Izbor iz poezije dva značajna pjesnika čiji opus obilježava drugu polovinu XX vijeka u crnogorskoj književnosti, Radovana Zogovića i Jevrema Brkovića upravo su objavljeni u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU).
Izbor iz Zogovićeve poezije pod naslovom “Pjesme nepokorne” priredio je pjesnik Miraš Martinović, decenijama posvećen Zogovićevoj poeziji i životu, dok je “Liriku Duklje”, izbor iz Brkovićeve poezije na preko 700 strana priredila profesorica Tatjana Đurišić - Bečanović, svakako najtemeljniji poznavalac golemog Brkovićevog opusa.
„Za institucionalizaciju crnogorske književnosti i redefinisanje njenog kanona od presudnog je značaja izbor iz poezije najistaknutijeg crnogorskog pjesnika druge polovine 20. vijeka - Jevrema Brkovića, čiji su stihovi nosioci velike količine identitetskih sema, koji su izuzetno funkcionalni u izgradnji crnogorske identitetske naracije, pa samim tim postaju bitni na planu socijalne semiotike, što je u institucionalnom, estetskom i evolutivnom smislu značajno za nacionalni sistem književnosti.
U ovom izboru našle su se pjesme koje su dostigle najviši estetski kvalitet, grupisane po srodnosti motiva i hronologiji, da bi čitalac stekao utisak o razvojnoj liniji i sazrijevanju pjesnikovog talenta, uočio faze njegove pjesničke evolucije te prepoznao dominantne lirske postupke i strategije. Brkovićevo višedecenijsko stvaranje dalo je u rezultatu izuzetno dinamičan pjesnički diskurs, u kome variraju oblik i dužina stiha, metra i ostalih ritmičko-metričkih jedinica, krećući se od tradicionalnih do modernističkih modela, pri čemu se zahvata raznolik spektar tema, ali se zadržava gotovo konstantno motivsko jezgro, zasnovano na identitetskom supstratu koji je neraskidivo povezan sa izuzetno složenim jezikom prostora i stabilnom strukturom lirskog subjekta.
Pjesnici koji su važni na planu socijalne semiotike, posebno samoidentifikacijskih procesa, odnosno uspostavljanja identitetskih modela, nameću se nacionalnom književnom kanonu i semiotičkom prostoru kao centri oko čijih tekstova se formiraju čvrste identitetske strukture. Stvaralaštvo Jevrema Brkovića funkcioniše kao temelj crnogorske identitetske naracije, sa dukljanskim modelom kao podlogom, koji sve više potiskuje identitetski model sa srpstvom u osnovi crnogorskog nacionalnog bića. Slojeve pamćenja koji su izbrisani pod uticajem kulta Nemanjića i Dušanovog carstva, kao i kasnije kosovske mitologije, Brković reaktivira i unosi u kolektivno sjećanje svoje nacije.” (…) “Dakle, crnogorska kultura, osporavana i identitetski ugrožavana vjekovima raznim kolonijalnim pretenzijama, opstala je i postoji jer ima veoma moćan, markiran početak, oličen u državnosti Duklje. U poeziji Jevrema Brkovića veoma značajnu ulogu igra odbrambeni sistem poruka (Hol 1976), kao i akumulacija identitetskih informacija, što dovodi do snaženja crnogorske kulture i njene (samo)identifikacije estetskim, pjesničkim sredstvima: Početak ima odredbenu modelativnu funkciju - on nije samo svedočanstvo o postojanju, nego i zamena kasnije kategorije uzročnosti. Objasniti pojavu - znači ukazati na njeno poreklo (Lotman 1976: 282). Stoga je u poeziji Jevrema Brkovića ostvarena snažna semiotizacija “početka” crnogorske kulture, koji je lociran duboko u prošlost, u gustu tminu davnine prije Nemanjića, da bi crnogorska identitetska naracija dobila svoj poseban istorijski i semiotički korijen”, zapisala je Tatjana Đurišić - Bečanović u opsežnom predgovoru naslovljenom “Prokletstvo dukljanskog pjesnika”.
Miraš Martinović u predgovoru, između ostaloga, navodi i zanimljiv razgovor sa Radovanom Zogovićem o vremenu “sukobna na književnoj ljevici”: “Na to moje pitanje on činjenički objašnjava suštinu sukoba. Posebno me intresuje odnos sa Krležom koji bijaše važna strana u sukobu, susreti sa njim, nakon svega, na šta Zogović odgovara: S M. Krležom prvi put sam se, na njegovu incijativu, sreo 1945. godine, u maju, nekoliko dana po oslobođenju Zagreba. Na tom susretu, kome su, na moju molbu prisustvovali Marin Franičević i Jože Horvat, i koji je, kako bi se to reklo u spoljno - političkim saopštenjima, „protekao u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi“, ni Krleža ni ja nijesmo nijednom riječju pomenuli ni „Pečat“ ni naše odgovore na „Pečatov“ napad. Razgovora o toj stvari nije između nas bilo ni u našim daljim susretima, a njih je bilo više - kad god bi Krleža došao u Beograd ili ja „skoknuo“ u Zagreb. Dva puta samo bilo je, da tako kažem, djelimičnog odstupanja od ovoga. Prvi put u mom stanu i, ako se dobro sjećam, u proljeće 1947. godine. Trebalo je da pređemo za sto za ručevanje, ali Krleža je, ostajući u svojoj stolici, žureći, izgovorio ovakvu rečenicu: Želio bih prije no što počnemo ručati, da kažem nešto u vezi Dijelaktičkog antibarbarusa i sa onim što je tamo o meni rečeno. Ja sam odgovorio da za tim nema nikakve potrebe - to je prošlost, između nas i toga stoji rat i stoji naš prijateljski odnos. Ne, rekao je Krleža i izgovorio je nešto o mom držanju prema njemu od susreta u Zagrebu do toga dana - baš zbog toga (držanja) i mora da kaže svoje, i upravo sad, prije no počnemo s ručkom. I kazao je ne čekajući moju eventualnu repliku:
“Ja sam u životu učinio mnogo ružnih postupaka, ali ono što sam u Antibarabarusu učinio prema vama, smatram za najgori ili jednim od najgorih“. Poćutao je i onda upitao: “Možemo li, dakle, ovu stvar smatrati likvidiranom?“ Odgovorio sam mu da sam je ja za takvu smatrao još pri našem prvom susretu u Zagrebu.”
Ove dvije knjige u izdanju CANU, temeljnošću i ozbiljnošču, predstavljaju obrazac kako se čuva svijest o važnim pjesnicima u crnogorskom trajanju.
Bonus video:
