REVOLUCIJA

Kako su Bitlsi ljuljali Kremlj...

Nikad nijedan bend nije toliko plašio autoritarne režime kao četvorka iz Liverpula
3 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 21:34h

Kolja Vasev nije velika istorijska ličnost niti revolucionar o kome pišu udžbenici. Dugokosi bradonja, ipak, dobro se sjeća kako je 1960. godine, na željezničkoj stanici u centru Lenjingrada morao da stisne zube i oćuti bol.

“Ti nijesi sovjetski čovjek” zaurlao je policajac na Kolju, i počupao ga za kosu kojom je htio da liči na Bitlse.

“Moja duša je uzletjela, uzletjela sa Bitlsima”, sjeća se Kolja, sada čovjek na pragu trećeg doba, jedan od junaka knjige Leslija Vudheda „Kako su Bitlsi ljuljali Kremlj“ (How the Beatles rocked the Kremlin, 2013, Bloomsbury USA) .

Liverpulska četvorka je iza gvozdene zavjese postala kult i simbol slobode, možda i zato što je bila na udaru svemoćnih partijskih cenzora - zabranjeni ukus. O tome kako je rok muzika pomogla da se sruši velika sovjetska imperija još se piše na Zapadu, gdje stručnjaci izdvajaju Bitlse kao tačku prelomnicu.

Grupa je bila vrlo nepoželjna u SSSR-u šezdesetih godina prošlog vijeka, nikad formalno zabranjena, ali su na aerodromima došljaci pretresani u potrazi za subverzivnim elementom – vinilom. Posao službenika na granici bio je da ploču otkrije i posebnim oruđem izgrebe. Ne toliko zbog riječi koliko zbog ritma i melodije rok je bio državni neprijatelj, dok su diljem crvene imperije nastupali anemični pjevači u puloverima i odijelima.

Mislim da su stari komunistički rukovodioci bili svjesni da u toj novoj muzici, posebno u Bitlsima, ima nešto što debelo podriva njihovu moć“, rekao je Vudhed u intervjuu za njujorški radio WNYC.

U knjizi koja je ovogodišnji nastavak dokumentarca iz 2009. godine, autor opisuje čudesne zgode rokera-ilegalaca, prvih disidenata pop kulture u Istočnoj Evropi. Mladi rokeri u Moskvi, Kijevu i Lenjingradu bili su ekstremno kreativni i hrabri. Na radio Luksemburgu ili Radiju Slobodna Evropa, ili BBC-ju, snimali su pjesme Bitlsa, a zatim su krali rendgenske snimke iz bolničkog smeća.

Ti snimci su bili otisnuti na vrlo savitljivoj plastici, pa su se mogli urolati i sakriti u rukav. Na parčetu plastike koje će uskoro prenositi zvuk zabranjene muzike još su se nazirali zglobovi ili pušačka pluća pacijenata. Muzika bi se preko tih snimaka „narezivala“ u primitivnim studijima koji su bili predviđeni za snimanje poruka sovjetskih vojnika sa fronta. Za tri rublje mogao se pazariti rok ili „šejk“ muzika za ples, iz rukava konspirativnih prodavaca koji su rizikovali zatvor.

Glavni junak Vudhedove knjige, ruski pisac i kritičar Art Troicki kaže: „Na velikom 'trulom' Zapadu, pravili su institucije teške milione dolara samo da bi potkopali sovjetski sistem. Siguran sam da je uticaj i učinak svih tih glupih hladnoratovskih institucija mnogo manji od uticaja koji su napravili Bitlsi”, priča Troicki.

Koliko su Bitlsi bili popularni govori i legenda da su nastupili u SSSR-u, na tajnom koncertu koji su organizovali na nepoznatoj lokaciji - bukvalno na krilu aviona.

Navodno su se na kratko prizemljili u SSSR-u, na svom putu za Japan. Decenijama su mnoge regije i gradovi pripisivali sebi tajni koncert, kao što su se helenska ostrva otimala o Homera. Vudhed kaže da je njegovo dugogodišnje istraživanje pokazalo da je tajni koncert samo urbani mit.

Ali zašto baš Bitlsi? Britanski Gardijan napominje ovih dana da je u Čehoslovačkoj underground scena baštinila drugačije idole, poput Velvet Undergrounda i Frenka Zape.

Svjetski mediji hvale Vudhedovu knjigu

„Mislim da su Česi ipak imali freško sjećanje na demokratiju, prije rata“, odgovara Vudhed. „Osim toga, imali su kulturu koja se oslanjala na Kafku i nadrealno. Sovjetski ukus, sa druge strane bio je melodičan, njima su se prije svega svidjele melodije.“

Pjesme Bitlsa su se slušale tajno, pa bi ponekad gotovo izbile na površinu. Stisak komunističke partije je bio čvršći ili labaviji, u ciklusima. Tako je, na primjer, grupa “Vremenska mašina” Andreja Makareviča postala vrlo popularna u SSSR-u sedamdesetih, iako je bila inspirisana Bitlsima. Kasnije je ista grupa optužena kao nesovjetska i apatična.

„Represija je dolazila i odlazila u talasima – mogli su vas pustiti da snimite ploču, ili vas zabraniti, otkazati vam posao i obrazovanje. Takva situacija mora da je izluđivala ljude“, rekao je Vudhed koji decenijama proučava ovaj fenomen.

On smatra da je period Nikite Hruščova bio mnogo optimističniji i mekši, za razliku od režima Leonida Brenjeva koji je uveo krutu dosadnu kulturnu politiku.

Kontrakampanja sovjetskih vlasti, u svakom slučaju, nikad nije mirovala. Čak se i jedan smiješni sudski proces vodio protiv Bitlsa, proces koji je ličio na školsku predstavu na radiju, sa sve tužiocem i provokatorima poput onih iz Staljinove ere.

U kritičkom prilogu prikazanom na državnoj televiziji “Pop kvartet Bitls” pripovjedač je vrlo negativno intonirao priču o Bitlsima, nakon čijeg nastupa “njihova publika više ništa ne može da čuje”. Zatim slijede snimci Kju Kluks Klana i siromašnog američkog juga uz sarkastičnu poentu naratora-propagandiste: “Samo vi plešite djeco, i ne gledajte oko sebe... Ne zanima vas šta se dešava, samo naprijed, glasnije i brže! Ne brinite za druge!”

Rock on bones: Narezivano na rendgenskim snimcima

Među “zaraženom” omladinom koja je podlegla čarima novog zvuka bio je i jedan dječak rođen 1953. godine koji će kasnije postati vrlo važna politička figura. Sergej Ivanov, dugugodišnji zamjenik Vladimira Putina i ruski ministar odbrane, sentimantalno govori o Bitlsima. Ivanov tvrdi da se bitlmanija “normalno širila sovjetskom državom, kao i u drugim državama, samo što Bitlsi nikada nijesu došli u SSSR”.

“Propaganda je bila jedno, ali stvarni život bio je nešto sasvim drugo”, napomenuo je Ivanov.

Da je propaganda određivala život običnih ljudi Ivanov je diplomatski izbjegao da konstatuje u Vudhedovom dokumentarcu. Obični ljudi poput Kolje Vaseva sa početka priče, velikog fana Bitlsa, morali su da lete “ispod radara” kako bi slušali muziku nadahnuća.

Pola vijeka kasnije, Pol Makartni je pjevao na Crvenom trgu. Koncert iz 2003. godine ostaće upamćen i po trenutku kada je Pol izveo “Back in the USSR”.

Emocije su nagrnule, mnogi iz publike su plakali.

Đorđe Marjanović kao peti Bitls

Jugoslovenski pjevači imali su velike turneje po SSSR-u šezdesetih i sedamdesetih godina i bili neka vrsta “prihvatljivog zapada” za sovjete. Među desetinama pjevača koji su na turnejama ostajali mjesecima, istakao se jedan – Đorđe Marjanović.

Marjanović je, kako piše nedjeljnik “Vreme”, vrlo ozbiljno planirao svoje koncerte. Osmišljavao je scenski nastup i prepjevao svoje pjesme na ruski. Osim Bitlsa, Marjanović je sovjetskoj publici približio i “Mama’s and Papa’s”, Boba Dilana i kasnije Brajana Ferija. Tako je rok muzika uspjela da stigne u SSSR, u prihvatljivoj zvaničnoj formi. Vudhed piše o nekim bendovima koje su sovjeteske vlasti “favorizovale” i dopuštale. To je uglavnom bila disko i dens- pop muzika: “Bee Geees”, “Abba” i “Boney M” (zabranjena je bila samo njihova pjesma “Raspućin”).

Disko muzika je bila dopuštena, tumači Vudhed, jer se mogla zadržati u plesnim salama i nije prijetila da se može prenijeti na ulicu.

Turska karikatura iz 1965: Marks gubi od Bitlsa

Desna strana medalje

Komunisti su u SSSR predstavljali Bitlse kao opasnost po sovjetsku omladinu, koja nakon njihove muzike može postati nezainteresovana za probleme u društvu. Da stvar bude smiješna do kraja, pobrinuli su se američki desničari koji su šezdesetih godina liverpulske bube pokušali da eliminišu gotovo istom papučom. Knjiga „Komunizam, hipnotizam, Bitlsi“ velečasnog Dejvida Noebla iz 1965. godine, kao kritika Bitlsa vrlo je slična sovjetskom propagandnom filmu iz tih godina.

„Pošto će naši tinejdžeri obuzeti Bitlmanijom podići pobunu, moramo razumjeti njihovu osnovnu filozofiju. Jesu li oni prijemčivi neprijateljima naše Republike?“, pita se Noebl. „Da bismo razumjeli šta rok muzika generalno, i posebno Bitlsi, rade našoj omladini, moramo se vratiti u Pavloljevu laboratoriju. Sposobnost Bitlsa da mlade dovedu u takvo stanje da skidaju odjeću i bune se, dokazana je laboratorijski. Riječ je o naučno ustanovljenoj masovnoj hipnozi i vještački izazvanoj neurozi“, piše velečasni Noeble koji je u Reganovo doba čak bio i kandidat za Kongres.

Bitlsi nijesu samo bili na meti vlasti SSSR-a: njihova muzika je bila zabranjena na tridesetak radio stanica u Teksasu, u Južnoafričkoj Republici, a svojevremeno su i grčki graničari šišali svakoga ko bi sa karatkerističnom bitls frizurom krenuo da uđe u zemlju.

Galerija