(Pakao – Inferno; Dan Brown; Doubleday, New York, 2013)
Ovako zvuči dijalog u najnovijem romanu Dena Brauna, u okolnostima kad Robert Lengdon, glavni junak, prvi put susreće sumnjivog čovjeka koji može biti i njegov neprijatelj:
"Gdje smo ovo?"
"Na mom brodu - zove se Mendacium."
"Mendacium?" upita Lengdon. "Kao... latinska riječ za Pseudologos - grčki bog obmane?"
Čovjek je bio impresioniran. "To ne zna mnogo ljudi."
Odvažio sam se da pročitam mega-bestseler Dena Brauna kako bih u tekstu o njemu mogao da pišem o Irvingu Valasu. Usudiću se da kažem da je Valas bio prvobitni Den Braun. Samo što razlika između ovdašnjih i prvobitnih bestselera nije ništa manja nego između današnjih i filmova/muzike iz ere 1970-ih ili 80-ih. Bolje reći, taj bogaz je bezmalo nepremostiv.
Irving Valas (1916-1990), religiozno prevođen i na Balkanu, počeo je da piše zabavne romane krajem 1950-ih, samo što je njegova vještina kao pisca sezala umnogome dalje od Braunove iz prostog razloga što je svaki Valasov roman bio sasvim drugačiji od prethodnog. U stvari, Irving Valas, veliki poznavalac i, prije svega, štovalac istorije (napisao je i desetak enciklopedijskih nebeletrističkih tomova), dobro je znao šta se traži od autora fikcije, iako je uvijek naginjao pisanju djela koja su mu spektakularnim pristupom priči neizbježno donosila velike novce i visoka mjesta na listama najčitanijih knjiga.
Čak i u ono doba, Valasa je malo ko pominjao. Umberto Eko ga uzgredno navodi u postkriptumu za “Ime ruže”, kao jednog od najprodavanijih pisaca te ere, a u par navrata ga pominje i Entoni Bardžis navodeći kako voli da čita laku literaturu, jer je nezahtjevna. Ja i dalje tvrdim da je “Ime ruže” tipični valasovski triler, ali je jedina začkoljica što je Umberto Eko ne samo bolji pisac od Valasa, nego je nadasve ozbiljnije uzeo da barata jednom veoma bitnom temom, pri tom uopšte ne misleći na čitaoca. S druge strane, Valasov najveći problem jeste što je, kao autor, pretjerano pitom, dakle isto kao Den Braun danas. Ali ponoviću: uporedite današnje i ondašnje bestselere.
Valasov triler “The Word” (1972; kod nas, “Peto jevanđelje”) govori o ustanovljavanju validnosti nedavno pronađenog rukopisa koji je navodno potpisao Isusov brat, Jakov Pravedni, a u kom potvrđuje da činjenice iz kanonskih jevanđelja uopšte nisu tačne. Čitajući roman saznaćemo sve o istorijskim metodama i načinima koji se koriste u ovakvim situacijama, kao i o religiji uopšte. Likovi jesu generalno plitki, ali je tema iscrpno odrađena i, najbitnije, veoma je zanimljivo predstavljena, kao uostalom kod svih Valasovih bestselera. Znači, nećemo dobiti samo gipku radnju, nego i čas istorije koji u školama nikada nećemo čuti.
Staro značenje termina “suspenzija nevjerice” glasi da je u pitanju fiktivni elemenat, odnosno začin, kojim pisac treba da uvjeri strpljivog čitaoca u realnost onoga što ovaj vidi na papiru, najčešće u priču uvodeći vjerodostojne protagoniste a pogotovo ako tema sadrži fantastičan karakter. Ipak, danas ispada da čitalac nasljeđuje to breme i prinuđen je da sam sebe ušuška u uvjerljivost nečije priče, kao i u arbitrarno ponašanje nečijih likova, no tada se već postavlja pitanje koliko treba da bude strpljiv taj čitalac? Da li će jadnik dobiti nagradu ako izdrži da se probije kroz nelogičnosti dvije trećine romana ne bi li dočekao dugo očekivani obrt koji naposljetku više podsjeća na antiklimaks?
Čak i na početku romana “Pakao” imamo antiklimaks u vidu informacije da je “konsalting kompaniji” koja se pojavljuje u romanu promijenjeno ime - bez obzira što se ta kompanija bavi očito univerzalnim poslom, tako da je slobodno mogla biti i izmišljena. Braun, iz nekog razloga, u Da Vinčijevom kodu nije mijenjao ime vatikanskoj ozloglašenoj organizaciji "Opus Dei", pa je to barem zazvučalo interesantno - jer smo navodno saznali da Vatikan upošljava odred asasina.
Neću prepričavati Braunov novi poduhvat i kvariti užitak budućim čitaocima, ali moram navesti da bukvalno jednom trećinom podsjeća na “Fromerov” bedeker za evropske gradove. Pa je sasvim neizbježno da se Braunovi besramno umetnuti edukativni pasusi u većini slučajeva odlikuju tzv. Vikipedija-stilom:
"Mikelanđelo se služio klasičnom tradicijom kontraposta da bi stvorio utisak da se David naginje udesno, sa lijevom nogom za koju se čini da ne podupire bezmalo nikakvu težinu, dok je inače lijeva noga nosila tone mermera...”, i pored toga što ni Mikelanđelo ni “David” nemaju apsolutno nikakvu vezu sa zapletom romana, osim što obojica potiču iz Firence.
Čitaocu se bukvalno sve daje na pladnju; on zaista ne treba ni da se posluži mozgom kako bi protumačio nešto što je upravo pročitao
U isti mah, autor će na svakoj petoj stranici ukratko ponoviti ono što se već dogodilo na prethodnim, da čitalac slučajno nešto ne bi smetnuo s uma. Čitaocu se bukvalno sve daje na pladnju; on zaista ne treba ni da se posluži mozgom kako bi protumačio nešto što je upravo pročitao. To se valjda zove utopija: touch-telefoni i literatura sa karakterom uputstva za televizor.
Dakle, šta se to izmijenilo u četvrtom romanu o profesoru simbolike, Robertu Lengdonu? Mjesto prebivališta, dabome. Kroz prethodne Braunove naslove dobro smo upoznali Pariz, Rim i Vatikan, a sada ćemo da se preselimo u Veneciju, Firencu i Istanbul. Prethodno vrijedi napomenuti da”Da Vinčijev kod” ne samo što ima ukraden pod-zaplet iz pseudoistorijske knjige M. Bajdženta, “Sveti gral, sveta krv”, o navodnom Isusu Hristu koji je preživio raspinjanje, već podsjeća i na engleski triler Gaja Torna, “When it Was Dark” (1903), u kom profesor arheologije putuje u Svetu zemlju da dešifruje dokument koji dokazuje kako se Hristovo raspeće nikada nije desilo (Tornov roman je u ionako tenzičnoj edvardijanskoj Engleskoj napravio mali emotivni darmar).
Ne bi li sad ubrzao “Pakao”, Braun se ovog puta dokopao vlastitog omiljenog pisca trilera, Roberta Ladlama, pa je Lengdona okitio retrogradnom amnezijom i dozvolio mu da se probudi u nepoznatom gradu, baš kao i Džejson Born na početku “Bornovog identiteta” (1980). Zar postoji uzbudljivija radnja?
Međutim, za razliku od Borna, Lengdon i dalje zna sve što se može znati o Danteu i o “Božanstvenoj komediji” - jedina nepoznanica su mu par posljednjih dana o kojima ne zna ama baš ništa. Tako da na početku dobijamo mješavinu “Bornovog identiteta” (zato što Lengdon otkriva i mali cilindar ušiven u jakni) i komedije “Mamurluk u Las Vegasu”, jer Lengdon sada pošto-poto mora povezati šta mu se sve prethodno izdešavalo. A jedino čega je svjestan jeste da neko želi da ga ubije!
Prilikom pokušaja ubistva već u samoj bolnici, bez ikakvog uvoda i uvida, saznaćemo recimo sljedeće: da Lengdonova bolnička soba ima vrata od željeza (da bi ga, valjda, zaštitila od kiše metaka, što je veoma prigodno u takvim trenucima) i mali toalet koji, zatim, ima sopstvena vrata što se otvaraju i u drugu prostoriju (da bi mu, valjda, omogućila da pobjegne iz bolnice, što je takođe vrlo prigodno - toalet sa dvoja vrata).
Već u narednoj sceni, Robert Lengdon će u stanu u kom se sklonio, pogledom pratiti ženu koja je u bolnici pokušala da ga ubije. Ona će ući u zgradu vizavi njegove, misleći da će tu pronaći Lengdona. I umjesto da Robert ostane na prozoru da očima prati ubicu, da uoči gdje će ona krenuti pošto izađe iz susjedne zgrade (jer je Lengdon konstantno uznemiren saznanjem da neko želi da ga likvidira!), on ipak odlučuje da narednih desetak minuta posveti cilindru koji pronalazi u jakni. Strpljivi, razumni čitalac bi tu sigurno propištao kao izanđali engleski čajnik.
Događaji se ređaju samo zato jer pisac tako hoće, a ne zato što junaci prirodno gravitiraju ka njima, s obzirom na to da u takvim slučajevima napetosti sigurno ne bi izostalo
Ali ne berite brigu, to se samo loš autor u sopstvenom romanu ratosiljava likova koji mu više nisu potrebni. U isto vrijeme, događaji se ređaju samo zato jer pisac tako hoće, a ne zato što junaci prirodno gravitiraju ka njima, s obzirom na to da u takvim slučajevima napetosti sigurno ne bi izostalo. Den Braun jednostavno pokušava da imitira ono što mu je nekako pošlo za rukom u “Da Vinčijevom kodu”, iako očito nije svjestan da jedino što je ljudima bilo zanimljivo u onom ništa manje traljavom romanu jeste antihrišćansko “svetogrđe” da je tzv. Hrist očito preživio raspeće.
Ruku na srce, slučaj sa željeznim vratima u bolnici očito će dobiti na smislu doslovno poslije dvije trećine romana koji ovog puta broji blizu 500 strana. Jer poslije dvije trećine romana slijedi nešto što bi mogli nazvati ”obrtom”, samo što se tada postavlja pitanje zbog čega smo onda uopšte trebali da čitamo ozbiljno izređane sekvence kad smo jednostavno mogli da počnemo od “obrta”? Zar u današnjoj kulturnoj utopiji čitaocu strpljenje treba da traje 320-350 strana? To je pretjerano mnogo! Zar nije bolje onda to mukotrpno vrijeme upotrijebiti na čitanje, recimo, prave “Božanstvene komedije”?
Den Braun jednostavno pokušava da imitira ono što mu je nekako pošlo za rukom u “Da Vinčijevom kodu”, iako očito nije svjestan da jedino što je ljudima bilo zanimljivo u onom ništa manje traljavom romanu jeste antihrišćansko “svetogrđe” da je tzv. Hrist očito preživio raspeće
Onamo gdje bi “Pakao” trebalo da dobije prolaznu ocjenu jeste dobar svršetak, efektan baš zato što nije pozitivan (i zbog humane poruke), ali ne na način na koji to očekuje jadni čitalac. Međutim, traljav postupak kojim Braun dolazi do kraja, samo nagomilavajući pretencioznu repetitivnu motoriku, ovaj dječiji scenosljed sunovraćuje u pravo katoličko čistilište.
U jednom trenu Lengdon shvata u kakvoj se bezizlaznoj situaciji zadesio. Autor to opisuje riječima: “funkcionišući bez sjećanja, osjećao se kao da pokušava da prizemlji avion u mrklom mraku i bez radara.” Ovo neobično podsjeća na atmosferu pri kojoj je čovjek sastavljao dijelove svog najnovijeg bedekera, u mraku pernicom pipajući za mastilom i smislom.
Zbilja se sve promijenilo. Ni zabavni romani nisu kao što su nekada bili. Gdje je stari dobri Irving Valas kad nam je najviše potreban?
Tezgaroš koji nije pročitao nijedan triler
U Valasovom najpoznatijem romanu, “The Man” (1964), tamnoputi činovnik Bijele kuće postaće predsjednik kada pogine čitav kabinet; ovu premisu je preoteo Tom Klensi za jalovi “Executive Orders” (1996; posvećen Ronaldu Reganu), gdje je na sličan način Džek Rajan postao predsjednik Amerike. U “Seven Minutes” (1969), autor pornografske knjige o mislima jedne žene tokom snošaja u trajanju od 7 minuta, završava na sudu; uvjerljivi roman secira seksualno zatucanu Ameriku i njen stav prema slobodi govora.
“The Prize” (1962) je politički triler koji za pozadinu ima dodjelu Nobelove nagrade u Stokholmu. U “The Fan Club” (1974) tri čovjeka kidnapuju najveću filmsku zvijezdu ne bi li je ubijedili da će se sigurno bolje provesti ako bude spavala sa "običnim" momcima. Na svu sreću, u ovom romanu, osim detaljne evolucije ženskog mozga, nema mnogo istorije.
Naveo sam Valasove obimnije naslove koji su kod nas katkada štampani i u dva toma. A kad Valas uzme formu kraćeg romana, kao u primjeru “The Almighty” (1982), onda postaje pretjerano spektakularan i na momente plitak, ali i dalje ne doseže ono dno s kog se danas hrani jedan Den Braun.
Pa, ipak, scenarista najboljeg filma o Bondu 007 u posljednjih par decenija, “Tomorrow Never Dies” (1997), doslovno je ukrao premisu pomenutog Valasovog romana. Neću reći da Valas u ono doba nije bio omražen kao što je danas to Den Braun, međutim krucijalna razlika između njih dvojice i relevantnog prezira koju pisci osjećaju prema Braunu jeste što, sudeći prema Braunovim romanima, ispada da je pisanje nepatvoreno lak posao.
Bitno je samo posjetiti neki grad o kome želite pisati, i priča će se sama od sebe sklopiti u poglavljima dugim jednu stranicu, pasusima sastavljenim od jedne rečenice i rečenicama sastavljenim od jedne riječi.
Pošto gluposti koje Braun piše ne samo što su stilski patetične - to je najmanji problem u ovom slučaju; na koncu, ne mogu svi autori pisati kao Beket - već se jednostavno radi o čovjeku koji apsolutno ništa ne zna o tvorbi ni približno uzbudljivog štiva, a s tim i o suspenziji nevjerice. Braun i dalje nastavlja da se ponaša kao tezgaroš koji još nije pročitao nijedan triler.
Bonus video:
