"Ja više ne pripadam teatru", rekao je na konferenciji za novinare Rade Šerbedžija i otkrio da je njegova ljubav prema pozorištu prešla na film.
Umjentik koji je sinoć ispunio emocijama publiku koncertom u KIC-u Budo Tomović , promovisao je memoare “Do posljednjeg daha” i odgovarao na pitanja novinara.
"Kad jednom izađeš iz teatra, iz tog jezika onda se teško vratiti. Posljednju predstavu koju sam igrao je “Majka hrabrost” koju smo napravili u Beogradu one godine kada je počeo rat. To je bila antiratna predtsava i režirala je moja žena Lenka Udovički a nakon toga je krenuo život...i napustio sam zemlju.
Završio sam u Londonu i gledao teatar koji nisam volio. Igrao sam Brehta sa Vanesom Redgrejv i onda opet Olsobođenje Skoplja genijalnog Ljubiše Ristića.
Mi smo tu čuvenu predstavu napravili krajem 70-tih a onda smo radili englesku verziju i opet je Vanesa igrala glavnu žensku ulogu. I to je sve što sam radio u teatru. A onda - muk što se tiče teatra", objasnio je Šerbedžija početak svog transfera ka drugim umjetnostima.
Po povratku u Hrvatsku 2001 godine on je na poziv Borislava Vujčića književnika, dramskog pisca i pjesnika sa kojim je osnovao i čuveno pozorište Ulisseys počeo da piše knjigu “Do posljednjeg daha”.
Video: Zoran Bojović
Na pitanje novinara da li bi ona bila podobna za ekranizaciju, Šerbedžija je odgovorio:
"Milsim da to nije moguće a kada bi neko i pokušao, mislim da mu ne bih ni dozvolio. Knjiga ima svoju misiju ona je dio mog bića. Kao što ste vi Crnogorci pjesnici, tako sma i ja kao ličanin osjećao sklonost ka pisanju još od mladosti Moji pismeni zadaci su bili među najboljima, pisao sma pjesme, neke loše koje sam uništavao i zaboravljhao, neke dobre...
Ova knjiga je nastala iz želje da se obratim ljudima i da im objasnim..Ona me dosta zaštitila i odbranila od nekih stvari na ovim prostorima. Mnogo je optužbi palo na moja leđa, od loših ljudi i od novinara. Znate, ja sam nekada sanjao da ću biti ili novinar ili književnik. Novinarstvo je toliko važna profesija kada se baviš časno tim poslom.
Na žalost, i u novinarstvu ima mnogo boksera života i vrlo često lažnih kompromisa...Naročito kada su povezani sa predratnim i ratnim stanjem užasima gdje su se pisale i pišu svinjarije... Ja sam pisao knjigu da se opravdam od užasnih monstruoznih laži koje su ispisane o meni. Kad sam počeo pisati, sjećam se da je to bio trans", napisao sam je u četiri mjeseca.
Kada smo se podigli, ja sam zauzeo svoje mjesto - šank i sjedio na stolici, pio viskije, stjuardese su prolazile pored mene, ljudi su prilazili, družio sam se
Šerbedžija je 2001 godine “pronašao Brijune”
"Vidio sam tu scenu i rekao da je to taj teatar. Napravljen je kralj Lir. Režirao sam Beketa i priču smjestio na Goli otok. A sada 13 godina igram kralja Lira - svakog ljeta. I neću više ništa raditi jer sam se umorio od teatra.
Šansonjer, glumac, pjesnik je jedan od rijetkih glumaca sa ovih prostora koji je ostvario i svjetsku, holivudsku karijeru. Na pitanje zbog čega se vratio, odgovara:
"Nisam se ja vratio kao što nisam nikud ni otišao. Ne možeš da odeš, planeta je tako mala. Danas sjedneš u avion i odeš u Australiju - to je samo 21 sat to je uživanje...Kad sam prvi put išao na promociju filma “Prije kiše” kada je bio nominovan za Oskara, ušao sma u avion u prvu klasu i bio sam vezan. Kada smo se podigli, ja sam zauzeo svoje mjesto - šank i sjedio na stolici, pio viskije, stjuardese su prolazile pored mene, ljudi su prilazili, družio sam se.
Taj svijet je toliko mali...kad jednom zapravo napustiš zemlju u kojoj si rođen, narod sa kojim si živio mentalitet koji je tvoj, kada postaneš stranac, postaneš samac u svijetu i teško ti je dok to prihvatiš. A onda te obuzme neka slatkoća pozicije i osjetiš se kao Don Žuan i osjetiš kako je to lijepo i imaš neke druge ljude koji su isto tako zanimljivi i sa njima razgovaraš svi smo isti... prokleto isti.
Bonus video:
