PRECI I POTOMCI

Svetaca ima svakakvih, a Njegoš je jedan

Još od sredine 19. vijeka o Njegošu su pisane knjige, studije, rasprave, članci i kritike, a publikovana su i njegova pojedinačna i cjelokupna djela
190 pregleda 28 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 21:37h

U Njegošu se svojevremeno „pobunio Crnogorac“, valjda će se sada u Crnogorcima pobuniti Njegoš? Njegoš je prevashodno pjesnik slobode. On i duhom i fizičkim rastom nadmašuje i prevazilazi one koji ga kandiduju za sveca. Da je besmrtni Vladika živ, ovi sadašnji inkvizitori se ne bi baš dobro proveli za ono što čine, već bi bili njegovi pripuzi i pristavi.

Na potonjoj uri, kad je tražio pričesnu čašu, jedan sveštenik je požurio da ga pričesti, a njega je onako slaba i iznemogla podigla neka viša sila, zgrabio je putijer i sjeknuo: „Ti ćeš mene da pričešćuješ“. Danas bi, nesporno, povisio intonaciju, samo da mu se dići: „Ti ćeš mene da posvećuješ!“

Pored tzv. žute literature sa ozbiljnim pamfletističkim i makijavelističkim pretenzijama i ciljevima, postoji i ona koja Njegoša „nije izvrtala na postavu“ već se ozbiljno, naučno, objektivno i kritički bavila Njegoševim državničkim i pjesničkim djelom, njegovim životom i ličnošću.

Tako je nastala cijela jedna nauka – Njegošologija i cijela jedna biblioteka sa preko 100 hiljada bibliografskih jedinica.

Još od sredine 19. vijeka o Njegošu su pisane knjige, studije, rasprave, članci i kritike, a publikovana su i njegova pojedinačna i cjelokupna djela, pisma i poslanice.

Njegoš je jedan od najvećih pjesnika evropskog romantizma.

Matija Bećković je govorio kako nema većeg čuda „no što pišu poslije Njegoša“

Međutim, i pored zadivljujuće akumuliranih saznanja, Njegoš je ostao velika zagonetka. Između istorije i legende – Njegošem, njegovim djelom i ličnošću su se bavili književni istoričari, teoretičari i kritičari, filozofi, teolozi i drugi naučnici i stvaraoci. Međutim, kao i sve genijalne ljude i njegovu ličnost pokriva izvjesna koprena misterioznosti.

Samo pojedinim hiper taštim smrtnicima, kao što je mitropolit Amfilohije, i pojedinim sveznajućim i svemoćnim institucijama, kao što je Crkva, pada na pamet da na Njegoša polažu apsolutno pravo, na njegovu „besmrtnu dušu“ koju je on na potonjoj uri predao Bogu, bez posrednika i tumača. Svaki naraštaj Crnogoraca upoznajući se sa Njegošem divi se njegovoj incidentnoj pojavi a odboluje njegovu smrt.

Samo mitropolit Amfilohije na terazijskoj Tajnoj večeri sa svojim krugom Njegoševih utamničitelja i istomišljenika smatraju da imaju tapiju i nad mrtvim i nad besmrtnim Njegošem. To bi, nakon ispijanja kukute, bila druga Njegoševa smrt.

Ko je Juda u toj Tajnoj večeri za beogradskom trpezom?!

Njegoševo hrišćanstvo i ono koje propovijeda Amfilohije se apsolutno isključuju.

Međutim, to aktuelnom mitropolitu na stolici crnogorskih vladika nije smetalo da Njegošev jubilej – 200 godina od rođenja pretvori u svetosavski.

Kao da Amfilohije i njegovi ziloti žele da proglašenjem Njegoša za sveca ponište vjekovni duhovni i ontološki individualitet Crne Gore, čija je najviša i najveća potvrda njegovo državničko i pjesničko djelo, njegova neponovljiva ličnost.

Đe su sad pisci i intelektualci, slobodomisleći filozofi i teolozi, branioci Kapele i rušitelji Mauzoleja?!

Njegov lik se ne može svesti na onaj predstavljen na ruskoj kič-ikoni koja je 19. maja unijeta u Cetinjski manastir. Uzalud se nastoji da se Njegošu amputira sve crnogorsko, čak i narodno nošivo. Zaista, nemoguće je Njegoša odvojiti od Crne Gore i Crnogoraca.

A Crne Gore nema bez Crnogoraca. Čast svima drugim koji u njoj žive i doživljavaju je svojom domovinom.

Matija Bećković je govorio kako nema većeg čuda „no što pišu poslije Njegoša“. Nije čudo što je i on nastavio da piše, ali je čudo da podržava ovaj suludi čin proglašenja Njegoša za sveca, bez obzira na njegovu odioznost prema Crnoj Gori i Crnogorcima i opčinjenost svetosavljem i, nadasve, kao veliki Vladičin poklonik i zatočenik.

Šta bi bilo milije Matiji, da u budućnosti on sam bude doživljavan kao svetac ili veliki pjesnik? A veliki pjesnik i svetac ne idu zajedno.

Shvatiće da su to samovlasni protagonisti posvećenja učinili i radili zbog sebe a ne radi Njegoša. On je bio samo sredstvo u postizanju zavjetnog, neostvarljivog cilja.

I Njegoš će se smijati grohotom.

„Rođeni da gmižu, letjeti ne mogu“, kazao je jedan ruski pjesnik.

I zaista čudi da skoro niko van Crne Gore (čast izuzecima) ne reaguje na ovo svetogrdno (iako crkveno) namjeravano proglašenje Njegoša za svetitelja. Nevjerovatno da se skoro niko ne pobuni u Srbiji i diljem Srpstva.

Njegoš je prije svega veliki genijalni pjesnik, zato se drugi o njega i otimaju i koriste u dnevnopolitičke svrhe

Đe su sad pisci i intelektualci, slobodomisleći filozofi i teolozi, branioci Kapele i rušitelji Mauzoleja?!

Ovdje se ruši Njegoš, skrnavi njegova državnička i hrišćanska veličina, vladičansko i ljudsko dostojanstvo. Đe su Ćosić i ostali dušebrižnici, dežurne savjesti nacije u dva vijeka? Zar niko ne vidi ovu neviđenu ludost? Zar niko ne osjeća ovo perfidno poniženje Njegoša i njegove Crne Gore?!

Mitropolit Amfilohije je ne samo podnio zvanični prijedlog Svetom arhijerejskom sinodu SPC da pokrene proceduru za kanonizaciju Petra II Petrovića Njegoša, nego je on to u svojoj mitropoliji već oposlio i to je, izgleda, za njega gotova stvar.

Istina, oprosti mi Bože, to liči na mapet-šou, kao apsurd nad apsurdima.

Za smrtnike je proglašenje za sveca velika čast, za besmrtnog Njegoša je sada i uvijek to sada neviđeno poniženje.

Ono sa čime se jedni ponose, drugi se stide. A jedan dio Crnogorac je uvijek „tuđa večera“. Nepopravljivo.

Ako bi se poštovala izvorna hrišćanska pravila Njegoš, bez obzira na svoju veličinu i višu religioznost, ne bi zasluživao da bude proglašen za sveca: nije bio ni isposnik ni bogomoljac, niti je mnogo mario za mitropolitske odore, za života nije nazivan svetim, a nakon upokojenja nije za 200 godina učinio nikakva čuda, osim što je dozvolio da mu se sada i mrtvom sprdaju i svete. Nije bio podvižnik u vjeri nego u poeziji.

Njegoš se ne može ni posvojiti, ni oteti, ni utamničiti

Njegoš je prije svega veliki genijalni pjesnik, zato se drugi o njega i otimaju i koriste u dnevnopolitičke svrhe, za učvršćivanje svetosavlja i srpskog velikodržavlja u Crnoj Gori.

A Sveti Sava i Njegoš su antipodi.

Zaista, Njegošu nije mjesto ni pored Svetog Màce i drugih sličnih svetitelja, niti mu je mjesto gdje se raspravlja o episkopima kojima se gleda kroz prste kao pedofilima i onima drugim nastranostima.

Šta je, u stvari, cilj ove kanonizacije Njegoša?

Osjećamo da bi njome Njegošu bila nanijeta velika šteta, moralna i svaka druga, ali i to će proći.

Sramota će ipak pasti na one koji su pod vidom kanonizacije htjeli da naprave ovu neshvatljivu glupost, neviđenu bruku i beščašće.

Najviše bi izgubila Srpska pravoslavna crkva u cjelini. U Crnoj Gori bi bila samo omrznutija i ozloglašenija. Oni koji bi to učinili stavili bi sebi trnovi vijenac na glavu i navukli Njegoševu anatemu. Jer, napravili bi ne samo zemaljski nego i kosmički hibris. Zato bi ih i na onom svijetu gonile Erinije.

Njegoš se ne može ni posvojiti, ni oteti, ni utamničiti. To samo misle tašte, podle, sitne i male duše. Njegoša prevazilazi samo njihova niskost.

Ko je dostojan da Njegoša proglasi za sveca, pa bio čak i vaseljenski patrijarh?! Pita li iko i za što Crnu Goru i Crnogorce?

Otac Džomić jasno veli da je to trenutna odluka, ali da to ne isključuje da se prijedlog Njegoševe kanonizacije ne obnovi na nekom do narednih sabora

SPC se u potonje vrijeme u Crnoj Gori ponaša u duhu austrougarske okupacione vlasti. Otomansko carstvo je bilo dobronamjernije i demokratskije. Otkud ovoliko crkava i manastira, bez obzira na porušene?

Ona potire Crnu Goru, negira Crnogorce, podiže kumire na brdima, obilježava teritoriju, ruši i devastira pod vidom obnavljanja, proizvodi u svece, piše indulgencije…

Pjesnik i vladar ne mogu voditi svetački život i ne mogu biti bez poroka, strasti i želja, niti neki sluđeni bogomoljci.

Niko ozbiljan ne bi mogao Njegoša smatrati više svetiteljem nego pjesnikom. U stvari Njegoš je Njegoš kao pjesnik. Svetac ruši njegov kult. Svetaca danas ima svakakvih, a Njegoš je samo jedan!

A ko može pjesnika – genija doživljavati kao sveca. Samo oni koji ne znaju da je pjesnik demijurg stvoritelj estetskog svijeta, a ne bogomoljac. Skoro ravan Bogu.

Svi smo mi brašno iz iste crnogorske vreće – žao mi je i krivo što nam se zbog ovakvih stvari sprdaju i rugaju, što činimo sprdnju od sebe i svojih velikana. Ovo je zaista bilo ruganje sa Njegošem.

Što ne ide, ne ide. Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog.

To pokazuje da i u SPC ima episkopa koji dalje i vide od mitropolita Amfilohija i da ih ne rukovode ni taština ni inat. Oni izgleda neće, bar zasad, da se „tope u crnogorske nesreće“, kao što se mi topimo u srpske“.

Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog

Međutim, glasnogovornik Mitropolije crnogorsko primorske, sveštenik Velibor Džomić, svjestan poteškoće ovoga problema, poslužio se zenonovskom aporijom kako, navodno, odluka Svetog arhijerejskog sabora SPC „ne negira Njegoševu duhovnu pojavu, niti to da je svet“.

Otac Džomić jasno veli da je to trenutna odluka, ali da to ne isključuje da se prijedlog Njegoševe kanonizacije ne obnovi na nekom do narednih sabora. U što ne treba sumnjati. Sabor se samo privremeno ogradio od Amfilohija, ali Amfilohije neće baš tako puštiti Njegoša kad mu je dopao šaka.

Njegošu ne trebaju nikakvi posrednici, poslanici i fariseji kod Boga, pa bili oni dušebrižni mitropoliti ili patrijarsi.

Još davno Petar II je u svojoj poeziji i životu, naročito u Luči mikrokozma i Testamentu (20. maja 1850) dobio od Boga i krunu demijurga (stvoritelja) a ne svetitelja.

Što ne ide, ne ide. Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog. To pokazuje da i u SPC ima episkopa koji dalje i vide od mitropolita Amfilohija i da ih ne rukovode ni taština ni inat

Nimalo svetački odnos prema ženama

Zamislite pjesmu „Noć skuplja vijeka“ i njenog tvorca kao sveca. Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, pratio je Njegoša kada je ovaj 1846. sišao u Boku da se kupa i nastani u Perastu. Poslije kupanja Njegoš je odmarao.

Medaković piše: „Vladika sjedeći u svojoj sobi, po svojem običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati, jer to bješe jedan od najljepšije ljudih – pa često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama ne preziraše ove umiljate poglede.

U takvijema prijatnijema časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po vasionama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmu ljubavi. Ovu pjesmu nosaše vladika jednako za kolanom, pa kad se povrati na Cetinje, jednog dana izvadi je iza kolana pa je pročita ađutantu.

Ta se pjesma odlikovaše od sviju njegovih pjesama; ona predstavljaše živu silu ljubavi, u njoj su se okupile sve miline i dražesti i ta bi se pjesma morala nazvati krunom njegovije pjesama.

Iskaše mu je ađutant, da mu je dade; a on se nasmija umiljato pa će reći: ’A kako da ti dam? Zar da pečataš u novinama? 'Zaslužuje da se svuda pečata', odgovori mu ovaj. ’A kako bi to izgledalo: vladika pa piše pjesmu o ljubavi? – ne dam!’

Amfilohijevog i Bećkovićevog kandidata za svetitelja nadahnjivala je i Francuskinja Franciska Žom, supruga Antida Žoma, Njegoševog učitelja francuskog jezika

Opet ađutant moli da mu je dade, da je prepiše, a vladika će reći: „Nećeš da đavolju!’ – Smijući se savije pjesmu te je opet zađene za kolan. Ne zna se što je šnjome učinio, ali je sva prilika da je izgorio“. (P. P. Njegoš – posljednji vladajući vladika crnogorski, Novi Sad 1882).

Srećom pjesma je mnogo decenija kasnije nađena i objavljena pod naslovom „Noć skuplja vijeka“. Danas se zna da je Njegoš boravio u palati Balović a da je đevojka bila iz porodice i vile Mazarović.

Amfilohijevog i Bećkovićevog kandidata za svetitelja nadahnjivala je i Francuskinja Franciska Žom, supruga Antida Žoma, Njegoševog učitelja francuskog jezika.

Takođe, Njegoš je bio fasciniran jednom tršćanskom balerinom, kojoj se, dok je s Novicom Cerovićem pio kafu na terasi hotela u kome su boravili, poklonio dubokim naklonom i ukorio drobnjačkog bana i senatora: „Zašto si ti, klado drobnjačka, ne pokloni onoj gospođi!?“ A Noko mu je odgovorio: „Bogami, Gospodaru, ja sam se stidio što si se i ti klanja“.

Priznavaše da ne razumije arhijerejsku dužnost

Vuk Karadžić je zabilježio da mu je Njegoš nekom prilikom kazao: „Ja nijesam kaluđer, već vladika. Vladar!“ Po svjedočenju Milorada Medakovića, Njegoševog sekretara i ađutanta, koji je na Cetinju uz Njegoša bio četiri godine i dobro ga poznavao, on je u dužnosti arhijerejskoj bio zaostao u odnosu na prethodne vladike, jer je suviše mlad primio dvostruko breme uprave u Crnoj Gori – da „upravlja crkovnijema i narodnim poslovima“.

„Vladika Rade nije mario za arhijerejski čin, pa zato se nigđe nije ni potpisiva’ do prosto „Vladika“ držeći da u tome imenu ima i značenje svjetskog vladaoca, koje mu je bilo milije od prvoga.

On priznavaše da ne razumije arhijerejsku dužnost, pa mu se činjaše i krivo i dosadno, zašto da je taj čin na njemu, kad on nije za to. On se nigda ne oblačaše u crne mantije, već nosaše neprestano crnogorsko ođelo, samo što nosaše bradu, a i tu potkidaše i bješe mu dosadna, pa bi govorio: ’Dâ bi sve što imam, samo da mi je obrivati ovu bradu.“

Galerija