, koja je posebno briljirala pjesmama ”Sleep The Clock Around” i naslovnom ”The Boy With The Arab Strap”.

Belle & Sebastian poetika se zasniva na bitter-sweet oštrici pop muzike. Kao savršeni spoj melanholije i ironije, njihova muzika je inteligentno čitanje ljudskih sentimenata. Iza slatkastih melodija koji su neka vrsta uspavanke za srednju klasu, kriju se izuzetno kompleksni tekstovi

Posljednji album koji su snimili sa Stjuart Dejvidom (posvetio se solo karijeri i novom bendu Looper), označio je kraj zlatne faze ovog benda. ”Fold Your Hands Child, You Walk Like a Peasant” (2000) je najbarokniji album Belle & Sebastian. Sa ispoliranom produkcijom i ambicioznim žanrovskim skokovima, dijelimično je imao duh benda sa početka karijere. Murdok je na njemu stavljen u drugi plan spram lijepih ženskih vokala (Sara Martin, Izobel Kempbel i Stivi Džekson), ali svaki put kada uzme stvar u svoje ruke (”The Model” i lepršavo razigrana ”Women’s Realm”), bend podigne stvar za još jednu ljestvicu.

Pošto su radili skromni saundtrak za istoimeni film američkog nezavisnog reditelja Teda Solonca ”Storytelling” (2002), naredne godine objavljuju ”Dear Catastrophe Waitress” koji iako je označio njihov komercijalni povratak (singlovi ”Step Into My Office Baby” i ”I'm a Cuckoo”) u cjelini je dosta slabašan.

Sa pretencioznom produkcijom Trevor Horna (radio sa Frankie Goes to Hollywood, Yes) album je koketirao sa kičastom kemp estetikom, što ih je udaljilo od muzičke naive sa početka karijere.

U sličnom pravcu je krenuo i ”The Life Pursuit” (2006), zamjenjujući u potpunosti jange-pop sa glam-rock estetikom. Na sreću njihov posljenji album ”Write About Love” (2010) je konzistentna cjelina izvanrednog popa. Sa njim su se Belle & Sebastian vratili svojoj izgubljenoj priči o 60-im, vintage-pop ugođaju i melodičnoj tuzi savremenog doba (posebno u pjesmama kao što su ”I Didn't See It Coming”, ”I Want The World To Stop” i ”Write About Love” na kojoj Murdok pjeva u duetu sa engleskom glumicom Keri Maligan).

Belle & Sebastian poetika se zasniva na bitter-sweet oštrici pop muzike. Kao savršeni spoj melanholije i ironije, njihova muzika je inteligentno čitanje ljudskih sentimenata. Iza slatkastih melodija koji su neka vrsta uspavanke za srednju klasu, kriju se izuzetno kompleksni tekstovi.

Nježna interpretacija najvećih strahova od ljudskih odnosa umotanih u oblandu pjevljivih melodija posjeduje izvjesnu draž naivnosti: muzika ima infatilnu notu i izvjesnu nevinost, čime se na neki način sakriva mrak o kome pjevaju u svojim tekstovima. Muzika Belle & Sebastian je sofiticirana je krhka struktura osjetljivih i dvosmislenih emocija. Ponekad se čini da je dovoljno dodati samo najmanji aranžman da senzitivnost pjesama izgubi svoju prepoznatljivu uvjerljivost.

Za njih muzika je uvijek nenametljivo stilizovana pripovjest ćudljivih ljudskih osjećanja. Zbog toga albumi posjeduju izuzetno dirljiv vokal i umirujuću kamernu atmosferu.

"Dear Catastrophe Waitress" (FOTO: tumblr.com)

Kao maštoviti spoj britanskog folka, gitarskog lo-fi rocka i indie-popa, svojevremeno su bili okosnica muzičkih trendova. Kako je vrijeme išlo, trendovi su se pomjerali u pravcu koji su oni inicirali. Nastali sredinom 90-ih kada su svi na muzičkoj sceni sebe preozbiljno shvatali, pop su vratili nepretencioznim muzičkim idejama, koje su se više bavile sadržajem nego formama koje je nudila post-grunge scena.

Umjesto pompeznih potreba za velikim pričama koje su u to vrijeme pravili bendovi kao što su Radiohead ili Bjork, Belle & Sebastian su se vratili skromnom pojedincu koji se u svojoj uvrnutoj svakodnevici ispunjenoj samo njemu važnim dilemama, pokušava izboriti sa ulogama koje su mu okolnosti nametnule. Revitalizujući barokni pop 60-ih, predvodili su chamber-pop muziku kao reakciju na gitarsku buku alternative: pop su vratili klasičnim vrijednostima, zamjenivši agresivnost rifova elegantnom estetikom sofisticiranih aranžmana (gudački kvarteti, klavir i drugi akustični instrumenti).

Kroz svoju muziku provlače nešto što japanci zovu ”mono no aware”, a sto bi mi grubo preveli kao sjetu spram naše efemernosti, koje smo svjesni dok nam nam život nezaustavljivo promiče kroz prste

Dok slušamo njihove albume (ali i Murdokov drugi projekat - God Help the Girl) shvatamo da su Belle & Sebastian zapravo nostalgičari koji pokušavaju da ožive najljepše trenutke druge polovine 60-ih, glamurozni svijet pop muzike dok je još u tom obliku bila mejnstrim (Murdok je u jednom intervjuu rekao da želi da izradi Motaun u Glazgovu). To pokazuje koliko se zapravo scena izmjenila svih ovih godina, jer nešto što je nekada bilo na vrhovima top lista, danas je u podzemlju nezavisne muzičke scene.

Po svojim osnovnim karakteristikama Belle & Sebastian dosta podsjećaju na The Smiths (postoji i velika sličnost čak i u koncepciji omota), samo što je Sjuarta Murdoka manje sklon dramatičnim emocionalnim katarzama koje Morisi uvijek podiže na nivo grčke tragedije.

Belle & Sebastian su u tom smislu skromniji, smireniji bend iza čije melanholije se ne krije manična rastrzanost, već rafinirana intimnost. Murdok je autor čudnog smisla za humor čiji čežnjivi glas daje posebnu draž osjetljivim temama o kojim pjeva. Ipak, nikada ne ide do kraja kao Stefen Merit koji svaku emociju dovodi do travestije.

Belle & Sebastian ne pokušavaju da naprave parodiju od svojih osjećanja, što The Magnetic Fields rade prerušavajući se često u žanrove i crpeći priču iz njihove forme: oni pokušavaju da iz prirode pop muzike dođu do novih priča o osjetljivim autsajderima. Belle & Sebastian su poput slatke pilule za smirenje koja život može učiniti ne boljim, ali svakako mnogo lakšim.

Kroz svoju muziku provlače nešto što japanci zovu ”mono no aware”, a sto bi mi grubo preveli kao sjetu spram naše efemernosti, koje smo svjesni dok nam nam život nezaustavljivo promiče kroz prste.

Galerija