Niko, niko/ Kao ja/ Nikad niko kao ja/ I niko/ i nikad/ I niko/ Jaaaaa!
Šarlo akrobata, "Niko kao ja",
Paket aranžman (Jugoton, 1981.)
Zajednički portret dvojice Cetinjana na bilbordu, stoprocentna, iskrena ortačka varijanta, uz natpis "Big Alcoholics" ispod portreta. Straight No Chaser. Dovoljno da čak i nervozni Podgoričanin, putnik u pretrpanom autobusu GSP Beograd, primijeti taj rad. Kontakt je uspostavljen iz prve, na prvi i jedini pogled, za sva vremena. U sljedećem trenutku autobus je već isplovio iz zone neposrednog uticaja rada "Big Alcoholics", a ja sam počeo da razmišljam o svemu tome.
Priznajem da nikad nisam gajio afinitete prema radovima koji zahtijevaju više od pet sekundi koncentracije, odnosno angažmana. Ako stvar upali na blic, u pet sekundi, što se ne dešava često, naravno, onda je, što se mene tiče, riječ o istinskoj umjetnosti. Pet sekundi je strašno mnogo vremena ako pred sobom imate jak rad, remek-djelo. Takav rad odmah pakujem u svoju malu galeriju i nosim ga svuda sa sobom, gdje god da krenem.
Bilo je to davno, prije nekih desetak godina, recimo, na Trgu Nikole Pašića u Beogradu. Odlično se sjećam scene na bilbordu, ali nisam u stanju da se sjetim gdje se taj prokleti bilbord tačno nalazio. Kladio bih se da je bio okačen baš o fasadu zgrade Istorijskog muzeja Srbije, ili o fasadu zgrade Doma sindikata, a možda je bio sklonjen negdje u stranu, ko zna, u to vrijeme nisam imao fotoaparat da ovjekovječim tu jedinstvenu scenu, a sjećanje je nadasve varljivo. Bitno je da je taj rad spadao pod integral tvrde, čistokrvne urbane kulture, bez sumnje ma što to značilo. Teško da bi taj rad legao kako treba negdje u prirodi, uz magistralu, mjesto mu je bilo u iracionalnom urbanom okruženju, u centru grada.
Gospodin na lijevoj strani fotografije, tj. bilborda, bio mi je poznat, definitivno, tu fizionomiju sam negdje vidio, ta fizionomija se pamti. Nekako sam znao da je gospodin Cetinjanin, ali nisam bio u stanju da mu se sjetim imena.
Pravi alkosi ne osjećaju potrebu da svoj porok stavljaju u bilo kakvu funkciju, niti su u stanju da fokusiraju pogled do te mjere da ga u jednom trenutku stvarno osjetite na koži. Pravi alkosi su s one strane svih iluzija.
Gospodin sa desne strane, bradonja, bio mi je apsolutna nepoznanica. Mogao je to biti neki ocvali šezdesetosmaš, na primjer, koji nikada nije uspio da do kraja upokoji i sahrani svijetle ideale svoje mladosti. Otuda i ta brada. I on je bio Cetinjanin, bez sumnje. Bilo je nečega suzdržanog i neodoljivo cetinjskog u njegovoj pozi.
Gospodin sa lijeve strane je očigledno dominirao scenom, krao je scenu, što bi rekli filmadžije. Kad imaš takvo lice, moraš da dominiraš, barem u zvaničnim prilikama. Fizionomija sa desne strane je takođe svjedočila o osebujnom, vrlo sofisticiranom personalitetu, svakako, ali i o osjetno kultivisanijem egu. Brada i junački brkovi su, sa druge strane, djelovali u neku ruku apsurdno, upućivali su na prisustvo neke vrste tradicije, cetinjske tradicije finog ponašanja na fotografijama, odnosno prilikom slikanja.
Ipak, ta dva personaliteta su se idealno nadopunjavala. Bili su to stari drugari, to je bilo jasno. Između njih dvojice je diskretno tekao drugarski fluid. U oba pravca. Obojica su bili pravi, autentični Cetinjani, bez sumnje, bila su to dva izvaredna primjerka odavno ugrožene, endemske vrste.
Pomislio sam, u prvi mah, da čitava stvar možda funkcioniše kao neka uvrnuta, travestirana varijanta klasične crnogorske žanrovske fotografije: zajednički portret muža i žene, okačen iznad kreveta, za sva vremena. Međutim, u toj varijanti bi natpis "Big Alcoholics" bio suvišan, pa sam tu varijantu morao odbaciti, mada je tu bilo i određenog potencijala.
A da nije ovdje riječ o umjetnosti u službi nekakve blesave kampanje kojoj je humani cilj bio u podizanju svijesti o štetnosti pretjerane konzumacije alkohola... ne, naravno, ta dva lika su svakako spadala među odane poklonike dobre kapljice, pogotovo lijevi lik, nije tu bilo foliranja, ali daleko od toga da su drugari bili alkosi. Uostalom, pravi alkosi ne osjećaju potrebu da svoj porok stavljaju u bilo kakvu funkciju, niti su u stanju da fokusiraju pogled do te mjere da ga u jednom trenutku stvarno osjetite na koži. Pravi alkosi su s one strane svih iluzija.
Nešto drugo je ovdje bilo u igri... ovo je definitivno bila stara dobra umjetnost koja je u stanju da nas instantno, u par poteza, opije i uputi na razmišljanja o odnosima i situacijama o kojima (trijezni) ne razmišljamo.
OK, recimo da alkohol nije rješenje, ali može da bude društveno prihvatljiv način da se ljudi opuste s vremena na vrijeme. A kada se umjetnici opuste, uz alkohol, onda alkohol postaje neka vrsta bogom danog medija - i u takvoj medijskoj konstelaciji nije važno što "Big Alcoholics" na engleskom zapravo ne znači ništa. "The Great Alcoholics" bi možda značilo nešto, ali onda ne bismo imali prostora za zanovijetanje, a ako nismo u prilici da zanovijetamo, onda nema ni prave potvrde da smo zagazili u te tople samoreferentne vode, što bi opet direktno impliciralo da smo se našli oči u oči sa umjetničkom idejom koja nas je stvarno izbacila iz ravnoteže. Ili tako nekako.
"Big Alcoholics" je zapravo novi album dvojice bivših tvrdokornih rokera/pankera koji su riješili da se oprobaju u novom muzičkom žanru, u bacanju rima strogo preko stare matrice, ako se razumijemo. I to uz alkohol, kao provjereni medij. I uspjeli su stari momci, pokazali su klincima kako se to radi.
If you don't wanna fuck me baby,/ Baby, fuck off, tako se to radi, tako to rade Veliki alkoholičari.
"Big Alcoholics" su početkom dvijehiljaditih funkcionisali i kao neka vrsta ode Beogradu osamdesetih i devedesetih, starom Beogradu koji je u to vrijeme bio na izdisaju. Bojim se da danas "Big Alcoholics" ne bi imali što da traže na bilbordima Beograda, koji je u međuvremenu postao licemjeran, a samim tim i nepodnošljivo samoreferentan grad. Možda ni ja više nisam u cvijetu mladosti, ko zna...
Hey little bird, fly away home/ Your house is on fire, children are alone...
Sljedeća scena... selimo se na Cetinje, prošlo je pet godina, recimo.
Pokojni profesor Vlado Vukićević i ja visimo u Yellow Moonu, za šankom, i razgovaramo. Vjerovatno o umjetnosti, tj. umetnosti. U jednom trenutku u lokal ulazi gospodin, cetinjska flâneur varijanta profesora Baltazara, i zauzima vrlo samouvjerenu, produhovljenu pozu, koja odiše i nekom lakom gracioznošću .
"Znaš li ko je taj čovek?"
"Ne znam."
"To je Milija Pavićević, cetinjski umetnik. Apsolutna posvećenost umetnosti. Apsolutna ukorenjenost u delu. Ni trunke foliranja, bez foliranja. Koliko je platio tu poziciju, ni sam ne zna."
"Milija Pavićević, cetinjski umetnik. Apsolutna posvećenost umetnosti. Apsolutna ukorenjenost u delu. Ni trunke foliranja, bez foliranja. Koliko je platio tu poziciju, ni sam ne zna."
Tada nemam pojma, naravno, da je Milija Pavićević lik sa desne strane na "Big Alcoholics", meni izuzetno dragom radu, fotografiji, plakatu nazovite to kako hoćete. Pojma nemam ni da je on zapravo autor toga rada. Ali od tada znam ko je Milija Pavićević, znam i kako izgleda. Google zna sve ostalo.
OK, sljedeća scena... selimo se u Podgoricu, godina je 2008, mjesec je jul.
Milija Pavićević je negdje u to vrijeme okačio čitav svoj mikro-makro-kosmos na zapadnoj fasadi zgrade bivšeg "Beka", u centru grada. Namjeravao sam da napišem koju riječ o toj postavci, ali sam odustao. Nisam bio na visini zadatka, nisam znao kako da priđem toj temi i jasno mi je bilo zašto je o djelu Milije Pavićevića tako malo bilo napisano do tada, gotovo ništa. Pisati o djelu Milije Pavićevića je đavolski zahtjevan posao. Te njegove stvari je strašno teško uhvatiti u mreže ispletene od riječi.
Kad su naše "Ajkule", naši slavni vaterpolisti, na centralnom podgoričkom trgu slavili zlatnu medalju, netom osvojenu na Evropskom prvenstvu u Malagi, u Španiji, Milija je izvodio svakakve čarolije u pozadini. Ne Milija lično, njegovi radovi su zasjali čarobnim sjajem. Zasjali su u svoj svojoj neizmjernoj veselosti, lakoći i pozitivnosti. Sjetio sam se Matisovih (Henri Matisse) riječi: "Oduvijek sam težio da prikrijem svoj trud i želio sam da moji radovi odišu lakom vedrinom proljeća koja nikome ne dopušta da posumnja koliko me napora to koštalo".
OK, selimo se u Galeriju Univerziteta Donja Gorica, u Podgorici. Godina je 2010, mjesec je novembar, napolju pada kiša, hladno je.
Svi momci su tu: Maneov flautist, Miki Maus, gospodin Pingvin, Milija u perfektno skrojenom crnom odijelu. Međutim, nema ni traga od one vesele ljetnje razularenosti. Nema veselih boja, opalo je lišće sa drveća u parku, pao je neki nezdravi snijeg i sve je sivo, melanholično. Naravno, nije problem toliko u sivilu koliko u krizi. Nad Crnom Gorom su se opet nadvili teški oblaci, sve je obavila gusta magla, očekuju se i razne padavine, pritisak je odavno iznad normale.
Tu je i ta bijela, plastična medicinska lopata, dno lopate je obloženo zlatom, ili nečim što liči na zlato, lopata je postavljena vertikalno, ispod stakla, na postamentu.
Ne znam, ni do dan danas, što da mislim o toj lopati i njenom zlatnom dnu... znam priču, znam sve, ali još ne znam što da mislim o svemu tome, stvarno ne znam, ne foliram.
To bi bilo to... molim vas da ovaj tekst shvatite kao svojevrsni intro u naredni.
Dakle, o velikoj Retrospektivnoj izložbi Milije Pavićevića koja je otvorena 16. maja na Cetinju, u novoj galeriji na Balšića pazaru - u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag Dado Đurić" - o samoj postavci, luksuznom katalogu i svemu ostalom, čitajte u narednom broju.
I ne bi bilo loše da ovjerite izložbu u međuvremenu, ako već niste... teško da ćete u doglednoj budućnosti biti u stanju da opet vidite takvo što.
Bonus video:
