Maštoviti lirik, koji ne može da zaboravi obuzet nasiljem sadašnjosti, Đeljoš Đokaj vodi po pepelom posutoj mediteranskoj zemlji modro olovne boje, ranjene i bolom skrhane likove koji su teškom ljudskom žrtvom platili svoju humanost.
Slikar tehnološke sadašnjosti koju već osjećamo kao dio prošlosti, po koj se kreće robot, srećan poput dječaja u opancima iz čijih (očiju) udova klija korijenje i iz arterije kaplje krv. Slikar je bivših i budućih seljenja. Crtež, boja i forma za jednu okamenjenu, metaliziranu sliku čije vrijeme se prostire u beskraj, slično najmučnijim snovima.
Zagonetne figure niču iz dubina istorije čovjekovog “ega”, iz dubina čovjeka i dječaka i prolaze poput krika, zapomaganja gubeći se u zamrzloj daljini zeleno plavog staklastog neba, sijući za sobom predmete uspomena otkrivajući obrubljene glave i fotografije dječaka i mladenaca.
Figurativna dimenzija sadašnosti obuzeta je pošlošću, selom, djetinjstvom i ratom protiv nacizma. Sjećanje ulazi u dimenziju sadašnjosti. Svaki lik predstavlja jedinstvo sadašnjosti i uspomena. Istorija se ne priča niti prikazuje, osjeća se kao živa i neodvojiva od autobiografije.
Đeljoš Đokaj pripada generaciji umjetnika Vladimira Veličkovića i Dušana Džamonje, generaciji koja ne želi da zaboravi
Ne priča se o godinama koje su prošle, nego ikonski likovi žele da prkažu objavljenje i raspeće sa fresaka srpskih, crnogorskih i makedonskih ikona. Jedinstvo sadašnjosti i sjećanja, kako u crtežu, tako i u grafici postaje jedna specifična kompozicija koju tvore komadići materije ostavljajući dojam grafita, tkanine, metala, najrazličitijih materijala koji oživljavaju pod rukom slikara.
Često su to spajanja u pepelu života, koji na papiru poprima sjaj starog zlata što je nekada prekrivalo lica i uzdržljive pokrete drevnih ikona, čiji su zlatni i srebrni skuti bili ukrašeni dragim kamenjem. Ikona za Đeljođa Đokaja nije ni revival, ni kič: ona je opsesivni alarmantni prikaz istorije generacija i generacija, koji treba da izrazi jedno lice na jednoj glavi.
Njegovo slikarstvo puno je lica, glava, od kojih su noge odsječene i iz čijih suza i raspadanja dodir ruke slikara, pozitivnog i poetskog želi da izvuče ono što se rađa i klija, da od jednog mučnog zatvorenog kruga stvori prostor u kome bi neki ljudi ponovo mogli pokušati da žive.
Pred ljudskim likom otkriva svoje čuđenje kao pred nekim antičkim kipom, iskopanim iz zemlje, ili izvađenim iz vode. Svaka figura ponovo dobija svoj oblik, kao iz neke anatomske sekcije, ili kao pri komponiranju komadića nekog razbijenog predmeta.
Đeljoš Đokaj pripada generaciji umjetnika Vladimira Veličkovića i Dušana Džamonje, generaciji koja ne želi da zaboravi i koja se odvojila od prethodne, od nadrealiste Stupice i od apstraktnog Lubarde, do u početku seoskog socijalnog realiste, a zatim gradskog neometafizičara Hegedušića, da bi se zadržala na radikalnoj projekciji izvjesnih tipično nacionalnih karakteristika, u okviru estetskog iskustva Evrope.
Linija horizonta je konstantna jer nije dio pejzaža, nego je geometrijski simbolična, na kojoj se sastaju predmeti i pokreti
Socijalni uslovi umjetničkog previranja u Jugoslaviji pogodovali su tom iskustvu, tako da danas imamo umjetnika, primjer je i pjesnički slučaj Đeljoša Đokaja, čije je traženje teško odvojiti od konteksta italijanske umjetnosti. Isti ovi duboki korijeni u narodu i selu otvaraju stranice evropskog neba.
Od 1968. godine, Đeljoš Đokaj živi u Italiji, gdje se, nakon kratkog boravka u Milanu, premješta u Rim. Tu njegov život započinje ispočetka: ljubav prema ženi i djeci raste uporedo sa slikama i ulazi u slike u koje isto tako ulaze i klasne borbe posljednih godina u Italiji. Tu je osjetio da mu je blizak čitav jedan smjer realnog slikarstva.
U Italiji su divo Giottu i prihvatio mjetafizičko slikarstvo Carla Carre i Giorgia de Chirica. Živo se osjeća sentimentalna i kulturna povezanost sa jugloslovenskom i albanskom zemljom, ali svoju istinsku slikarsku borbu Đeljoš Đokaj vodi u Italiju, kao protagonista umjetničkih zbivanja Italije, u koju donosi hladni bijes jednog čovjeka i jednog naroda koji ne zaboravlja.
U umjetnost i kulturu kojom dominira konzumističko društvo, unosi seljačko djetinjstvo, koje kao da se poistovjećuje sa istorijskim djetinjstvom same imaginacije. Postaje slikar koji se u rimskoj sredini lako prepoznaje po svojoj poetičnosti, egzistencijalni slikar, koji vidi istoriju kroz ljudske žrtve, slikar koji ne može da zaboravi i čije sjećanje uobličava sadašnjost.
U biti miroljubiv, ali istovremeno autor mnogo divnih i nezaboravnih slika nasilja. Materija i svijest stvaraju likove čas izrazito nadrealističke volumetrije, sastavljene kompozicije komadića nasilja, a čas mučnog puta organskog crteža u nastajanju. Ima i autobiografskog, ali je ono nenametljivo i skoro uvijek ostaje u krugu kolektivne sudbine.
Glava je za Đeljoša Đokaja centar sjećanja: glave žrtava, mučenika, glave pučkih vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora
Slika nam ništa ne priča, ali u okamenjenoj sceni svaki naslikani predmet uspostavlja određene odnose sa istorijom i životom, odnose koji se otkrivaju i nagovještavaju prefiguracije. Ono što vidimo ne posjeduje određeno vrijeme i prostor: ono se već desilo, upravo se dešava, može da se desi.
Linija horizonta je konstantna jer nije dio pejzaža, nego je geometrijski simbolična, na kojoj se sastaju predmeti i pokreti. Đeljoš Đokaj u stvari izmjenjuje dva tipa slike: jedan fantastičan i neometafizičan, kako sa vanjske tako i sa unutrašnje strane, otkriva ono što ostaje nakon nasilja; drugi još uvijek posljedica fantazije, ali mnogo više organski nego metafizički, predstavljen je nekom vrstom mučne lekcije iz anatomije koju izvodi crtež po izmučenim ili padnutim tijelima i gotovo uvijek po jednoj obrubljenoj glavi.
Plastični motiv glave predstavlja odlučujuće otkriće plastičnosti, koje daje lirski ugođaj čitavoj slici. Okamenjene glave evangelista i proroka, koje više niko ne sluša, naslikao je Guerreschi. Mulas je slikao nježne, okrvavljene maske Gillesa na licima mladih, maja 1968.
Cremonini je slikao čeznutljiva, neobična i uzbuđena lica u njihovoj metafičkoj zapanjenosti užarenog sunčanog i erotskog Mediterana. Ali, lica koja slika Đeljoš Đokaj su nešto slikarski bogatije i simboličnije. Ima na tim licima nešto od patosa glava sa helenističkog oltara u Pergamenu, nešto od glava rimske statue koja je odletjela sa poprsja pri nekom varvarskom pustošenju, i koju je otkopala seljačka motika.
Nešto od glava venecijanske arhitekture sa južnoslovenske jadranske obale, nešto od glava ikona i postvizantinskih fresaka Crne Gore i Sopoćana, nešto od glava mozaika u Raveni, od glava lutaka i klasicističkih likova metafizičkog slikarstva Giorgia De Chirica i Carla Carre, koje se često vraćaju plastičnosti Giotta, od kojeg su i potekle.
I Hegeudšić je slikao aventinske likova na tragičnim slikama iz rata i prirodnih nepogoda, ali njegova ideja je realistična i narativna. Ako je moguće pozvati se na ovo kulturno nasljeđe, potrebno je naglasiti da je okamenjivanje glave kod Đeljoša Đokaja iznad svega okamenjivanje nečeg živog i da sve te glave nevjerovatno sliče na žene, muškarce i dječake koje poznajemo, a poneke imaju autobiografski karakter.
Prekrasna, herojska figura raskomadanog čovjeka, koji nastoji da pomogne bližnjemu, slika bratstva koja počiva na sjećanju na neke prizore iz strahota rata
Međutim, možemo se zapitati čemu pridavanje tolike važnosti i tolikog plastično-figurativnog značaja glavi, bilo da se radi o glavi u sklopu čitave figure, odrubljenoj glavi, ili glavi kao dijelu otpataka. Zabrinuti likovi sa očima punim užasa, koje crtež siječe, spaja i rekonstruiše s ljubavlju, fantasticirajući u anatomiji lica, tražeći u njima vlastite, istinite uspomene, priče i predodžbe.
Poput glave na kojoj čitava jedna obitelj nalazi utočište u šupljini oka, dok je preko drugog oka koje plače, podignut plot nekog polja. Glava je za Đeljoša Đokaja centar sjećanja: glave žrtava, mučenika, glave pučkih vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora.
Svjetlost je blistava i hladna i ništa ne pravi sjenu, osim starog seoskog drveta iz sjećanja. Na slici “kola” prikazana su seljenja, noge seobe koje kao da ljudski lik koji prenosi svoje mrtve, vode negdje veoma daleko od zemlje. Kola su još uvijek ona ista stara kola kojima su se oduvijek vršile seobe.
Međutim, ljudski lik je gotovo robot, robot u seljačkim cipelama. I ovdje je, u prostranstvo blistavog staklasto-plavog neba uklopljeno jedno selo poput satelita u zraku. Moglo bi to da bude san nekog dječaka sa kolicima punim razbijenih igračaka, ili zastrašujuća slika pustošenja koja se nastavlja u vječnost, prelazeći sa sela u svijet tehnologije. Volumetrija je veoma izražena, a forme se jasno ocrtavaju pod blistavom svjetlošću. Međutim, čitava slika je samo obmana, ludo, sablasno privođenje.
U jednoj svojoj pjesmi Bertold Brecht govori o čovjeku koji je uvijek nosio sa sobom jednu ciglu, da bi svima pokazao kakva je nekad bila njegova kuća. Na ovoj slici Đeljoša Đokaja opsesija sjećanja ponovo oživljava, ali je ovaj put beznadna.
Još jedna velika slika seobe predstavljena je ogromnom figurom, sastavljenom od slučajno spojednih djelova, figurom koja bježi noseći u rukama jedno tijelo i ostavljajući za sobom jednu praznu, kuću i jedan oblačić na kojem sjedi ptica rugalica, ocrtavajući se na nebu boje azurnog kamena.
Iz ovih nekoliko impresivnih slika zrače očite vrijednosti ljudske sudbine i života
Prekrasna, herojska figura raskomadanog čovjeka, koji nastoji da pomogne bližnjemu, slika bratstva koja počiva na sjećanju na neke prizore iz strahota rata. To je lik prefiguracije, lik čovjeka koji se kreće našom sadašnjošću.
Nakon toga, opet jedna slika nasilja glave vojnika zabijene u crnu obalu velikim čavlima što blistaju na svjetlosti koja se reflektuje od neke rijeke ili nekog mora. Gledajući jednu ovakvu sliku, ocjećamo cjelokupno nasljeđe masovnog nasilja našeg stoljeća, koje nas tišti.
To je noć Evrope, čije je jedino svijetlo bljedilo ljudskih lica. Lirsko-moralni kvalitet ove slike može se uporediti sa najstravičnijim scenama filma Andreja Tarkovskog “Andrej Rubljov”.
Na još jednoj zastrašujućoj, slici, ogromna ljudska figura sa tijelom bez glave (jedino tijelo bez glave u čitavom ciklusu), ugledavši psa, hvata jednu drugu ljudsku figuru i ne zna se da li hoće da je naoštri poput britve, ili da iz nje sa ljubavlju izvuče zvukove, svirajući kao na harmonici.
Iz ovih nekoliko impresivnih slika zrače očite vrijednosti ljudske sudbine i života. Da bi što bolje sagledali svijest koja vodi pogled Đeljoša Đokaja, on je te vrijednosti okamenio pod jednom umjetnom svjetlošću, kao na nekom policijskom saslušanju. Svojom hladnom, lirskom fantazijom ostavio nam je mjesta i vremena da odgovorimo.
Neometafizički trag
Slike fantazije i neometafizičke slike gotovo da nemaju potrebe za naslovom, iako je ono što prikazuju toliko tipično, da postaje vizuelno nezaboravljivo. Ali kako dati naslov? Na osnovu prošlosti, sadašnjosti? Na osnovu prefiguracije? Slika je u stvari skup svih onih pojmova zajedno.
Mogla bi se usporediti sa antičkim slikama, čiji nazivi ne dozvoljavaju da se izađe van okvira već toliko iskorišćenih riječi poput raspeća, priča o životu Isusa Hrista, priča o životu Svetog Franja i tako dalje.
Na slici “Poprsje generala” nalazimo ono što je rat iza sebe ostavio: dvije obrubljene glave, jednu figuru, jednu cipelu i jedno nestvarno, u pepeo pretvoreno selo
Dolazimo do zaključka da iz naslova ne možemo izvući ništa što bi nam pomoglo da objasnimo smisao, priorodu i kvalitet slike i njenu poruku. Bilo bi najbolje kad bi naslove birali petorica, šestorica ljudi zajedno, kao na nadrealističkim sastancima.
Kako se snom žene iz neke barake na predgrađu može nazvati ljudski lik naslonjen na prozor, lik koji je sastavljen od kanti i koji na metafizičkom prozorčiću prati let jedne nove kuće, vezane crvenom vrpcom za plavo nebo, visoko gore, na polju punom suncokretea koji se izdižu nad smaragdno zelenom zemljom ili “Žena sa jubukom” koja se zove tako zbog jedne male, crvene jabuke vezane konopom, i koju žena nosi sa sobom više kao neki ukras, nego kao voće.
“Sjećanje na žrtvu” je još jedan enterijer sa prekrasnom ženskom obrubljenom glavom na prozorskom pragu, na kojem se nalaze i dvije slike Đoljoša i Laure; van metarizičkog prozorčića zemlja je intenzivno zelene boje.
Prevrnuta “Kanta” odaje sadašnost, prošlost i budućnost u tužnom pogledu dječaka sa šupljom glavom i golubicama koje kjucaju između stare cipele i izblijedjele fotografije. Na svim ovim slikama pojavljuju se otpaci, raskomadane igračke i među njima ljudski likovi, ili samo njihovi udovi.
Na slici “Poprsje generala” nalazimo ono što je rat iza sebe ostavio: dvije obrubljene glave, jednu figuru, jednu cipelu i jedno nestvarno, u pepeo pretvoreno selo, koje viri iz dubine na horizontu, umetnute poput dragog kamena na ravnicu od ugljena.
Bonus video:
