Kruha in iger nam rajš dejte zdej/
sej tko itak nočmo več naprej.
Pankrti, "Kruha in iger", Dolgcajt (ZKP RTLJ, 1980)
U posljednje vrijeme sam se baš lijepo provodio na Cetinju... pa rekoh, hajde da napravim jedan mali rezime svega toga...
Naravno da nije potreban neki poseban motiv da čovjek potegne tih 30 km od Podgorice do Cetinja, razloga za posjetu prijestonici ima mnogo, navešću samo dva: gore se stvarno pravi najbolji, što će reći najmirisniji i najjači espresso u vaskolikoj Crnoj Gori, to bi bio prvi razlog - a drugi bi bio što su u međuvremenu vjerovatno procvjetale lipe.
Ako baš imate sreće pa da je na Cetinju postavljena neka važna izložba, ili je organizovano neko važno predavanje - onda se opravdanja i izgovori ne tolerišu, posjeta Cetinju je imperativ!
Na Cetinju se, dakle, nedavno desila jedna izuzetno važna arhitektonsko-urbanistička izložba - a desila se i jedna izuzetno važna izložba iz domena vizuelnih umjetnosti, retrospektivnog tipa.
O obje te izložbe ste bili u prilici da čitate na ovom mjestu, najdraži moji čitaoci. Nadam se da ste našli vremena i da ovjerite obje te izložbe - poglavito iz razloga što je veliko pitanje kada ćete - i da li ćete uopšte - u doglednoj budućnosti biti u prilici da na Cetinju opet ovjerite nešto te razine kvaliteta.
Prvo je, podsjetiću vas, Dijana Vučinić (dvarp.me, kotorapss.me) u novoj galeriji na Balšića pazaru postavila "Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma" Marija Mrduljaša i Vladimira Kulića - veliku i vrlo ozbiljnu priču o najvažnijim momentima na polju urbanizma i arhitekture iz perioda Titove Jugoslavije. Dijana je tokom trajanja izložbe organizovala i dva nezaboravna predavanja. Prvo smo imali predavanje Maroja Mrduljaša iz Zagreba, koji je otvorio opštom pričom o hotelima u funkciji turističke privrede, da bi zatim govorio, vrlo konkretno i vrlo precizno, o čitavom nizu hotela podignutih na hrvatskom dijelu obale Jadrana u vrijeme Titove Jugoslavije. Uslijedilo je predavanje Ljiljane Blagojević iz Beograda, koja je zastrašujuće konkretno i zastrašujuće precizno govorila o projektima velikog srpskog moderniste Milana Zlokovića realizovanim na crnogorskom dijelu obale Jadrana - o objektima podignutim u periodu između dva Svjetska rata i poslije Drugog svjetskog rata.
Zatim je Petar Ćuković u istom galerijskom prostoru - prostoru bivše Narodne Banke - postavio Retrospektivnu izložbu Milije Pavićevića, velikog - i vrlo značajnog, naglasio bih - crnogorskog umjetnika. Žao mi je što se niko nije sjetio da organizuje i seriju predavanja koja bi pratila izložbu - ili barem nekakav spontani forum koji bi se bavio trenutnim stanjem na crnogorskoj art-sceni, na primjer. Milijina retrospektivna izložba je bila savršen povod za akciju, nadam se da se slažemo oko toga. Znam da je kompletna priča o Miliji i njegovoj umjetnosti data u katalogu izložbe, tj. Milijinoj monografiji koja je pratila izložbu, ali ipak... čitanje je jedno, živa riječ je nešto sasvim drugo.
Negdje u vrijeme kada je Dijana sklanjala svoju izložbu, a Petar Ćuković spremao svoju - na aktuelnoj cetinjskoj kulturnoj sceni - pardon, cetinjsko-podgoričkoj kulturnoj sceni - pojavila se i Ana Matić sa cetinjskog Fakulteta likovnih umjetnosti. Ana i kolege sa FLU su osmislili, organizovali i realizovali - punim imenom i prezimenom: "FLUID dizajn forum #1/2013".
FLU iz akronima se odnosi na Fakultet likovnih umjetnosti, naravno - a ovo ID vjerovatno ima neke veze sa identitetom, tj. identitetima - kao jednom od ključnih odrednica vremena u kojem živimo, jer nam prijeti - kako na ličnom, tako i na kolektivnom planu - dezintegracija identiteta.
FLU + ID > FLUID, fluid je fina jedna riječ, nadam se da znate što znači.
Dakle, ovjerio sam i čitav niz predavanja organizovanih u okviru FLUID-a. Volim ja predavanja, za razliku od mojih vršnjakinja i vršnjaka - koji se vrlo rijetko, gotovo nikada ne pojavljuju na javnim manifestacijama toga tipa. Teško je, znam, sjedjeti među studenticama i studentima - koji mogu djeca da nam budu, mogu lako i unuke i unuci da nam budu - i slušati priče poglavito namijenjene njima, mladima, jer na njima svijet počiva, a ne na nama, starima, mi smo svoje više-manje ispucali i ostaje nam još samo da se nadamo da će se nadležni sjetiti da naše sijede glave ukrase lovorovim vijencima (na vrijeme). Ipak bi bilo lijepo, moram naglasiti, vidjeti razne generacije na tim predavanjima - jer bi onda taj iznimno važan transfer tradicija svakako bio fluidniji.
Kad uđem u prostor ispunjen do posljednjeg mjesta mladim studenticama i mladim studentima, ja se već osjećam mnogo bolje nego inače. Još ako sam stvarno u prilici da usput ponešto novo vidim, saznam i naučim - onda se osjećam preporođeno, osjećam da sam barem 25 godina mlađi (i luđi) nego što sam inače. Ponešto od toga što čujem uspijem i da zapamtim, što svakako nije zgorega - jer nikada živ čovjek ne zna kada će doći u priliku da na kakvom važnom mjestu progovori koju o "Dizajnu intrerakcija" - ili pak o "Dizajn interakcijama" - nije mi baš sasvim bio jasan naslov predavanja koje je Ivica Mitrović, gost iz Splita, održao na Cetinju. Promašio sam promociju Mitrovićeve knjige "Dizajn i novi mediji - hrvatski kontekst (1995–2010)", ali sam je kasnije ipak kupio, dao sam tih 10 eura za tu knjigu - i nije mi žao - poglavito iz razloga što mi se baš dopalo Mitrovićevo predavanje. Dopao mi se koncept tog predavanja, ali ipak ne bih ulazio u detalje. Kako bilo, čini mi se da se ekipa na UMAS-u (Umjetničkoj akademiji Split) lijepo zabavlja. Kad malo prostudiram Mitrovićevu knjigu, lako se može desiti i da napišem koji redak o njoj.
Zatim smo imali predavanje Jovana Čekića, takođe u okviru FLUIDA-a. Uvaženi gost iz Beograda nas je vješto provozao divljim vodama pojedinih filozofskih sistema i koncepata, vješto je miksovao nove i manje nove sisteme i koncepte, objasnio nam je i sve o društveno-političkim kontekstima u kojima funkcionišu ili su funkcionisali pomenuti sistemi i koncepti - usput nam je sve to lijepo iznova prepričavao svojim riječima, onako beogradski, prirodno, zdravorazumski - da bi na samom kraju, ili sasvim blizu samog kraja svoga predavanja - sve to lijepo povezao u priču o "Kreativnom mišljenju danas". To je bila tema. Dok je trajalo - sve mi je bilo jasno. Kad se vožnja završila - ništa mi nije bilo jasno. Ipak sam uživao u predavanju - čak sam ponešto i zapisao. Volio bih, svakako, da to predavanje vidim negdje otštampano, pa da u svim tim pametnim i lijepim stvarima iznova uživam - u časovima dokolice...
Imali smo i prvo izdanje Pecha Kucha Night-a u Podgorici, u pabu... zaboravih kako se zove taj pab - takođe u okviru FLUID-a. Pecha Kucha Night je zapravo serija mini-predavanja, tj. mini prezentacija, u strogo ograničenoj formi: 20 slajdova/ 20 sekundi po slajdu - što će reći da svaki govornik ima na raspolaganju 400 sekundi - 6 minuta i 40 sekundi - i 20 slajdova - što je strašno mnogo vremena i slajdova. Inače, mislim da je Pecha Kucha maslo dvoje arhitekata - tj. arhitektice i arhitekta - koji su se nekim sticajem okolnosti našli u Japanu, bilo im je dosadno... i ostalo je istorija. Arhitekti vole monologe, naravno, tako da ako imate gomilu arhitekata na jednom mjestu - i svi govore u glas - jer svi više vole da predaju nego da slušaju - onda je spas u Pecha Kucha formatu. Prvi podgorički Pecha Kucha Night je bio fešta mladih dizajnera, tj. studenata dizajna, uglavnom - a uredno su bili pozvani i mladi studenti arhitekture - ista ona ekipa što je predstavljala našu državu na prošlogodišnjem, XIII Bijenalu arhitekture u Veneciji - ali se niko od njih nije pojavio... niko nije znao zašto se nisu pojavili... pa je u to ime barem 20 puta ponovljeno da su arhitekti uredno pozvani, ali da se nisu odazvali pozivu.
Stvarno drugari - gdje ste bili kad je trebalo da zagrmite?
Onda smo imali Boruta Vilda iz Beograda i Feđu Vukića iz Zagreba, takođe u okviru FLUID-a.
Vild se cetinjskoj publici predstavio pričom o... recimo da je govorio o svojim dragim profesorima sa Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu. Pokazao je i radove njih nekolicine, a pokazao je i...
Ta spontana, nepripremljena predavanja su u principu OK, ali hajde ti majčin sine poslije objasni nekome što si gledao i slušao.
Mnogo mi se dopala priča Feđe Vukića, gosta iz Zagreba. Prvo je imao predavanje, jedan skoro pa nadrealni miš-maš - o teoriji dizajna, pa o dizajnerskoj praksi, pa o svojim studentima, pa o nekoliko važnih i interesantnih knjiga - tokom kojega mi je brada nekoliko puta spontano padala na grudi od zaprepašćenja - a zatim je, sjutradan, tj. u prošlu subotu, otvorio panel diskusiju naslovljenu "Identitet grada" - kojom prilikom je, između ostalog, rekao i da tu gomilu nepovezanih monologa treba pretvoriti u dijalog - i da je u dijalogu spas.
Dijalog o "Identitetu grada" - bez arhitekata!
OK, palim ja za Podogricu iz ovih stopa.
Dakle, shvatio sam, konačno, o čemu se radi. Mi, uvaženi predavači raznih provinijencija, posebno mi što nemamo doktorske titule - moramo pustiti i druge da s vremena na vrijeme nešto kažu. Molim vas, moramo praviti pauze što češće - i to što duže pauze. Moramo pokušati da se, barem ponekad, nadovežemo na misli naših jadnih sagovornika.
Dame i gospodo, poštujmo sagovornike, pustimo i njih da malo budu pametni - u protivnom, lako nam se može desiti da ostanemo bez sagovornika, tj. bez publike.
Galerija
Bonus video:
