ARHITEKTURA

Zgrada Uprave policije - ulaz na uglu nije uvijek najbolje rješenje

Da se ta nesrećna zgrada nalazi, na primjer, na uglu Bulevara svetog Petra Cetinjskog i Moskovske - bilo bi prostora za egzibicije
135 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 21:12h

Pa še en liter/ Pa še en liter/ Liter še liter, liter na šank/ Slovinjak punk...

Buldožer, Slovinjak punk

(Izlog jeftinih slatkiša, Helidon 1980.)

Sedam-osam malih vranaca...

OK - desetak malih vranaca te noći - recimo - uz priču, trajala je priča barem četiri sata, možda i koji sat više, krenula je bila priča, stara dobra priča...

Obrnuo sam ploču - što baš mene zaustaviste, đe baš mene nađoste, što udarate na jadnu sirotinju, vidite li što vozim

Bio sam pijan, to priznajem, ali ne značajno pijan - ne toliko da ne bih mogao da vozim kako treba, oprezno i pažljivo, nadasve.

Pandica je kresnula iz prve. Spustio sam staklo, prijao mi je hladni februarski vazduh.

Na semaforu sam uredno sačekao zeleno svjetlo, pa sam maksimalno samouvjereno projedrio pored policijske patrole, sa prekomoračke strane mosta Milenijum - pa sam nastavio prema gradu, ničim ometan.

Građanin pokoran, građanin koji poštuje saobraćajne propise i sve zakone redom - ugodnik božiji - 40 km/h - bez ikakvih problema - da sam skrenuo desno, da sam pokušao da eskiviram muriju, sigurno bih bio sumnjiv muriji itd.

Taman kad sam prebacio u treću i kad sam pomislio da sam opet imao sreće - jauknula je sirena. Samo jednom, kratko, do bola. Policijski golf mi je prišao sa lijeve strane, policajac na suvozačkom mjestu mi je rukom dao znak da zaustavim. Dadoh desni žmigavac i zaustavih pandicu.

Nisam ja "zaigrao" slučajno, nekontrolisano, bezveze, rekoh - nego sam "zaigrao" zbog te otvorene dilatacije na početku mosta

Ma ne, nije bilo sile da se izvučem te noći. Alkotest. Alkometar je pokazao 1,14 promila alkohola u mojoj krvi junačkoj. Dobro sad de - i nije neka cifra...

Pokušao sam da se našalim - rekoh da bolje vozim kad sam... malo, jeli... jer tada baš vodim računa što se dešava oko mene, opušten sam i oštriji su mi refleksi, života mi, kunem vam se gospodo - ali biće da nisam uspio da impresioniram gospodu policajce.

Obrnuo sam ploču - što baš mene zaustaviste, đe baš mene nađoste, što udarate na jadnu sirotinju, vidite li što vozim, što ne hvatate ove lopove, ove majmune nadrogirane, što mene zaustaviste itd.

Policajac koji je pisao zapisnik nije ni podigao glavu. Drugi mi je rekao da sam malo "zaigrao" volanom na početku mosta i da mu je to bilo sumnjivo, pa su kolega i on krenuli u potjeru. Dodao je i da je odmah osjetio je da sam u "alkoholisanom stanju". Biće da sam bazdio na vino kao bačva.

Nisam ja "zaigrao" slučajno, nekontrolisano, bezveze, rekoh - nego sam "zaigrao" zbog te otvorene dilatacije na početku mosta - nije bilo one crne gume preko dilatacije na tom dijelu mosta, kasno sam primijetio da nema gume, pa sam "zaigrao" malo, morao sam, jasno, svako bi "zaigrao" tu, i vi biste "zaigrali" - i vi ste sigurno "zaigrali" preko dilatacije kad ste obrnuli za mnom - nama gume čovječe, nema one crne gume...

I što sad da radim...

Ništa... naravno.

Potpisao sam zapisnik, bez riječi, na licu mjesta.

Sjetio sam se Branka Miljkovića, "Hoće li sloboda umeti da peva/ Kao što su sužnji pevali o njoj"

U podružnoj jedinici Podgorica sam primijetio da smo mi - Crnogorci, Srbi i ostali - jedan krajnje drčan narod - i da smo vrlo skloni da vodimo izgubljene bitke protiv vlasti, pogotovo u situcijama kad je "istina" na strani vlasti - gospodine, vi, 'alo, vi, ne derite se da vas lijepo zamolim, imali ste 1,14 promila, nema tu što da se priča sad, jeste li potpisali zapisnik, evo, potpisali ste, 'alo, batalite molim vas tu priču sad, morali smo da vas isključimo iz saobraćaja.

Primijetio sam i da vlast uživa kad je pravu. Uzmite Crnogorca, ili Srbina, ili bilo koga - postavite ga na bilo kakvu državnu poziciju, dajte mu redovnu platu, dajte mu bilo kakav konkretan zadatak - i budite sigurni da će on taj zadatak izvršiti bez greške - pogotovo ako zadatak nije previše složen - i još će da uživa, onako s visine, u raspravama sa manje srećnim pripadnicima istog naroda - tj. sa grešnim sljedbenicima kulta boga Bahusa, u ovom slučaju.

Nema tu priče sad, molim vas lijepo, oprostite itd.

Poslije nekih dva-tri sata u raljama birokratije - te ne radi printer, te printer jede papir, te koči sistem, te nema Senke načelnice, zovi Senku, gdje se izgubila Senka - gvozdena vrata ćelije su se zatvorila - jezivo trenje metala o metal - i pao je mandal, oštro, konačno.

Moraću da mardeljišem do jutra, nama mi druge.

Budim se, stvarno - stvarno sam žedan, stvarno umirem od žeđi

Ćelija je OK. Dušeci, ćebad (koja ne bazde), toplo je - imam i cimera u ćeliji. Cimer nije bio raspoložen za diskusiju, odmah je skinuo cipele, legao - i okrenuo se prema zidu. I ja sam legao - ali nisam skinuo patike - i nisam se okrenuo prema zidu. Zurio sam u plafon...

Sjetio sam se Branka Miljkovića: "Hoće li sloboda umeti da peva/ Kao što su sužnji pevali o njoj".

A onda sam zaspao - i usnio strašan san.

Kao, probudio sam se, užasno sam žedan, krvavo sam žedan, ubio bih za kap vode, ustajem, prilazim vratima ćelije, a vrata se polako otvaraju, sama od sebe, kao na dugme, nečujno, meko, kao u snu, bazam mračnim hodnicima, pa gore uz stepenice, nema nikoga živoga, pa nekim nevjerovatno širokim i svijetlim hodnicima, sve širim i sve svjetljim - izlazim iz zgrade - ah, tako znači izgleda ta sloboda - i počinju da urlaju sirene - kao u Beogradu, u vrijeme bombardovanja - shvatam da sirena urla zbog toga što sam prekršio kućni red u mardelju - i znam da će taj užasni zvuk prestati tek kada se vratim u ćeliju - bombe padaju na sve strane - uskačem u pandicu i dajem gas, eskiviram bombe, palim radio, a na radiju ide T. Rex: "Friends say it's fine, friends say it's good/ Ev'rybody says it's just like rock n' roll/ I move like a cat, charge like a ram/ Sting like a bee, babe I wanna be your man" - i nekako se probijam do Jusovače - ali tamo neće da me prime - kažu mi da je taj zatvor - zatvoren - odavno, odavno - skidam kaiš, vadim ključeve i svu sitninu iz džepova - evo, evo, evo i ranac, evo i fotoaparat, evo i mobilni, evo i cigarete - samo me pustite unutra, kad vas molim - samo me pustite unutraaaaa... sve će prestati kad me opet umardeljišete, po propisu... ja sam kriv, ja sam kriv za sve ovoooo...

Budim se, stvarno - stvarno sam žedan, stvarno umirem od žeđi...

Dakle, cijepati zgradu, tj. dva bloka, upravna jedan na drugi - ulazom na uglu - i još zaobliti ugao i prebaciti staklenu zavjesu preko zaobljenog ugla - nema danas nikakvog smisla

Cimer hrče. To nije hrkanje, to je zemljotres... to je smak svijeta, to je Armagedon.

Gospođa sutkinja mi je odrezala 100 eura kazne, 30 eura sudskih troškova i oduzela mi je vozačku dozvolu na mjesec dana. Dobro sam prošao...

Elem, ova priča ima i naravoučenije: nemoj da voziš pijan, prijatelju, jer se lako može desiti da te murija umardeljiše - što nije najgore - gore bi bilo, ne daj bože, da se zakucaš kolima u neka druga kola, ili da sletiš, ne daj bože, u hladnu Moraču - a najgore bi bilo, ne daj bože, da ubiješ nekoga kolima - i da stvarno zaglaviš u mardelju, na duže staze...

Časni sude, nikada više neću da vozim pijan - evo obećavam. Nikada više neću da na taj način dovodim u smrtnu opasnost ostale učesnike u saobraćaju, nemotorizovani dio populacije - i sebe, naravno. Taksi je, bogu hvala, jeftin itd.

Ako sam stvarno nešto izvukao iz ove idiotske epizode, ako sam izvukao neku stvarnu korist - onda je korisno što sam ovjerio novi podgorički mardelj - i spolja i iznutra.

Izdvojio bih u to ime, ovom prilikom - tek jedan, vrlo ilustrativan moment.

Dakle, cijepati zgradu, tj. dva bloka, upravna jedan na drugi - ulazom na uglu - i još zaobliti ugao i prebaciti staklenu zavjesu preko zaobljenog ugla - nema danas nikakvog smisla.

Aaaa, pa ti ne umeš da radiš ugao - rekao mi je davno moj stari profesor Milan Lojanica, u Beogradu, prije 20 godina.

Osnovni problem s podgoričkom zgradom mardelja je u njegovoj poziciji, riječ je o tzv. kontekstualnom problemu

Aaaa ne, ne radi se tako ugao, ne, ne - češkao je stari Lojke sijedu bradu - Aaaa ne, ne, aaaa ne, ne, ne tako.

Molim vas, a kako se radi ugao? Pretpostavljam da ćete me upravo sad udostojiti, poštovani profesore moj - nauka mudrog - o rješavanju problema ugla.

Aaaa neću, neću, moraćeš to sam dečače, moraćeš prvo sam malo da razmisliš o uglu, moraćeš prvo sam malo da prostudiraš ugao.

Aaaa, ne, ne...

Sljedećih 20 godina sam razmišljao isključivo o problemu ugla - dobro sam prostudirao tu složenu materiju - i došao sam do definitivnog zaključka da je lijepljenje ulaza na ugao u suštini klasicistički - tj. neoklasicistički potez - ili potez koji pripada duhu akademizma, ako baš hoćete - kako god da obrnete, koliko god postojalo izvrsnih poteza na temu ulaza na uglu - riječ je o debelo prevaziđenom potezu, nadasve.

OK - staroga Krasnova - Nikolaja Krasnova - ostavite da počiva u miru. Njegovoj zgradi bivše palate Ministarstva finansija Kraljevine SHS, današnjoj zgradi Vlade Srbije na uglu Kneza Miloša i Nemanjine, u Beogradu - podignutoj davne 1928. godine - ništa ne fali.

 Zgrada Vlade Srbije u Beogradu, Nikolaj Krasnov

Ne fali ništa ni bivšoj palati Privilegovane agrarne banke, današnjoj zgradi Istorijskog muzeja Srbije, na Pašićevog trgu, takođe u Beogradu, podignutoj davne 1934. godine. Braća Krstići - Petar i Branko - autori projekta banke - takođe su se izvrsno snalazili u svom poslu - čak su poslije rata dogradili sprat na tu zgradu - a da skoro niko nije to primijetio.

 Zgrada Istorijskog muzeja Srbije, braća Krstići - Petar i Branko

Osnovni problem s podgoričkom zgradom mardelja je u njegovoj poziciji, riječ je o tzv. kontekstualnom problemu. Osloniti se na duh akademizma na tom mjestu - između stare zgrade SUP-a, tj. MUP-a, i Mašinske škole - dakle u rupi - nikako nije na mjestu.

Čemu isticanje, tj. akcentiranje bilo čega na tom apsolutno nereprezentativnom mjestu. Da se ta nesrećna zgrada nalazi, na primjer, na uglu Bulevara svetog Petra Cetinjskog i Moskovske - bilo bi prostora za egzibicije. Ovako, najbolje je odmah da zaboravite tu zgradu.

Iz pozicije umardeljisane osobe, stvari su još smješnije. Uđeš u velelepnu zgradu, odmah na ulazu te poklopi plafon, iz prve, pa nakon obrade na spratu, polako stepeništem u podrum, ka ćelijama, gdje te opet poklopi plafon - uostalom, ko još postavlja ćelije u podrum, institucija Mletačkog dužda više ne postoji, valjda - a kad te bace u ćeliju - odjednom imaš visoki plafon...

O gospode - ima li te...

Ako mi ne vjerujete, pitajte Rema Kolhasa (Rem Koolhaas) - našeg velikog i osvjedočenog prijatelja - što misli o novom podgoričkom mardelju - možete da pitate i Šoeja Šigemacua (Shohei Shigematsu), Kolhasovu desnu ruku.

Galerija