Roman “Sniježno dijete” američke spisateljice Ejovin Ajvi očaravajuća je priča o usamljenosti, ljubavi i nadi. U divljim predjelima Aljaske dvadesetih godina prošlog vijeka, naseljenici Džek i Mejbel grade sebi tih život pun teškog i jednolikog rada, oboje još duboko žudeći za djetetom koje više ne mogu imati. Pa ipak, oni se vole snažno i u jednom lakomislenom trenu, u zajedničkoj igri na prvom snijegu, napravili su dijete od snijega. Idućeg jutra sniježnog djeteta više nije bilo – ali ostao je trag sićušnih stopa.
Nedjeljama će oboje na trenutke opažati plavokosu djevojčicu, samu u šumi, ali se ni jedno ni drugo neće usuditi to da pomenu, u strahu da su davno zakopane nade nadvladale zdrav razum. A onda će se na njihovom pragu pojaviti djevojčica koja sebe naziva Faina. Mala i bjeloputa, ona izgleda kao da je nastala čarolijom: ide u lov u pratnji crvene lisice, za sobom ostavlja vihore vijavice, nekako uspijeva da preživi potpuno sama u surovoj divljini Aljaske.
Dok se bore da je razumijju, Džek i Mejbel će zavoljeti Fainu kao rođeno dijete. No u tom divnom, bezdušnom kraju često nije sve onako kao što izgleda, a ono što će njih dvoje s vremenom saznati o Faini sve će ih preobraziti…
Čaroban i zanosan roman “Sniježno dijete” Ejovin Ajvi priča je o dvoje ljudi čija je čežnja za djetetom toliko snažna da su ga možda i stvorili svojom maštom. Podjednako blistavo kao sniježni predjeli u koje je smješteno, “Sniježno dijete” sija snagom mašte, vukući čitaoca da zaroni u jedno mjesto koje mu je i daleko i prisno, u bajku koja je istovremeno univerzalna i predivno jedinstvena.
Ovim romanom Ejovin Ajvi iznova je stvorila čitav jedan svijet – i na fizičkom i na osjećajnom planu – i utkala ga u jedinstveno pripovijedanje potresne ljepote.
Ejovin Lemej Ajvi je odrasla na Aljasci, gdje i sada živi sa suprugom i dvjema ćerkama. Diplomirala je novinarstvo u okviru programa za istaknute studente na Univerzitetu zapadnog Vašingtona i gotovo deset godina je bila nagrađivan reporter novina Frontiersman. Sada radi kao prodavac u jednoj privatnoj knjižari na Aljasci. “Sniježno dijete” je njen prvi roman.
Ako govorimo o razlozima za pisanje romana koji biste vi razlog posebno istakli?
- Oduvijek sam voljela čitanje, još od kada sam bila djevojčica i mislim da sam na neki način oduvijek čeznula da budem dio te književne konverzacije. Dakle, na najosnovnijem nivou, napisala sam “Sniježno dijete” kao odgovor na radost koju sam dobila čitanjem. Tako da sam željela da dam svoj doprinos.
Koja je istorijska pozadina Vašeg romana “Sniježno dijete”?
- Odabrala sam 1920-te uglavnom zbog estetskih razloga. Priča je izgledala najbolje ispričana uz svjetlost lampe i zaprežni karavan; to je dodalo neku teksturu i atmosferu kakvu sam željela. Istorijska je istina da su u to vrijeme farmeri bili ohrabrivani da dođu na Aljasku kako bi se smjestili i za stalno pronašli domove.
Dolina Matanuška u kojoj sam odrasla ima dugu istoriju poljoprivrede. Kada ovo kažem, proizilazi da zaista ne smatram “Sniježno dijete” “istorijskim” romanom – htjela sam da on ima kvalitet bajke, da u izvjesnoj mjeri izgleda izvan vremena, a nijesam se mnogo udubljivala u ekonomiju i politiku toga doba.
Zašto je vaša priča tako univerzalna? Možda zbog čežnje za djetetom?
- Bila sam toliko oduševljenja što su čitaoci iz tako različitih kultura i predjela uživali u mojoj priči. Za autora, ovo je veoma teško pitanje na koje može pružiti valjan odgovor. Mislim da svi mi možemo učiniti to i napisati iz srca i da se nadamo da to može i drugima govoriti. Mislim da su neki čitaoci povezani sa tom željom da imaju djecu, dok se drugi ne dovode u vezu sa tim osjećanjem, u stvari odlučili su da nemaju djecu, ali naćiće nešto zanimljivo u priči – o divljini Aljaske, o osjećaju zajedništva, o razvoju Džekovog i Mejbelinog braka.
Priroda ima fascinantan uticaj na čitaoce i veliku ulogu u vašem romanu. Da li ste svjesni toga i šta za vas znači Aljaska?
- Na mnogo načina Aljaska je mjesto u kome sam počela kao pisac. Od svih aspekata romana, djelovi u kojima se opsuje pejzaž najlakše su isplovljavali iz mene. Kao novinski reporter, neki od mojih omiljenih članaka bili su oni u kojima sam pisala o sopstvenim iskustvima divljine Aljaske. Drago mi je da znam da su i drugi ljudi uživali u tom elementu moje priče.
Kritičari su opisali Vaš roman kao “magičnu, ali brutalno realističnu priču”. Slažete li se sa ovim stavovima?
- Da, mislim da je puno toga obuhvaćeno od svega što sam željela da učinim sa romanom. Željela sam da istražim tako strašnu ljepotu Aljaske i njenu brutalnu divljinu. Bila sam inspirisana originalnom ruskom bajkom Snjegoručkom, o starom čovjeku i ženi koji su napravili djevojčicu od snijega, u velikoj mjeri jer sam mislila da je divna jukstapozicija ova dva elementa – čarobne bajke i veoma stvarne ljudske čežnje i patnje.
Može li se “Sniježno dijete” čitati i kao priča o izolaciji i nadi?
- Da, nadam se. Na početku Džek i Mejbel su prilično usamljeni i izolovani kako u Aljasci tako i u njihovom međusobnom odnosu. Drago mi je što vidim tu riječ “nada”. Neki ljudi su našli da je kraj “Sniježnog djeteta” tužan, ali moja želja je bila da kod čitalaca razvijem osjećaj nade i obnove, posebno kroz epilog.
“Sniježno dijete” je vaš prvi roman. Donio vam je svjetski uspjeh i brojne prevode. Jeste li iznenađeni odličnim prijemom romana u mnogim zemljama?
- Potpuno sam zapanjena i oduševljena. Kao prodavac knjiga, osjećala sam da imam razumna očekivanja o tome kako je biti pisac – znala sam da je nevjerovatna sreća da se pronađe izdavač uopšte. A sada moja priča je prevedena na više od 20 jezika i putuje svijetom. Nikada se nijesam usudila da sanjam takvu stvar.
Koliko je Vaš lični život na Aljasci uticao na pisanje i stvaranje ovog romana?
- “Sniježno dijete” sadrži mnogo informacija iz mog života na Aljasci. Ljudi me često pitaju koliko sam istraživala da bih napisala ovu priču, a odgovor je “veoma malo”. I moj suprug i ja smo odrasli na način koji je samouvjereni stil života ovdje, i nastavili smo da podižemo našu porodicu na isti način. Mi lovimo losove i irvase, gajimo piliće i ćurke, uzgajamo povrće i beremo divlje bobice i pecamo losose. Mi smo nevjerovatno zahvalni zbog naših života na Aljasci.
Ime ste dobili po junaku iz Tolkinovog “Gospodara prstenova”. Možete li nam reći nešto više o tome?
- Da, moja mama me je nazvala po Ejovin iz “Gospodara prstenova”. Mi smo porodica čitalaca i pisaca, moja mama je pjesnik. Naišla sam samo na nekoliko ljudi sa ovim imenom. Veoma mi je drago što je moja mama izabrala ovo ime za mene.
Radili ste kao novinar i knjižar. Kakav su uticaj ovi poslovi imali na vas kao pisca?
- Uvijek sam tražila načine da zaradim za život, bilo čitanjem ili pisanjem, tako da su ove dvije karijere upravo one za kojima sam težila. Nije to bio veliki plan sa moje strane, ali smatram da su oba posla bila izuzetno korisna za pisanje moje fantastike.
Kao novinski reporter puno sam pisala u ograničenom vremenu. Uređivala sam i čitala, a zatim bacala tekst u stranu sljedećeg dana, to je divno i edukativno iskustvo za pisca. Kao prodavačica knjiga moram da se okružim raznoraznim vrstama pisanja, što posebno volim.
To je bio veoma inspirativan način da provedete dan i na kraju mi je dao inspiraciju za pisanje romana “Sniježno dijete”. Jer, u knjižari među knjigama priča za djecu, bila je i ona o Snjegoručki.
Ljubav iz srednje škole...
Imate neobičnu biografiju. Recite nam nešto više o sebi: gdje ste rođeni, koji su pisci uticali na vas?
- Moji roditelji su se preselili na Aljasku iz Kolorada kada sam bila djevojčica, pa cio moj život, od kada pamtim proveden je na Aljasci. Moj muž i ja smo bili zaljubljeni još u srednjoj školi, pa smo se vjenčali dok smo bili na koledžu.
Diplomirala sam novinarstvo u državi Vašington prije nego što smo se vratili na Aljasku, ali proza je oduvijek bila moja strast. Neki od mojih omiljenih pisaca su: Toni Morison, Luiz Endrih, Lari Mekmartri, Eni Pru, Kormak Mekarti, M. Alen Kaningem.
Pa, mogla bih da nabrajam još, ali ovo su samo neki. Nedavno sam pročitala “Divlja mjesta” Roberta Makfarlejna i divim joj se, što je zaista rjetkost za mene jer je to dokumentarna knjiga.
Aljaska, divlja ljepota
Šta nam možete reći o Aljasci kao književnoj inspiraciji. Koliko je ona kao geografski pojam prisutna u književnim djelima?
- Često razgovaram o tome sa drugim autorima sa Aljaske. Ponekad pisanje uprkos takvom dominantnom i mistično-glaziranom pejzažu može biti zastrašujuće.
Nekako mi moramo da ga izvučemo iz hiperbole i vidim Aljasku onakvu kakva zaista jeste, sve što je čini divljom i lijepom i tegobnom. Postoje mnogi pisci sa Aljaske koji rade na tome da ovo mjesto prevedu u priče i to je divan izazov.
Bonus video:
