Prodavnica muzičkih instrumenata Euro-Unit music shop na Rimskom trgu i u njoj gusle Radovana Grujića. Tu počinje naša priča o novoj izložbi ovog crnogorskog umjetnika koji je svoju likovnu priču oživio na više lokacija u glavnom gradu.
Na klaviru, među uglačanim duvačkim instrumentima, na savremenom pokretnom stalku, oslonjeno prkose okićene ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima.
Probijenog trupa, bez “dlake” i gudala, crvene od burne opjevane prošlosti, uklopljene su u savremeni trenutak, u izlog novog društva, u iskorak.
“Prodavnica instrumenata ima svoju snagu i kada sam gusle stavio među ove fetiš predmete, koji su tako utegnuti da vas je strah da ih dodirnete, gusle, izbrušene na moj način, dobile su posebnu snagu, mnogo veću nego kada bi bile izložene u galeriji pored nekog drugog umjetničkog djela”, komentariše Grujić.
Umjetnik nas vodi do druge lokacije, do jednog od najstarijih obućarskih preduzeća u gradu - “Naprijed”. Na zidu pored Spomen- obilježja palim borcima iz drugog svjetskog rata (nekada se na mjestu zgrade gdje je obućarska radnja nalazio spomenik palim borcima) visi platno Radovana Grujića na kojem dječak u dubokim čizmama, s crvenom maramom, i spuštenom rukom druga Tita na ramenu, prihvata zadatak.
Okružen je ponosom drugih partizana i strahom koji lice majke pretvara u Munkov “Krik”. Tu među stogodišnje singerice sjedi i Husein Đoković koji umjetnost spojenu sa zanatom doživljava kao najprirodniju komunikaciju.
"Na slici je dječak u čizmama. One ga jedino čuvaju u tom trenutku. Jer, kao i drvo, koje živi od korijena tako se i čovjeku cijelo tijelo trese od hladnoće nogu. I eto, odmah dolazite do veze umjetnosti i zanata”, komentariše obućar Husein.
Sliku s partizanskim motivima, slikar Grujić, pronašao je na buvljoj pijaci. Uz intervencije, ili kako sam kaže “dotjerivanjem” došao je do cilja. Sliku je posvetio prostoru sa bogatom prošlošću, a povezivanje sa detaljima kao što je Spomenobilježje palim borcima, došlo su spontano.
“To je njegovo visočanstvo Slučaj sve povezao i priča je dobila još jednu dimenziju”, ističe umjetnik.
U kafani smo “Kod Bora” ispod stadiona Budućnosti. Žagor i na zidu visoko jedna Crna ovca. Grujićeva Ovca. Kod Bora, starog podgoričkog boema.
“Vrlo je vjerovatno da se svi oni, koji se nađu u ovakvoj ili sličnoj kafani, pomalo osjećaju kao crne ovce. Status crne ovce, a ima ga uvijek po neko u familiji, nije lako zaslužiti. Treba da se dosta radi na tome, treba da se dosta pije oko toga, bar jedna mladost ako ne i čitav život ”, komentariše Grujić i vodi nas do časovničara koji se decenijama nalazi u “Gradić Pejtonu”.
Među klatnima i kuca i Grujićeva slika “Pokvareno vrijeme”. Traži pomoć od časovničara da “ovo pokvareno vrijeme riješi”, a on škrto odgovara “možda, možda”.
“Pokvareno vrijeme svi preživljavamo, bolno je i dugo traje, ali optimista sam i vjerujem da je popravljivo”, komentariše umjetnik.
I za kraj, postavka u frizerskom salonu kod Ilije. On okružen brojnim ogledalima koja ovu izložbu čine još većom, preglednijom, pravi paralelu između umjetnika i frizera.
“Umjetnik slika, svoju ideju oblikuje na platnu, papiru, u kamenu, a ja svoju oblikujem u kosi. Estetika je ta tanka nit među nama. Dugi niz godina provodim puno vremena sa slikarima i drago mi je što je umjetnost sada i u mom salonu. Jedan moj prijatelj u šali je rekao da ljudi više slike gledaju u salonima nego galerijama.
U galerijama posjetioci dođu samo na otvaranje, a kod mene svakodnevno ljudi dolaze i komentarišu, gledaju, uživaju. Na ovakav način umjetnik se približi mnogo više različitim strukturama ljudi”, komentariše Ilija.
Slike u izlozima djetinjstva jednog umjetnika ili dječaka koje je svoje najranije dane proveo na podgoričkim ulicama. Svim Podgoričanima znana mjesta su bila izbor Rajka Grujića. Za njega, to su mjesta sa posebnom snagom.
“Cijelo djetinjstvo, cijeli život sam proveo na četiri podgoričke adrese. Moj zavičaj je asfalt podgorički. Staro dobro pitanje – koliko imaš zemlje, kod mene se završava odgovorom – četiri saksije na balkonu. Dobar dio mojih drugova vikende su provodili na selu, a ja sam ostajao u polupraznom gradu, u polupustoj fudbalskoj Podgorici gdje sam neizmjerno uživao u mirnim šetnjama.
Ideja o izložbi se vjerovatno rodila oblikovana djetinjstvom. Scene djetinjstva sam oživio u sadašnjosti, ali im nisam oduzeo ambijent, nisam im oduzeo prostor.
Naprotiv, smjestio sam ih u izloge prošlih vremena koji još uvijek imaju šta da pokažu. To su prostori ispunjeni posebnim sadržajima i kroz njih živo protiče ži vo t . Izlagati u kafani, frizerskom salonu, automehaničarskoj ili obućarskoj radnji, znači nepripremljenost na reakciju”, zaključuje Radovan Gr ujić.
Galerija
Bonus video:
