IZ LONDONA

Poštovanje je srce jednakosti

Taman kada pomislim da sam u harmoniji sa sobom i svojim putem, mediji me podsjete da je trebalo više raditi na ostvarenju snova
79 pregleda 1 komentar(a)
Tara Stout, Foto: Olja Knežević
Tara Stout, Foto: Olja Knežević
Ažurirano: 08.06.2013. 10:57h

U nedjelju veče sletjeli smo na Heathrow. Letjeli smo iz Zagreba, preko Minhena, do Londona. Oba su leta zamalo bila otkazana zbog poplava i nevremena. Kišu smo ovoga puta ostavili iza nas, na Kontinentu.

‘Javio sam svojim prijateljima,’ rekao mi je sin. ‘Mourinho sto posto opet dolazi u Chelsea

U Londonu, dočekala nas je blaga, još uvijek vrlo mlada noć, mada je već bilo iza deset uveče. Ti dugi junski londonski dani... okrunjeni blagim noćima. Zašto ne može češće ovako? Ovom gradu samo fali mediteranska klima da bi bio savršen. Mislim, koliko gradurine mogu biti savršene, što značajno snižava kriterijume.

Djetinja maštarija: London s mediteranskom klimom. Navodno slabi i ta golfska struja s Floride koja mu je do sada znala rastjerati oblake, snijeg i led. Mediteransku klimu nikada tu nećemo dočekati. Ali Mediterance hoćemo, u sve većem broju.

‘Ja sam obična ameba,’ rekao je prijateljima princ Philip. ‘Jedini otac na svijetu koji ne može svojoj djeci dati prezime.’

Povremeno bi se na našoj putanji kretanja kroz koridore aerodroma, kao nošen plimom i osekom, pojavljivao i nestajao, pa opet pojavljivao – José Mourinho, the Special One.

‘Javio sam svojim prijateljima,’ rekao mi je sin. ‘Mourinho sto posto opet dolazi u Chelsea.’

Dok ovo pišem, svi to već znaju, objavljeno je u svim novinama; ali ja sam u nedjelju, u blagoj, mladoj londonskoj noći, osjetila povezanost s ovim gradom: moj sin i ja skužili smo prije svih jednu gradsku tajnu.

Izgledalo je kao da niko nije znao za Joséov dolazak, jer je the Special One putovao sam; kroz aerodromske se promaje kretao zagledan u ekran svog mobitela, baš kao i ostali putnici.

Danas ga svi citiraju kako je izjavio da ‘nije arogantan, samo je poseban.’

Njegova je profesija dominantno muška. 'Muževnija' čak i od profesije vladaoca. Primjećujem to u ovoj sedmici kada novine, pored njega, ponovo spominju i kraljicu Elizabetu, pa se čini kako Ostrvom više od svega vlada manjak medijski interesantnih ličnosti.

Kraljica ove godine slavi 60 godina od kada je 1953. prvi put ponijela krunu Sv.Edwarda. Vječiti princ Philip, ‘muž od vladarke’, uz nju je svih tih godina. Gorko, samoironično, ponekad naizgled neprilagođeno - ali uz nju je, odnosno, uvijek malo iza njenog visočanstva.

Taman kada pomislim da sam u harmoniji sa sobom i svojim putem, mediji me podsjete da je trebalo više raditi na ostvarenju snova

‘Ja sam obična ameba,’ rekao je prijateljima princ Philip. ‘Jedini otac na svijetu koji ne može svojoj djeci dati prezime.’

Prije braka sa Elizabetom, pred Philipom je stajala obećavajuća vojno-pomorska karijera. Sjetio se toga u svojoj srednjoj dobi, kada je imao krizu sujete i tražio status gdje bi više učestvovao u kraljevanju. Nisu mu dali, i ova je rečenica ‘o djeci i prezimenu’ iz njegove gorčine prerasla u njegovu privatnu šalu, što svima odgovara.

Elizabeta je srećna kraljica. Po mnogim bi se ženama reklo da sreća ne bira pol. Ali, po većini, ipak, ne bi.

Tu većinu mediji i dalje zaboravljaju - ili ignorišu, jer mučna je to i neatraktivna tema - i pišu o uspješnim ženama planete.

Pisanje o uspješnim ženama planete valjda treba da nas potakne da vjerujemo u pozitivni odgovor na pitanje: ‘Mogu li žene imati sve?’

Umjesto toga, ja osjećam grižnju savjesti jer ja ne mogu sve. Često ne stignem završiti ni sve dnevne obaveze. Davne snove mogu vratiti samo oštrom šetnjom kroz parkove velikog grada, dok slušam ohrabrujući izbor svoje muzike.

Ni ta šetnja nikada nije radi šetnje; uvijek je to kretanje prema obavljanju neke od neinteresantnih svakodnevnih obaveza. Ne pada mi na pamet da se žalim. Imam mnogo razloga za sreću. Posmatram dobre strane toga što sam skoro petnaest godina svog života posvetila uglavnom djeci.

Neke žene ne bi bile zadovoljne time, i to je sasvim okej. One su se radije posvetile sebi ili poslu. Vjerovatno će njihova djeca, ako već nisu, jednom na njih upravo zbog toga biti ponosna. Ali, od razlika među ženama ne treba praviti još jedno takmičenje. To je stvar karaktera i okolnosti.

‘Istina je da žene još uvijek ne mogu postići sve,’ napisao je. ‘Ali, ne mogu to ni muškarci

Taman kada pomislim da sam u harmoniji sa sobom i svojim putem, mediji me podsjete da je trebalo više raditi na ostvarenju snova. Serviraju mi, opet, takmičenje - priče o ženama koje su višestruke šampionke: i majke su, i vladarice svojih finansija.

Svaka im čast, good for them, što bi se reklo, ko zna kroz šta su sve prošle na svom putu do vrha, ali promijenite im ton. Dajte malo više iskrenosti, ranjivosti. Ovako mi djeluju kao da su još uvijek nezadovoljne. Mogle bi, kažu, još i više. Gdje sam tu onda ja, sa svojom poljuljanom vjerom?

Ili, gdje su one potpuno ućutkane, izmrcvarene, neinteresantne, silovane zlostavljane, konstantno vrijeđane žene-djevojčice, one premorene samohrane majke? Ponekad ih, istina, posjeti neka uspješna žena i onda to bude priča o posjeti uspješne žene.

I dalje, čak i u engleskom sistemu, žrtva silovanja ili zlostavljanja mora proći kroz pakao svjedočenja i ispitivanja u policiji i na sudu. Tako je nedavno jedna 48-godišnja violinistkinja iz Engleske izvršila samoubistvo nakon što je svjedočila protiv svog bivšeg profesora muzike koji je seksualno zlostavljao kao djevojčicu.

‘Bilo je to kao da su me ponovo silovali,’ napisala je ona u poruci svojoj prijateljici, tri dana prije samoubistva.

I djevojčice-žrtve pedofilsko-trafikantskog kruga iz Engleske, morale su svjedočiti na sudu, suočene sa unakrsnim ispitivanjem i zlostavljačima. Mnoge od njih gušile su se u suzama i nisu mogle govoriti.

Zar je nemoguće promijeniti tu bolnu praksu podvrgavanja žrtava ponovnom poniženju?

E, sad, da je žena-novinarka na intervju sa moćnim producentom dovukla dvoje djece, kladim se da to ne bi bilo baš tako slatko i simp

Kao da se onima rođenim pod manje srećnom zvijezdom ni ne želi pružiti nova šansa u životu. Zlostavljačima će se suditi, da, ali sudi se i žrtvama.

Muške solidarnosti nikad ne fali. Evo se u ime muškaraca koji ženama pomažu do granica izdrživosti javio pisac-kolumnista Timesa, Kevin Maher.

‘Istina je da žene još uvijek ne mogu postići sve,’ napisao je. ‘Ali, ne mogu to ni muškarci.’

Složila sam se s tom uvodnom rečenicom. ‘Postizanje svega’ ne treba nametati samo ženama. I muškarci budu podjednako ograničeni (geografijom, političkom situacijom, bolešću, tj faktorom ‘srećne zvijezde’) na putu ka ostvarivanju svojih snova.

Međutim, piše Maher, žene smatraju da one imaju ekskluzivno pravo žaliti se na ograničenje ‘brige o djeci’. To njemu smeta. I on se brine o djeci, napisao je. Opisao je kako se, dok je žena bila u Walesu sa najmlađim djetetom, on brinuo (nepunih 48 sati) o dvoje starijih, u Londonu.

O, paklenih li 48 sati! Morao je djecu odvesti na zakazani intervju sa moćnim filmskim producentom, koji je, opet, na taj intervju stigao i sa ženom i sa ljubavnicom. Kada su shvatili da Maherova djeca, za vrijeme intervjua, sjede u susjednoj hotelskoj sobi, moćni producent i njegova žena, i njegova ljubavnica, pozvali su djecu da im se pridruže.

To je bilo tako smiješno i slatko, zar ne? I nakon intervjua Maher se još cijeli ostatak dana i noći bavio djecom, istovremeno pokušavajući da taj intervju i složi, i skoro je poludio, pobogu. Njegov je zaključak, dakle, da ni muškarci ne mogu sve; da sistem nije briga za pol; sistem traži krvave radnike spremne na velike žrtve.

Kod ženskog pitanja, stalno se fokusira na vrh ledenog brijega

I onda mu je stigla žena.

E, sad, da je žena-novinarka na intervju sa moćnim producentom dovukla dvoje djece, kladim se da to ne bi bilo baš tako slatko i simpa.

‘Zar nije mogla naći bejbisiterku?’ kladim se da bi svi pomislili.

Mislim da bi uspješna žena-novinarka za takvu priliku obezbijedila bejbisiterku. Uspješna žena-novinarka zna da taj intervju želi više od vremena provedenog sa djecom.

Kod ženskog pitanja, stalno se fokusira na vrh ledenog brijega. Nikako da se zaroni duboko, do čvrstog postolja problema, koji je – nedostatak poštovanja prema samo ženi, običnoj ženi. Osnovno, svakodnevno poštovanje. Od strane muškarca ili druge žene.

Poštovanje je srce jednakosti.

Ovdje sam htjela završiti tekst. Samo mi je još falila fotografija za ilustraciju. Hodala sam Londonom u potrazi za njom. Odjednom, ispred očiju, iskrsnu mi Tara Stout, kako sam kasnije saznala da se zove. Na sebi je imala ljubičasti šorts i majicu sa natpisom Female Football Manager.

Zaustavila sam je i zamolila da je slikam. Pitala sam je trenira li dječicu. Pozirala mi je i rekla da trenira odrasle muškarce fudbalere. Rekla mi je i ime londonskog tima koji trenira. Nešto kao Eltham Park. ‘Wow!’ rekoh nesavremena ja. Tara je veoma atraktivna.

Pitala sam je kako zadržava autoritet, koje metode koristi, je li završila školu za menadžere, je li igrala fudbal nekada.

‘Ništa od toga,’ rekla je. ‘Pa ni Mourinho nije ništa od toga radio. Stvar je u tome kako sve posložiš u glavi; tvoj stav, pregled terena, jasnoća cilja – kao na ispitu.’ Opet osjetih povezanost s ovim gradom. Kako mi je baš Taru poslao za tekst ove nedjelje.

Stigla sam kući i online potražila Taru Stout. Nekada je radila na BBC-ju. Prešla u komičarke. Trčala gola kroz Soho. Postala beskućnica. Zbog maltretiranja svog dečka, pet je nedjelja provela u ženskom zatvoru Holloway. Tamo naučila od otpadaka kreirati donje rublje.

‘U zatvoru mi je bilo mnogo zabavnije nego u BBC-ju,’ izjavila je.

‘Moja je sljedeća misija postati menadžerica engleskog nacionalnog fudbalskog tima,’ takođe je rekla.

Za mene ona to već jeste. Respect.

Preporučujemo za Vas