POP-LITIKA

Poštolog uvijek glasa dva puta

Ili: Zašto se odlučujuće glasanje zbiva između izbora?
50 pregleda 5 komentar(a)
Frensis Bejkon, Foto: Fotopedia.com
Frensis Bejkon, Foto: Fotopedia.com
Ažurirano: 27.03.2019. 21:18h

U sklopu postizborne akcije Poštologija, naša loša biologija – za(po)čete tekstom “Nadnica za strah” – pokušaćemo da ponudimo odgovor na pitanje koje je vjekovima bacalo u rebus jedinu autentičnu i autohtonu seksualnu manjinu u Crnoj Gori. Stručni naziv za nju ne znam, ali ako vam kažem da ona obuhvata one koji se ne pale na pomen ili pojavu Gospodara, onda znate o kome se radi. S druge strane, za pripadnika dominantne seksualne grupacije konsenzusom je usvojen naziv – poštolog. Elem, to “vječito” pitanje se dotiče odnosa između ove dvije društvene grupe i glasi: “Zašto je moj komšija poštolog?”

Iako je eskalirala nakon 1945. godine, a metastazirala u poslednjih četvrt vijeka, poštologija – ne samo kao seksualna orijentacija ili ideološki svjetonazor, već i kao (naizgled depolitizovani) način života – postoji u nas još od davnina. Međutim, nešto se neobično desilo u posljednjih desetak godina: kao da se poštologija ustalila do te mjere da je prestala biti puki garant vertikalne mobilnosti, već je postala i sastavni dio svakodnevog života.

Danas, svi se mi bavimo poštologijom a da toga nismo ni svjesni. I taj oblik poštologije svakodnevnog života najteže je identifikovati – da ne kažem, “empirijski verifikovati”. Recimo, jasno nam je da se opozicija aktivno bavi poštologijom svaki put kad izađe na izbore ili tavori u parlamentu, ali pitanje je kako se sad običan građanin-opozicionar bavi poštologijom?

Pa, svaki put kada “euro po euro” plaća zločinačke namete on čini kamen-temeljac režima. Džaba je što se bunimo, što kritikujemo po društvenim mrežama, ili filozofiramo u kolumnama, ali fakat ostaje da se našim djelanjem – možete to nazvati i “ispunjavanjem građanskih dužnosti” – održava status quo. Dakle, latentna poštologija, ali ipak poštologija.

A onda se sjetim onih srećnih vremena kada je bilo relativno jednostavno živjeti u zemlji u kojoj je većina – poštolozi, je l’ te – bila vidljiva: na poslu, u kafiću, na televiziji, u školi, na globalnoj mreži, u bolnici… Ponosno se isticala pripadnost vladajućim strukturama – posredno ili neposredno, zavisno od željenog stila i poze.

Nakon referenduma za nezavisnost, stvari počinju da se mijenjaju: poštolozi kao da nestaju iz životnog prostora, a javno ispoljavanje simpatija prema režimu zalazi u domen blamaže. Pravo da vam kažem, ne pamtim kad sam posljednji put upoznao osobu koja je onako otvoreno, puna samopouzdanja i sa osmjehom rekla:

“Da, ponosno glasam za one koji su vratili nezavisnost i dostojanstvo ovoj državi”, kao što se obično govori dok se ponosno paradira. U svakom slučaju, ovom društvu od hiljadu paradoksa može se pripisati još jedan: dok se manjina javno izjašnjava o svojim preferencijama, rezultati izbora vam nekako uvijek kažu da je većina ta koja nikako da “izađe iz ormara”. Ne bih da zvučim kao poštofob, ali bih ipak volio da živim u društvu u kome su poštolozi vidljiva većina (ili još bolje – manjina).

Kad sam pročitao kako je Privredna komora Crna Gore dodijelila direktoru Pošte Crne Gore – pazite sad! – Priznanje za unapređivanje menadžmenta, dao sam mašti (čitajte: paranoji) na volju da riješi viševjekovnu dilemu o tome šta je prvo nastalo – poštolog ili režim. Hoću reći, da naš narod nije biološki predodređen za poštologiju, čini mi se da bi se ova višedecenijska vladavina urušila sama od sebe.

Ali, šta ako se u Crnoj Gori odigrala – i dalje se odigrava – tiha invazija tjelokradica? Prije nego neka Crnogorčina skoči i lane kako sam u pravu i kako su nam Srbi sve pokrali – od dostojanstva, preko nezavisnosti, do identiteta – moram reći da mislim na invaziju jednog drugog “nebeskog naroda”, onog bukvalno nebeskog naroda – vanzemaljaca.

"Invazija tjelokradica" (1978)

Sigurno vam je poznat onaj često korišćeni trop u naučnofantastičnoj literaturi i filmu: na zemlju se spuste bića koja stvaraju savršene kopije ljudi, pri tom odstranjujući prave ljude da bi stvorili (za njih) “idealno društvo” u kome je odsranjen svaki oblik individualnosti, odnosno slobodne misli.

Horor filmove iz pedesetih godina prošlog vijeka karakterisao je strah od nuklearne katastrofe, odnosno nuspojava tehnološke racionalnosti koje bi dovele do uništenja čovječanstva

Ideja o invaziji tjelokradica javila se u burnom društveno-političkom razdoblju pedesetih, kada su dva američka pisca objavila romane sličnog zapleta: Robert Hajnlajn Gospodare lutaka i Džek Fini Tjelokradice.

Međutim, ono što je zanimljivije za potrebe naše postizborne akcije, jeste to kako je Finijeva priča – kao jedan zaplet, odnosno jedna ideja – bila interpretirana u različitim društvenim kontekstima i kroz različite estetske perspektive četiri filma: Invazija tjelokradica Dona Zigela iz 1956, Invazija tjelokradica Filipa Kaufmana iz 1978, Tjelokradice Ejbela Ferare iz 1993, i Invazija Olivera Hiršbigela iz 2007. godine. Iako zasnovani na istom tekstualnom predlošku, ovi filmovi su mu dali nove značenjske slojeve.

Horor filmove iz pedesetih godina prošlog vijeka karakterisao je strah od nuklearne katastrofe, odnosno nuspojava tehnološke racionalnosti koje bi dovele do uništenja čovječanstva.

Zigelov se film, nasuprot tome, usredsredio na rušenje ideološke građevine modernog Zapada: s jedne strane, invazija je protumačena kao infiltracija komunističkog jednoumlja u američko društvo; dok je s druge, posmatrana kao kritika konformizma imanentog provinciji – gubitak lične autonomije i identiteta unutar represivne i opresivne klime palanke. Film se završava sumornom porukom: “Ti si sljedeći! Ti si sljedeći!”

Valja primijetiti da sve verzije Invazije tjelokradica zapravo govore o tome kako na makro planu ne postoje suštinske razlike između stanja prije i stanja poslije invazije. Dakle, pogrešno je govoriti o poštolozima, jer njih – vjerovali ili ne – u Crnoj Gori nema

U trećoj vartijanti, invazija se odvija u paradigmatičnom primjeru totalne institucije – vojnoj bazi. U jednom trenutku, jedna od kopija poručuje onima koji se odupiru kolonizaciji: “Kuda da odeš? Kuda da bježiš? Gdje da se sakriješ? Nigdje… jer nema više nikog poput tebe.” Film je krajnje nihilističan u svom zaključku: svijetom je uveliko zavladao vojni model rigidnog nadzora i kontrole, u kome se svako odstupanje od kodeksa strogo kažnjava. U tom smislu, savremeno društvo je preduhitrilo invaziju – i prije njihovog dolaska svijetom zavladalo je jednoumlje koje se, naravno, održava i unapređuje kroz institucije sistema.

S druge strane, posljednja adaptacija polazi od toga da je današnja politička situacija toliko degradirala, da je svijet već upao u toliku krizu da je predavanje vanzemaljcima možda i najracionalniji odgovor – jedino rješenje za probleme globalnog društva. Ukazujući na to da su ratovi, siromaštvo, nepravde, eksploatacija i slične pošasti direktni proizvodi ljudske nesavršene prirode, vanzemaljsko uništenje “ljudskog” – odnosno, naše emotivne komponente – dovešće do okončanja navedenog.

Kako vanzemaljci napreduju u pokoravanju cijele planete, to se češće potpisiju primirja, sa ulica nestaje nezadovoljstva i sukoba, a u jednom trenutku vidimo Džordža Buša kako sarađuje sa Ugom Čavesom. Za razliku od drugih verzija, ova se završava ambivalentnim “hepiendom”: ljudi pobjeđuju, a ljudski identitet je očuvan, dok slušamo kako su se svi sukobi i problemi ponovo javili, i svijet je zapao u još jednu krizu…

U sistemu u kome živimo, gotovo da je nebitno kako glasamo na izborima; bitno je kako živimo, kako upotrebljavamo svakodnevni život u periodu između izbora

Drugi diskurs je konzervativno-romantičarski – koji najčešće plasira crkva i njoj bliske nacionalne opozicione partije – koji izvor problema vidi u modernosti, u otuđenosti u urbanoj sredini, u društvu u kome svako gleda svoje dupe, zaboravljajući na “sabornost”. Željni materijalnog, ljudi pronalaze razne prečice – gdje je najprometnija učlanjenje u vladajuću koaliciju.

Treći diskurs je radikalno-intelektualistički – najbliži angažovanim intelektualcima i aktivistima na društvenim mrežama – koji ključne institucije sistema (od škola, preko svih državnih institucija, do univerziteta) vidi kao ideološke aparate vlasti, koji imaju za cilj pacifikaciju slobodne i kritičke misli, svakog odstupanja od kodeksa i norme.

Četvrti diskurs jeste kolonijalno-tehnokratski – rabljen uglavnom od strane analitičara i eksperta – a lijek za poštologiju vidi u potpunom predavanju međunarodnom faktoru, logikom: sve što treba da uradimo jeste da pristupimo Evropskoj uniji i NATO-u, pa ćemo samo tako postati “civilizovani”, odnosno “građansko društvo bez poštologa”.

Situacija je, naravno, daleko kompleksnija i ne može se svesti ni na jedan od ova četiri modela tumačenja. Valja primijetiti da sve verzije Invazije tjelokradica zapravo govore o tome kako na makro planu ne postoje suštinske razlike između stanja prije i stanja poslije invazije. Dakle, pogrešno je govoriti o poštolozima, jer njih – vjerovali ili ne – u Crnoj Gori nema.

Možemo samo govoriti o praksama poštologije, njenim kompleksnim obrascima i višedimenzionalnim manifestacijama, odnosno o poštologiji kao strukturi koja se, naravno, reprodukuje smjernim postupcima, ali isto tako predstavlja i nenamjeravanu posljedicu brojnih svakodnevnih aktivnosti. U tom smislu, svako od nas je potencijalni poštolog.

Zato nije bitno da li će nam neko ukrasti glas tokom izbora, već da li će nam oteti autonomnost i individualnost između izbora. Zato, u sistemu u kome živimo, gotovo da je nebitno kako glasamo na izborima; bitno je kako živimo, kako upotrebljavamo svakodnevni život u periodu između izbora. Samo tada istinski biramo ili odbacujemo vladajuću politiku.

Preporučujemo za Vas