Mladi crnogorski dramski autor Vasko Raičević, u posljednje vrijeme privlači pažnju prije svega dramom “Dobra smrt”, komadom izvedenim u CNP-u u režiji Filipa Grinvalda, ali i kao jedan od prvih iz generacije dramaturga sa Akademije na Cetinju.
Vasko Raičević je rođen 1979. godine u Podgorici. Apsolvent je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Odsjek za književnost, i Fakulteta dramskh umjetnosti na Cetinju. Objavio je dramu “Put u otadžbinu”, a u u časopisu '”Lingua Montenegrina'” objavio rad “Neki aspekti Sartrove dramaturgije”.
Takođe je koautor scenarija “Pakao manje strašan”, za film koji je u pripremi. Raičević je za “Vijesti” govorio o dramaturgiji u Crnoj Gori, i o svom komadu “Dobra smrt”.
Pripadate prvoj generaciji dramaturga koja je izašla sa cetinjske Akademije. Izveden je Vaš komad u nacionalnom teatru. Kako vidite status dramaturga u perspektivi i koje su vaše vizije ovog posla?
"Mislim da dramaturgija nudi dosta mogućnosti. Osim pisanja drama i filmskih scenarija, što zauzima centralno mjesto u programu ovog odsjeka, postoji i mnogo '”zanatskih” poslova za koje se školuju dramaturzi. Prva generacija mogla bi već popuniti neke rupe koje imamo u toj oblasti.
Svaka televizija (makar ona ozbiljnija) i svako pozorište trebalo bi da imaju dramaturge. Usljed nedostatka kadra kod nas su ta mjesta prazna ili su popunjena ljudima iz drugih struka. To se, naravno, odražava na kvalitet programa. Mislim da će i rediteljima sada biti mnogo lakše. Na primjer, neke ozbiljne dramaturške greške u filmovima koji su u novije vrijeme snimljeni kod nas, u budućnosti bi mogle biti izbjegnute.
Ako ove generacije koje dolaze sa cetinjske Akademije ne poprave te stvari, onda je država džabe bacala pare na naše školovanje. Što se mene tiče, zanima me teorija drame i namjeravam da se posvetim toj oblasti. Pisanje za mene nije '”posao kao i svaki drugi'” – pišem samo onda kad imam nešto da kažem. Ne spadam u one koji bi se prihvatili i tragedije i komedije i komada za djecu, shvatili to samo kao pitanje zanata. Ako govorimo o umjetnosti, onda je to malo ozbiljnija igra. A možda je to stoga što su moji kapaciteti mnogo skromniji, nijesam baš tako svestran autor".
Vaš komad "Dobra smrt" govori o nekim ključnim egzistencijalnim temama, u ambijentu savremenog crnogorskog društva. Što je to što vas određuje prilikom odabira tema, koja je to literatura, koji su to motivi, i konačno koji je to umjetnički cilj kojem težite?
"Više me inspiriše djelo drugih pisaca, nego neke konkretne stvari iz života (ja sam, u stvari, razmaženi čitalac, koji najradije ne bi ništa radio osim po cio dan čitao knjige). Ideju za '”Dobru smrt'” dobio sam čitajući “Zapise iz Mrtvog doma”, onda sam se vratio “Braći Karamazovima” da bih potvrdio neke teze o smislu patnje na ovome svijetu.
I tako od Dostojevskog do Getea i Ničea, ideje se prelivaju iz jednog djela u drugo. Iz tog konflikta sa idejama drugih pisaca, iz potrebe za polemikom, rađa se i potreba za pisanjem. Sve je to, zapravo, konflikt sa samim sobom i djela su proizvod te borbe. Da bi bila ubjedljiva na sceni, priča je smještena u konkretne društvene okolnosti.
A naše društvo, nažalost, prava je riznica tragičkih motiva. Interesantno je vidjeti kako se u našem ambijentu lako čitaju motivi iz antičkih tragedija. Zadatak pisca jeste da dešifruje stvarnost u kojoj živi, ali treba izbjeći upadanje u banalnost, a, s druge strane, ni jalovo filozofiranje nema smisla. Stvar je u pronalaženju mjere, a tu vam već pomaže poznavanje zanata, čemu su nas učili na akademiji.
”Dobra smrt” nije filozofska rasprava, a nadam se da nije ni niz banalnih životnih situacija ili suvišnih replika. Pozorište mora suočiti publiku i sa nekim teškim pitanjima. Ono ima svoju odgovornost, a neka vrsta društvenog angažmana trebalo bi da se podrazumijeva. Iz koje god epohe bio, komad koji se postavlja na scenu mora imati veze sa aktuelnim trenutkom.
Ako se priča ne tiče današnjeg gledaoca, onda je to loš izbor komada, a odgovornost za taj izbor snosi savjet pozorišta. Univerzalnost je moguće pronaći i u nekim konkretnim društvenim problemima. Pitanje pravde, recimo, uvijek će biti aktuelno. Borba za pravdu je ljudska dužnost, a nepristajanje na nepravdu stvar dostojanstva. Imajući u vidu našu stvarnost, pisci ovdje i te kako imaju o čemu da pišu.
Da li biste kao pisac mogli okarakterisati izgled crnogorske književne i pozorišne scene u ovom trenutku i kako vam ona izgleda?
"U prozi se već dogodio radikalan raskid sa tradicijom i pisci te generacije veoma su čitani u regionu. Ognjen Spahić je dobio i neke internacionalne nagrade. Ti pisci su skrenuli pažnju na ovaj naš prostor i mnogo toga olakšali budućim generacijama. Nemam više toliko vremena za čitanje, sad sam okupiran stvarima iz struke, pa slabije poznajem djela mlađih pisaca.
Preporučio bih samo priče Ilije Đurovića, na osnovu onoga što sam čitao rekao bih da posjeduje ogroman potencijal. Poeziju se ne bih usudio da komentarišem jer je najslabije poznajem. Kad je u pitanju dramska književnost, tu nam je tradicija prilično tanka, pa nove generacije upadaju u jedan ogromni prazan prostor.
Treba promijeniti sliku o crnogorskoj dramaturgiji, nijesu to više tužbalice, herojski poduhvati ili patetične provincijske dileme
To će donijeti (i već polako donosi) novu svježinu našoj sceni, biće interesantno pratiti kako publika reaguje na te nove poetike. A one su vrlo različite i pod uticajem različitih tokova evropske dramaturgije.
Treba promijeniti sliku o crnogorskoj dramaturgiji, nijesu to više tužbalice, herojski poduhvati ili patetične provincijske dileme. Novoj generaciji dramskih pisaca nedostaje bliska generacija pozorišnih reditelja, jer se ljudi iste generacije najbolje razumiju.
Konačno je, nakon nekoliko godina pauze, upisana nova grupa studenata pozorišne režije, uz dvoje koji su već završili polako se otvaraju mogućnosti za neku zanimljivu saradnju. Zajedno bismo mogli malo promijeniti pozorišnu scenu u Crnoj Gori, ponuditi nešto drugačije. Od ovoga što se trenutno nudi za mene nema mnogo interesantnih stvari. Ali možda je to samo stvar ukusa.
Koliko je važna kritika i da li postoji relevantna u Crnoj Gori?
"Kritika je od ogromne važnosti. Ona stvari pomjera nabolje. Korisna je čak i kad je neutemeljena i površna, jer tjera da neke stavove ponovo preispitamo. Ovo važi kako za pozorište tako i za društvo u cjelini. Kod nas je najčešći slučaj da kad mislite loše o nekoj predstavi ili filmu, onda o njemu jednostavno ne pišete. Mislim da nema razloga za to. Ako se neko ljuti zbog stručne kritike, znači da je nezreo.
Djelo se brani samo, onoliko koliko je dobro. Kod nas kritike skoro nema
Kritika ne može djelo učiniti ni boljim ni gorim, ali može uticati na edukaciju čitalaca ili gledalaca i biti od velike pomoći samim autorima u njihovom daljem radu. Djelo se brani samo, onoliko koliko je dobro. Kod nas kritike skoro nema. Mislim da za to postoje različiti razlozi: da ne uvrijedimo prijatelje, da se ne zamjerimo onima koji odlučuju, malo cenzure, malo nepotizma. A možda nijesmo ni imali dovoljno stručnog kadra za taj posao.
Sa novim generacijama koje izlaze sa cetinjske Akademije biće vjerovatno i više pozorišne kritike. Jer je kritika, prije svega, analiza pozorišne predstave, a ne esej inspirisan temom iz predstave. Zato mislim da treba bar malo poznavati pozorište ‘’iznutra’’.
Ovdje za sad dominiraju prikazi pozorišnih predstava, ponekad sa elementima kritike, a postoji i mišljenje da se kritikom bave oni koji nijesu uspjeli kao pisci. Ne znam je li to tačno, a i ne interesuje me. Ja cijenim kritiku Maje Mrđenović, mada se ponekad ne slažem sa stavovima koje iznosi, ali to je najmanje bitno, to su dobri tekstovi.
Vrijeme je za ozbiljan umjetnički kvalitet
Čini se da se javlja “kritična masa” umjetnika, spremna da učini izvjesne promjene ili unese neke novine u crnogorskoj kulturi...
"Kad je jedan sistem dugo na vlasti, tu onda neminovno dolazi do birokratizacije nekih struktura u kulturi. Jedni isti ljudi samo razmjenjuju mjesta. To nam kulturu čini pomalo statičnom, a iz ugla mlađih generacija sigurno i prilično dosadnom.
Imamo i dugu tradiciju dvorskih umjetnika, a uz njih i dvorskih kritičara, zaduženih za aplaudiranje
I ja imam utisak da se stvara ‘’kritična masa’’ umjetnika koja pokušava da probije te okove. I ne samo umjetnika, među producentima se pojavljuju neki mladi sposobni kadrovi. Ljudi sa novim idejama trebalo bi da malo čvršće povežu našu kulturu sa kulturom Zapada, da ponude neke alternativne modele, jer mi stalno izgledamo nekako arhaično. Ali ovdje se stvari mijenjaju jako teško i sporo.
Imamo i dugu tradiciju dvorskih umjetnika, a uz njih i dvorskih kritičara, zaduženih za aplaudiranje. Možda će najteže promjene biti one koje se tiču našeg poltronskog mentaliteta, a to je dugotrajan proces. Kad je pozorište u pitanju, tu ima prostora za neku alternativnu trupu, svaka ozbiljnija sredina ih ima.
Uskoro će biti nekih pomaka na tom planu i nadam se da ćemo biti u prilici da vidimo i malo drugačijeg pozorišta. To će obogatiti kulturnu ponudu i omogućiti nekim mladim ljudima da kažu to što imaju. Iz te raznovrsnosti mogao bi konačno da izađe neki ozbiljniji kvalitet.
Bonus video:
