Jedna era umire, svi to sada osjećamo. Umire lagano, ipak sve primjetnije. Davno je to – definišući svoju eru, onu između dva svjetska rata, i na svoj genijalni način, ‘u par linija’ – opisao T.S. Eliot u poemi ‘Šuplji ljudi’: ‘Ovako svijet skončat će / ovako svijet skončat će / ovako svijet skončat će / Neće prasnuti; zaječat će.’
Zahvaljujući posvemašnjoj prisutnosti virtuelne stvarnosti, svi smo sada jednako veliki, i jednako mali
Po povratku iz domaćih mi gradova u London, ovoga proljeća, pomislila sam kako osjećam kraj magije gradurina.
Prije svega, u Londonu još nema proljeća; onog ‘našeg’ proljeća kakvog se barem ja sjećam, sa srcem u grlu i vjerom u regenerativnu moć plavetnila i topline novoga jutra. Svejedno, neki su se prolaznici skinuli u kratke rukave. Ne nasijedam više na tu obmanu. Svojim engleskim prijateljima savjetujem da ni oni ne smiju nasijedati na varku ‘oblačenja po datumima’. Ne na ovom Ostrvu.
Engleski prijatelji (ne mora biti oksimoron, kunem se) uvjeravaju me kako te individue u kratkim rukavima nisu Englezi, nego najčešće Australijanci. ‘Ma, nismo to mi. To su Aussies.’ Svaka nacija ima svog ‘luckastog rođaka’.
Diktature nemaju strukture ni u čemu - pa ni u nagovještaju sopstvenoga kraja
Zatim, djeluje mi nadmeno, Londongrad, tvrdoglavo zaglavljen u svojoj veličini, dok ljudi čeznu krenuti drugim pravcem, onim na kojem ne postoji toliko nepotrebnih prepreka. Ne svi ljudi; ne veliki maheri koji vole biti jedni pored drugih (da se uvijek drži upaljenim taj kompetitivni instinkt), ili mladi, talentovani umjetnici u fazi kada im je drugdje tijesno. Ali za nas ostale, naprosto, lakše je, i ljepše, pristojno živjeti u naseobinama ‘po mjeri čovjeka’.
Zahvaljujući posvemašnjoj prisutnosti virtuelne stvarnosti, svi smo sada jednako veliki, i jednako mali. Veliki smo sami sebi, jer nam je sve, kao, nadohvat ruke; i mali smo, istovremeno, jer su pred nama nova, i sve nerazumnija nam ograničenja, iako ni za ona stara još svijest nismo izoštrili.
I što je grad veći, veća su i ograničenja za slobodan život. Trenutno, tako mora biti: sloboda se u gradurinama mora ograničiti svima, jer tu se ne može znati ko zaista takva ograničenja i zaslužuje. Proboj do slobode mora se platiti. I opet, što je grad veći, skuplje su ‘propusnice za slobodu’. Ovo se, naravno, ne odnosi na diktature.
Diktature nemaju strukture ni u čemu - pa ni u nagovještaju sopstvenoga kraja. ‘Novi val’ gubitka lične slobode – koji ima i svojih dobrih strana, jer ruši mitove o uzvišenosti mnogih, do sada, nedodirljivih klanova - odnosi se na demokratske zemlje, gdje se u stubovima društva vide pukotine koje treba što hitnije sanirati.
Međutim, izgleda mi da još niko nije smislio – čime, i kako.
*
Nema nigdje ‘obješenih komada’; ili, po anglosaksonskoj verziji: ‘nema besplatnog ručka’ – ha, stoput sam to čula, a opet se potajno nadala u suprotno. Sada znam da su mi uši bile nespremne za zadržavanje ove važne informacije, da je kroz njih ova fraza prolazila poput vozova ka moru što brzo bi prošištali kroz polu-završene tunele moje mladosti.
Čim se pojavi malo sunca, London bljesne kao da je na Mediteranu. Fasade i parkovi, prijatelju; fasade i parkovi
U svojoj potpunoj istinitosti ovu sam lekciju tek uspjela prihvatiti životom u stranoj mi gradurini, gdje se baš svaka sitnica mora platiti - na mostu, i na ćupriji; zapravo i prije mosta i ćuprije.
I ne nalazim samo ja, kao predstavnica svojeg društvenog sloja, život su stranoj gradurini skupim i napornim; čak po dušu pogubnim, sada. Ogromni gradovi gube magiju jer kriza pokazuje njihovu nemoć pred organizovanjem zajednice, ili nečega nalik na zajednicu. Time su pogođene žene, djeca, stariji ljudi i tinejdžeri.
Ovo govorim iz ličnog iskustva i aktivnog posmatranja života u Londonu. Sedamdeset posto stanovništva kvalitetniji bi život imalo u nekom gradu u razvoju. London nema više prostora za rast; ne u širinu, ili daljinu – ravnica je ovo, može se graditi sve dok ti zglobove ne zasoli more – ali nema trenutno ništa novo za ponuditi, a što se ne mora funtom sopstvenog mesa (džigericom) platiti.
Gradovi u razvoju – prava stvar. Dakle, san ljudi iz slojeva društva ‘nepodesnih’ za gradurine: uhvatiti u ‘novim’ gradovima onaj tren – globalni tren, koji može potrajati i 50 godina – kada su ti gradovi dovoljno veliki da se svaka fela u njima može pronaći, dovoljno zreli da dopuste privatnost, a opet dovoljno intimni da održe sentiment zajednice. (Što nekoć bješe i London, ali sada, kao što rekoh, postao je previše nadmen za nas.)
Stvari najdostojnije divljenja u Londonu trenutno su ostaci ostrvske imperijalne faze. Moćne zgrade, i dalje dobro održavane. Znaju Englezi tajnu spoljašnjeg sjaja, prvog utiska. Zato redovno farbaju fasade svojih zgrada imperijalne arhitekture.
Prvi nagovještaj finansijske krize i – odmah se prvo ukidaju povlastice slobodnog, sigurnog i besplatnog okupljanja i skitanja mladih ljudi
Čim se pojavi malo sunca, London bljesne kao da je na Mediteranu. Fasade i parkovi, prijatelju; fasade i parkovi.
Ali, zime su sve duže. I život nosi nove prepreke, za koje je potrebna podjela iskustva. Kada pod sivim nebom po ovom gradu hodam u potrazi za prijateljem, savjetom, uhom, ili barem u potrazi za nekim mirom, sve izgleda kao da se odaljava, kao da putuje u beskraj, nošeno stalnim, oštrim, nepobjedivim vjetrom, i niko nema vremena za osvrnuti se, zastati. Zaista se nema vremena.
Samo te samodovoljne zgrade uredno održavanih fasada stoje i posmatraju te dok usamljeno šetaš, i ne daju ni svjetlosti da ti priđe. Na krovu jedne od tih zgrada neki je stanar postavio skulpturu sove za koju mi je trebalo par dana da odgonetnem je li to prava sova ili - skulptura.
Onda sam počela šetati pogleda uperenog u krovove drugih zgrada. Skoro svaka ima po nešto: dimnjačar, sirena, paž, grčka maska; tajne poruke, isklesane za sljedećeg usamljenog šetača.
Suziću ovaj opšti vapaj na grupu koja mi se ovoga puta, pri povratku u gradurinu, učinila jako ugroženom: mladići, zapravo mladi muškarci između trinaest i osamnaest godina koje roditelji nisu otpremili u internate.
Njihovi su organizmi u fazi razvoja kada im je potreban ‘lov’, odnosno besomučno kretanje, a.k.a. skitanje, funkcije najsličnije negdašnjim počecima užitka u lovu. U velikim zapadnim gradovima, baš se tu ukinulo najviše slobode.
S obzirom da ne poznajem nijednog tinejdžera koji je u stanju dugoročno razmišljati, sve ih vidim kako po gradurinama padaju kao žrtve opasnog svijeta iza ekrana
Prvi nagovještaj finansijske krize i – odmah se prvo ukidaju povlastice slobodnog, sigurnog i besplatnog okupljanja i skitanja mladih ljudi.
A da se lutanje gradom proba zamijeniti sportom? Da, divno. No, svako se sportsko okupljanje mora dugo organizovati da bi se barem jednom ostvarilo; već drugi put, pola učesnika ne može doći, a barem četvrtina to ne može ponovo platiti. Tako da besplatno ostaje samo skitanje gradskim ulicama. A to se odmah smatra opasnim. Kada nevinom mladom muškarcu koji izgara od potrebe da se slobodno kreće u čoporu, ograniče to kretanje, pa ga još usnime kao opasnog, on će, čameći u svoja četiri zida, biti u stanju jedino da smišlja kako da zaista i postane opasan.
A tu, najbliže njemu, u mraku sobe, dok mu mozak vrluda po beskraju izvan svake žice, svjetluca ekran iza kojega nikada ne spava jedan drugi svijet, gdje se može biti štogod se poželi, pod bilo kojim imenom. Dok te ne uhvate.
S obzirom da ne poznajem nijednog tinejdžera koji je u stanju dugoročno razmišljati, sve ih vidim kako po gradurinama padaju kao žrtve opasnog svijeta iza ekrana.
Dok, negdje na drugom kraju svijeta, njihovi djedovi i bake, po čitave dane misle na njih; a njima nepoznati vršnjaci sanjare o bijegu u veliki grad.
‘Teško vrijeme za matore, prijatelju moj
na zidovima naši tragovi
mi kružimo kao psi
djevojke se ne obaziru za nama
njihove kose bude sjetu
dug je put do vječnosti
i mi ga prelazimo
ćutke i u miru...’ (Branimir Džoni Štulić, a Tko drugi?)
Bonus video:
