SCENARISTA I REDITELJ DOKUMENTARNOG FILMA O KOTORSKOM MISALU

Gojko Čelebić za "Vijesti": Nema jačeg dokaza evropejstva ovih prostora

Mladonjemcima dugujemo spas naših značajnih rukopisa jer je od njih krenula ideja da ugrožene rukopise u istočnoj Evropi i Aziji treba evakuisati i da je njemački duh odgovoran za tu evakuaciju i čuvanje. I onda sam ja priču o Misalu stavio u zonu preplitanja i dodira tih strujanja. On je dakle „u kuhinji Mladonjemaca“, zato sam i snimio malo Geteovu kuhinju u Vajmaru
461 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 05.04.2019. 00:12h

Centar za kulturu Tivat producent je novog dokumentarno-igranog filma „Kotorski misal“ autora dr Gojka Čelebića , čije je snimanje u toku. Film urađen u maniru BBC-jeve izrade dokumentaraca sa igranim segmentima koji gledaocima treba da uspješnije dočaraju duh prošlih vremena i teme koju reditelj obrađuje, biće premijerno prikazan u Tivtu.

Kotorski misal (Misal Sv. Jakova od Lođe) jedna je od najstarijih knjiga, koje su bile u upotrebi na tlu današnje Crne Gore, izvjesno počev od XII vijeka (prije 1200. godine). Ova knjiga, na 348 rukopisnih stranica, sa iluminacijama vanredne ljepote, svojom tematikom, značajem, epohom, i savremenim naučno-kulturnim vrednovanjem, pripada svjetskoj kulturi. Neprocjenljivo vrijedni manuskript pisan je tzv. beneventanom, pismom nastalim u 8.vijeku u italijanskom manastiru Monte Kasino, a koje je korišteno do 13.vijeka, prvenstveno u južnoj Italiji. Dr Lenka Blehova-Čelebić raščitala je Kotorski misal koji se čuva u berlinskoj biblioteci, gdje je pod još neutvrđenim okolnostima ovaj vrijedan pisani spomenik kulturne baštine Crne Gore dospio 1930. Manuskript je vjerovatno nastao u čuvenom skriptoriju u Bariju, najvjerovatnije po narudžbi Kotorske biskupije koja je dugo vjekova bila sufraganska u odnosu na Barijsku nadbiskupiju. Od Kotorana je, na stranicama misala, lično pomenuto 143 imena - uglavnom slovenska, a manuskript sadrži i podatke o društvenim, vjerskim i političkim prilikama srednjovjekovne epohe na prostoru današnje Crne Gore.

„Moja gospođa našla je Kotorski misal u Berlinu i pitali smo se šta najbolje odgovara tom artefaktu. Razumjeli smo da bi to mogao biti film, urađen na originalan način“, kaže u intervjuu za „Vijesti“ scenarista i reditelj dokumentarnog filma „Kotorski misal“, dr Gojko Čelebić.

Kad kažete „originalan način“ mislite li to u kontekstu ovih naših prostora ili na evropske, mimo onih BBC standarda dokumentarne produkcije sa prepoznatljivim igranim formama ?

Mene interesuje originalnost, interesuje me iskorak. Ako ne napravim iskorak, ja odmah bacam, što god da u datom momentu radim - film, pozorište, književnost...

Da li je ovo vaš prvi film ili ste već radili u sedmoj umjetnosti ?

Moj prvi dugometražni film. Ja sam u filmu 35 godina od Praga i većina pozorišnih predstava koje sam radio, ili igrao u njima, eksperimentalno ali kod mojih divnih učitelja, su filmovane, a od pozorišnog rada u Crnoj Gori samo komad i po, od desetak, ostalo je otišlo u vječna lovišta.

Kakav ste autorski pristup izabrali da bi ste bili originalni u dugometražnom dokumentarnom filmu?

Procijenio sam da taj film mora biti igran najmanje 50 odsto, da se oživi dokument. I odlučio sam da oživim taj artefakt, da ga napravim kao živog čovjeka - i on priča svoju priču. A i izvan ljudske norme - misal je priča s Neba, ali je šalje dolje na Zemlju i u svakodnevni život.

Na kojim ste sve lokacijama do sada snimali ?

U šest zemalja - snimao ili ću snimati u toku 2018: u Crnoj Gori na više lokacija, u Sloveniji u Ljubljani, u Austriji u Beču i u Alpima kod Salzburga, u Njemačkoj u Hajdelbergu, Jeni i Berlinu, u Češkoj u Terezinu - bivšem koncentracionom logoru i u Srbiji u Ruskom Krsturu, te Čeneju kod Novog Sada.

Koliko je izazovno na film prenijeti i napraviti taj spoj priče o Kotorskom misalu, sa Mladonjemcima i kompletnim backgroundom koji prati priču kako se ta knjiga našla u Njemačkoj i što ona zapravo znači za našu kulturu?

Mladonjemcima dugujemo spas naših značajnih rukopisa jer je od njih krenula ideja da ugrožene rukopise u istočnoj Evropi i Aziji treba evakuisati i da je njemački duh odgovoran za tu evakuaciju i čuvanje. I onda sam ja priču o Misalu stavio u zonu preplitanja i dodira tih strujanja. On je dakle „u kuhinji Mladonjemaca“, zato sam i snimio malo Geteovu kuhinju u Vajmaru.

Upotrebljavate termin „evakuacija“ vrijednog kulturnog i opštecivilizacijskog nasljeđa. Neko to, međutim, doživljava kao svojevrsnu poharu jedne nacionalne kulture, koju čini druga nacionalna kultura?

Može se ta pojava doživjeti i tako i ona to djelimično jeste.

Inklinirate dakle i Vi takvom razmišljanju?

Ja ne bih mogao da presudim između „evakuacije“ i „pohare“, stvari su takve kakve jesu.

Ali je možda i sretna okolnost da se misal našao tamo gdje sada jeste, jer sa nama- ovakvi kakvi smo na ovim prostorima, ko zna kakvu bi sudbinu imao?

I sam misal kaže: „Dođoh u Berlin 1930. u doba nacizma kao predmet jedne nesrećne, ili možda srećne trgovine.“

U svakom slučaju, prepustićete gledaocima da sami donesu zaključak o prirodi tog puta misala do Berlina gdje se on danas čuva?

Apsolutno.

Šta sam Kotorski misal znači za kulturu ovog kraja, uopšte za nasljeđe naroda koji danas živi na ovim prostorima?

Evropstvo. To je najveći dokaz evropstva ovih prostora. Nema jačeg!

To je knjiga iz 12. vijeka i ako se neka istraživanja pokažu tačnim, Kotorski misal je stariji čak i od Ljetopisa popa Dukljanina kao do sada zvanično, najstarijeg našeg pisanog spomenika?

Njemci tvrde da Kotorski misal potiče iz 1144.godine, ali ja nisam došao do utemeljenog naučnog podatka. Zato ga nisam ni iznosio, ali utemeljeno je da je misal nastao prije 1200. godine.

Kako namjeravate u tih 70-ak minuta filma sublimirati priču o nečemu što faktički ovaj kraj stapa sa Evropom i njenim kulturološkim okvirom, iz koga smo možda posljednjih nekoliko desetljeća praktično izbačeni?

Što je 50 godina? To je ništa u trajanju civilizacije. Evropstvo - to znači da ste konstituisali evropski duh. Ako ga niste konstituisali, nemojte ulaziti na taj voz u 21.vijeku - to nema smisla. Trebali ste ga konstituisati onda kada je sama Evropa konstituisana i tu pružiti svoj doprinos. Ako ste ga pružili, a misal jeste, on je legitiman naš trag u Evropi. Naravno, snimam film i o tome da je Misal vidio u Njemačkoj strahote i divote života, pa i on sam kaže: „Njemačka - zemlja mog spasenja i moje tuge.“

Kad kažete govori, kako misal govori u Vašem filmu?

„Ispričaću vam priču o samom sebi, baš kao što to rade ljudi dolje na njihovoj zemlji.“ Misal se pretvara u čovjeka. Nije nemoguće.

Rekli ste da je manuskript faktički identitet čitavog jednog naroda, njegovog genetičkog i kulturnog koda...

Nemamo jačeg identiteta od teksta. To je originalni tekst koji govori da se nismo mnogo promijenili u mišljenju i postupanju za ovih 800 godina, ako smo se imalo promijenili.

Kažete da se nismo promijenili. Ali, ti ljudi od prije osam vjekova bili su posvećeni stvaranju, osmišljavanju, kreiranju boljega i plemenitijega života. Koliko smo danas ovako ko potrošačko društvo daleko od takvog načina razmišljanja?

Radimo isto što i oni - stvaramo i uništavamo.

Kad očekujete da film bude gotov i spreman za prikazivanje?

Rok je 12 mjeseci, ali ja sam trkač na duge staze, pa možda bude i ranije.

Koliko Vam je sa jedne strane bilo naporno, a sa druge inspirativno da sve to odradite - obiđete toliki broj zemalja i esenciju viševjekovne priče „složite“ u tih 70-ak minuta filma?

Stvaralac ako ne uživa u naporu, onda mu je bolje da baci svoj alat. Sve što je ikada stvoreno, stvoreno je u užasnom naporu.

Što očekujete od kulturne javnosti u Crnoj Gori, da ne govorimo o institucijama kulture, kada taj film bude prikazan - mislite li da će on promijeniti nešto u načinu promišljanja „crnogorske kulturne elite“ o našem nasljeđu? Promijeniće 0,1% – ali ni to nije malo.

Centar za kulturu Tivat je producent filma. Otkud ta vrsta sentimenta i volje kod njih jer objektivno, malo ko bi danas u Crnoj Gori stao iza takvog jednog produkcijskog izazova koji bi bio značajan čak i za nacionalni Javni servis, a kamoli za mali, lokalni Centar za kulturu?

Pokazali su da imaju sluh. Neven Staničić (direktor CZK Tivat-prim.aut.) je odmah rekao - radimo, pa kud puklo da puklo! I konac konca, ovaj Tivat - on je, kao i Kotor razumije se, genius locci i mislim da ima perspektivu vezano za film. Sve je nekako filmski u Tivtu i oko Tivta. Luštica nije ni poluostrvo, ni maslinjak, ni novi hoteli, ni morsko dobro - ona je film. Film kao žanr odgovara kapacitetu i poetici regija - recimo iranski Isfahan ili francuska Akvitanija koju ja mnogo volim, ili južna Češka u kojoj ti zamkovi ječe noću kao u kakvom gotskom romanu, ili Vojvodina... Ili Menhetn u Njujorku - ja Menhetn razumijem kao regiju, jer je jedinstven u odnosu na ostatak Njujorka i svijeta. Šansa filma leži u zaraznoj privlačnosti regija.

Vratimo se tehnikalijama - i sami kažete da je najmanje pola filma u igranoj formi. Kako to postižete - ko su vam glumci, interpretatori onih ljudi koji oživaljavaju istoriju misala od 12. do početka 21.vijeka ?

Film je u igranoj liniji, kombinatorika faca, ljudskih faca. Dosta zavisi od ljudske face i ja ih tako i biram. Išao sam ulicom i gledao - ovaj može da igra u priči iz 12. vijeka, ovaj ne može...I onda sam ih iskombinovao, mlade i stare. Imam i poznatih glumaca, neki iz inostranstva.

Kako odredite koja faca pripada kojem vijeku?

Intuicija. Njuh. Što kažu Francuzi: „Ima nos kao kvaka od ludnice!“ Filmski i pozorišni režiser mora imati nos kao kvaka od ludnice.

Vi ste svojevrsni renesansni čovjek kada je u pitanju Vaš opus. Ljudi Vas znaju kao pisca, istoričara i teoretičara književnosti, reditelja, diplomatu...

Ja sam renesansni čovjek koji radi na kompjuteru i igra fudbal.

Ovo što ste kao istoričar književnosti uradili, osvjetljavajući i stavljajući u fokus pažnje naše javnosti čitav niz srednjovjekovnih autora sa područja današnje Crne Gore, o kojima se malo ili ništa znalo, je fascinatno.

Mene interesuju minorni autori. Minorni autori su oni koji obezbjeđuju kontinuitet u jednoj kulturi. Veliki autori ga razbijaju i oni su destruktivni u odnosu na kontinuitet zato što su kontrovezni između sebe, a ponekad i u okviru samog svog djela. Ali, minorni autori koji se provlače iz decenije u deceniju obezbjeđuju jezički kontinuitet. Oni su bitni, pogotovo kod malih naroda, pošto veliki - uzmimo na primjer Francuze - mogu da obezbijede kontinuitet od velikih autora. Mali ne mogu - mali moraju da se oslanjaju na minorne autore, zaboravljene i na minoritet formi - male ili podforme, podžanrove...

Stoga je ova filmska priča o Kotorskom misalu još i značajnija. U koju vrstu literarnog djela njega ubrajate?

Liturgijska književnost. A sad je to film koji govori o svakodnevnim stvarima u vezi sa misalom. On putuje - pored stada ovaca, na volovskoj zaprezi, pod suknjom krčmarice kroz Austriju, on je predmet trgovine, baca ga barokni plemić na sto u ime kockarskoga zaloga i misal se sjeća tog dendija...On je ukotvljen u životu i u realnosti - on je vidio nacizam, kako gore ljudi, knjige.

Kako je Misal preživio svu tu poharu i razaranje koje je Njemačka iskusila u Drugom svjetskom ratu?

Spasio ga je njemački genije, vjerovatno počev od Mladonjemaca. On je negdje bio ukopan možda u zapadnoj Njemačkoj, 300 metara pod zemljom i tu ga ni Sveti Avgustin ne bi našao. U svakom slučaju misal je prošao Scilu i Haribdu.

Kada misal fizički uzmete u ruke i dodirnete, što osjetite ?

To se ne može opisati - taj drhtaj koji kroz vas prođe je kao da je neko uključio struju.

Kotorski misal je baština cjelokupne civilizacije. Ali, suštinski gdje on pripada i gdje bi po Vama bilo pravo mjesto da se on čuva - da li da ostane u Berlinu ili da se eventualno jednog dana vrati na ove prostore? Da li smo mi uopše dostojni da takvo što čuvamo?

Svojina nad velikim umjetničkim artefaktima je status quo danas i ona se ne može promijeniti. Metropoliten muzej je u 90 odsto svoga kapaciteta tuđa kultura - Egipat, Mesopotamija, Grčka, latinski svijet. Pariski Luvr nešto malo manje, ali ne mnogo. U Britanskom kraljevskom muzeju vidite Egipat, antičku Grčku. Te Grčke danas nema u Grčkoj, ona je u Metropolitenu ili u Londonu. Ja sam tri i po godine živio u Njujorku i od toga sam u Metropolitenu sigurno proveo mjesec, želeći da pođem u Grčku. U Grčku sam išao, pet ulica dalje od mog stana. Znači, danas je to nemoguće promijeniti i to je tako kako je. Kotorski misal je tamo gdje jeste, on je u Berlinu, spava na jednom rafu, blizu Sinaksara sa Starčeve Gorice, nastalog 1373. na Dioklitskom jezeru.

Što Vam govori da su na ovom primjeru, ljudi u Njemačkoj prepoznali važnost tog djela naše kulture o kojoj - čast izuzecima - mi ovdje generalno pojma nemamo?

Za Crnu Goru je u ovom trenutku najvažniji evropski okvir njene kulture. I to će tako dugo biti. Nijedna kultura se ne može prepoznati i valorizovati bez svog šireg okvira. Mi imamo okvir Vizanta i Zapada i vrlo je važno da taj ram malo proširimo, gledamo malo šire.

Koliko je to teško i „jeretički“ napraviti sa stanovišta aktuelnog preovlađujućeg svjetonazora u Crnoj Gori jer se mi u pravilu, fokusirano na jedan vrlo uzak dio svoje istorije - 17, 18. i 19. vijek - okvir u kome je stvorena Crna Gora kakvu danas znamo, a sve drugo zanemarujemo?

A šta mislite, zašto se ne ističu pretpetrovićevskih 700 godina? Iz golog, razdraganog neznanja, eto zašto! Da li idemo prema urbanitetu i intelektualnoj tehnici erudicije, ili prema nahijama? U velikom procentu, na žalost, idemo natraške prema nahijama i tu je kraj svijeta. Snaga se rasipa po jarugama - nagonska razdraganost od pišljiva boba.

Kako Vas primjećuju zvanične institucije kulture, kakav je njihov odnos prema Vama kao stvaraocu?

Zvanične institucije kao i svuda - kad spavaju, ne primjećuju nikoga. Kad otvore oči ujutro, ako dođete tu u njihovu blizinu, onda onako bunovno, možda i nešto primijete.

A što treba uraditi da ih se probudi?

Kucati na vrata. Tući što jače šakama. Život je kratak, morate stalno lupati na vrata.

Galerija