O KRAJU MIŠLJENJA

Andrija Zmajević - Njeguš i Bokelj u Vatikanu

Bio je opsjednut decentralizovanim svijetom, prvom kompletiranom verzijom decentralizacije u povijesti, koji je otkrio, izgleda, na svojim studijama u Rimu
322 pregleda 0 komentar(a)
Andrija Zmajević, Foto: Wikipedia
Andrija Zmajević, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 27.04.2013. 19:09h

Andrija Zmajević (Perast, 1628 – 1694) doktorirao je teologiju 1654. u Rimu. To je bila najznačajnija godina u povijesti Perasta i šire: odbijen je turski napad, preduzet „su šest tisuća vojnika“, i Boka Kotorska je ostala u zapadnoj kulturnoj orbiti.

Pjesnik, pastir, erudita, panslavista, političar, teolog, didaktik, mecena...

Pjesnik se oglasio spjevom u osmercima, Boj Peraški, koji je izgubljen koliko se sada zna, kao i Pjesma od pakla, štampana u Mlecima 1727.

Od Zmajevićevih velikih književnih djela sačuvana su dva. Prvo je spjev Slovinska Dubrava. Drugo – Ljetopis crkovni. To je istorija svjetskih ideja, od Postanja do epohe baroka, pisana dvostubačno – slijeva na našem narodnom jeziku i ćirilicom, zdesna na latinskom, na 1.000 stranica. Jedna verzija nalazi se u Splitu a druga, kompletnija, čuva se – prvi dio u Vatikanu, drugi u Padovi.

Papa Kliment X imenovao ga je za nadbiskupa barskog i primasa srpskog. Ovaj doktrinarac rimske crkve, inače rodom s Njeguša, zalagao se za jedinstvo pravoslavaca i katolika.

Pjesnik, pastir, erudita, panslavista, političar, teolog, didaktik, mecena... U čitavom slovenskom svijetu 17. stoljeća, pored češkog reformatora Jana Amosa Komenskog, teško se može naći duh Zmajevićevog formata.

U poeziji se ponegdje služio ciceronski prozodičnim sistemom klasičkog metričkog stiha, a ponegdje pak, napustio je ovaj prosede

U Slovinskoj Dubravi on je „gorko kliknuo“ nakon zemljotresa, koji je u Dubrovniku, „slavnoj Dubravi roda slovinskoga“, odnio četiri hiljade duša i razorio nesrećni grad.

Zbilo se to jednog proljećnog jutra 1667. Potres je teško pogodio i Crnogorsko primorje. Pjesnik je držao propovijed na narodnom jeziku, kad se na njega oburdala zidina na ostrvcu Sv. Đorđije. Jedva su ga izvukli onesviješćenog, vaskolikog u krvi iz nekog praznog groba.

Dvojicu momaka, pratilaca, samljela je gomila kamenja. Trojica su preživjela. Za divno čudo, ova kalvarija nije ga udaljila od teološke vokacije. Čim je došao svijesti – procvilio je stihovima:

Bogostrašna tri mladića

Pomoći će Zmajevića...

Njegov pogled bio je čitavog života uprt u nebo, pa ni tog jutra, iako je katastrofa nametnula vrlo zemaljsku inspiraciju, nije posustao: svoje spasenje pripisao je božjem proviđenju.

Umro je u svojoj šezdeset i sedmoj godini, kao što je i živio, slaveći Boga, jednog septembarskog dana 1694. na rukama svojih vjernika u rodnom Perastu.

Istorija ideja

Približavanje crkvenih obreda narodnom jeziku (lingua vulgaris) bio je posao, koji mu je Bog dodijelio u Boki Kotorskoj. On je to prenio na književne žanrove.

Gdje je Zmajević u žanrovskoj atmosferi našeg, i evropskog, 17. stoljeća?

Najviše je dao upravo tu (proza, poezija, propovijed, teološki diskurs, poslanica, počasnica, hronika, istorija ideja, kompilacija...) On nam pomaže da rekonstruišemo mentalitet evropskog baroka: emotivna drama, vjerski zanos, globalizam, gnjev erudicije, tenzija prolaznosti, fantastika, ekstaza evrocentrizma...

Zmajevićevo životno djelo, Ljetopis crkovni (1676), naš najznačajniji književni domet u tom stoljeću, i jedan od najviših uopšte, oslanja se u izvorima na svjetsku misao (Jovan Zlatoust, Kasiodor, Rinaldi, Seneka, Dukljanin, Mavro Orbin, Porfirogenit, Bonfinije, Sabelik, Strabon, Kurcius, Sv. Augustin, Josif Flavije i dr.).

Bavio se najvišim dometom istorije – istorijom ideja

U poeziji se ponegdje služio ciceronski prozodičnim sistemom klasičkog metričkog stiha, a ponegdje pak, napustio je ovaj prosede, udaljavajući se od amblematike i alegorije baroka. Demonstrirao je humanizam i predanost napretku, razumije se, u okrilju svete matere crkve.

Jedini naš pisac, kom se posrećilo da opiše čitavo stoljeće s lakoćom, nije bio niko drugi do Zmajević... Ni Marijan Bolica; ni Gavrilo Trojičanin; ni Njegoš; ni Nikola Petrović, koji je oprezno izbjegavao oponašanje svog strica; ni romansijeri Borislav Pekić i Miodrag Bulatović, najskloniji tome sa gledišta ambicije; ni pripovjedač Ćamil Sijarić, ni filozof Slobodan Tomović...

Spisak kandidata bio bi predug, bez obzira na to da li se svršio s Milovanom Đilasom – da li dosegao do postmodere ili ne...

Nijedan od njih, međutim, ne bi ispunio ovaj zahtjevni koncept. Za mnoge od nabrojanih, doduše, to ne bi bio previše krupan zalogaj, ali nisu imali tu sreću da se čitavom jednom stoljeću približe s pozicija žanra.

Doktor Zmajević je, dakle, možda zahvaljujući upravo 17. stoljeću, imao najduži dah, čelične živce, sintetičku viziju i takorekuć svršio posao. Prinuđeni smo, najzad, što se tiče konkretnog problema, da potpišemo ovu skarednu koliko istinitu tvrdnju: on, niko drugi!

Mladog Zmajevića kraljica je obdarila svojom milošću, možda najvećom nagradom u istoriji crnogorske književnosti

On je, dakle, opisao šesto stoljeće s motrišta glavnih svetačkih sudbina u tada relevantnoj mundijalnoj geografiji: Dionisije Skit; papa Bonifacije Rimljanin; kao i papa Ivan; opat Domicijan; Čeh i Leh, osnivači Bohemije i Polonije; francuski biskup Agrikola; Sv. Ivan Sinajski; Hermenegild, sin vizigotskoga kralja; papa Grgur Veliki; mučenica Golavduh (Persija); Maksimilijan, biskup iz Sirakuze; Sv. Kolumbano, Španac (Španjul, kako bi rekao naš stari pisac).

Mogao je opisati bilo koje drugo stoljeće, s motrišta nekih drugih sudbina, ali on je izabrao živote svetaca. Više razloga obavezuje da ne uputimo prigovor njegovom izboru.

Bio je opsjednut decentralizovanim svijetom, prvom kompletiranom verzijom decentralizacije u povijesti, koji je otkrio, izgleda, na svojim studijama u Rimu. Vizija globalnog svijeta nije ga napustila do smrti.

Bavio se najvišim dometom istorije – istorijom ideja.

Jer globalni svijet nije ono što mu ime kaže, upamtimo to, nego ideja.

Zmajević je ostao vjeran ovom svijetu kao manje-više kompletiranoj, ali nedvojbeno jednoj, jedinstvenoj, nedjeljivoj božjoj tvorevini.

Uz Gundulića, Erazma i Queveda

U poslanicama, kao i u sačuvanoj prepisci, „kliknuo“ je patosom, panslavizmom, svojim iskrenim čovjekoljubljem, onim učenim, stečenim na Congregatio de propaganda fidei, za studija u Vatikanu i onim neučenim, naslijeđenim kroz krv predaka s Njeguša.

Tu se on, Njeguš i Bokelj u Rimu, u svojoj mladosti (1654) sreo sa švedskom princezom Kristinom. Ovu ženu istorija je zapamtila po sklonosti neobičnoj za jednu kraljicu: po simpatijama za filozofe.

Mladog Zmajevića kraljica je obdarila svojom milošću, možda najvećom nagradom u istoriji crnogorske književnosti, tako što je njegovu poslanicu počastvovala ispred književnih radova pitomaca iz 26 zemalja hrišćanskog svijeta. On se iskreno odužio ovoj ženi:

Mi jo’ našijem slovinskijem

Dostojnu slavu dasmo...

Kada se pak vratila u švedsku kraljevinu, položila je cvijeće na grob svog drugog miljenika, Renéa Descartesa, francuskog filozofa u egzilu (bitno uticao na tokove zapadnog mišljenja), preminulog četiri godine ranije na njenim rukama.

Uprkos tome što nam se doktor Zmajević obraća s očinskom toplinom, teško bismo ga razumjeli bez Gundulića, Erazma, Queveda i Komenskog

Ostaće nam zauvijek tajna zašto je mlada kraljica natjerala Descartesa, uprkos svojoj ljubavi i zaštiti, kaže irski romansijer Flan O’Brian, da po onoj ciči zimi u pet ujutru kleči i moli se na ledenim pločama stokholmske katedrale. Filozofa je to dotuklo.

Barok, dakle, ne prestaje da nas ispunjava intelektualnim uzbuđenjem pri pomisli na njegove paradokse – na ženu koja je, na neki način, zbližila Zmajevića s ekscentričnim filozofom.

Barok – to su bile veze, konspiracije, komploti. Zarazio je postmodernu.

Od propovijedi je sačuvano malo. (Ne znamo šta je sve progutala vatra u nesrećnom požaru prilikom napoleonskih osvajanja: znamo da je toga bilo dosta, jer je Zmajević imao najveću bibiloteku u svom vremenu, kao njegov uzor Kasiodor u starom svijetu.) One odišu kako terminologijom srednjovjekovnih enciklopedista (titulus), tako povratkom autentičnom životu, običnom ljudskom radošću, narodnjačkim duhom i folklorom.

Samim tim što je kroz svoju misiju nastojao da pridobije više vjernika za svetu rimsku crkvu, nastojao je, kad stvar pogledamo s kulturne strane, imanentne Rimu, možda više nego ijednom gradu, da svoj beskrajno radoznali duh prenese s lokalnog u evropski kontekst.

U ovom prvom slijedio ga je sinovac Vicko Zmajević, ali s mnogo manje filinga i takta, tako da je na kraju navukao na sebe gnjev i odiozu. U ovom drugom, da svoju zemlju, narod i jezik prigrli k Evropi, prethodio mu je Ljudevit Paskvalić a slijedio ga, mnogo godina kasnije, s manje ili više sreće, Njegoš.

Nije metafora: Andrija možda među prvima nagovještava, dotad nezamislivu, mogućnost kraja istorije mišljenja

Prema onome što znamo s jedne, i onome što ne znamo potpuno, ali naslućujemo, s druge strane, mogli bismo barem teoretski krenuti u nemoguću misiju da imitiramo žanrovski kaleidoskop Zmajevićevog kosmosa. Za stvaranje iole ozbiljnih šansi, međutim, trebao bi nam kaleidoskop evropskih tekstualnih žanrova baroka u cjelini.

I jedno i drugo je za nas, postmoderne autore, nemoguće, premda je paradoksalno privlačno.

Uprkos tome što nam se doktor Zmajević obraća s očinskom toplinom, teško bismo ga razumjeli bez Gundulića, Erazma, Queveda i Komenskog, koji su mu prethodili kao što sunce prethodi danu i mjesec noći.

Savjet o pečenom „pračiću“

Istorija crnogorske književnosti ignorisala je, međutim, ne samo njega nego čitavo svoje 17. stoljeće. (Kao da ima na raspolaganju neko umjetnički snažnije i, s motrišta Evrope i njenih velikih epoha, obuhvatnije, značajnije, kompletnije?!)

Paradoks do paradoksa: nerijetko je cijepala, bez ikakve potrebe, dio vlastitog nasljeđa na „srpsko“ i „latinsko“. Ova suluda, samoubička logika živi ponegdje dan-danas.

Dvije granične književnosti, po starom dobrom običaju, u balkanskoj krčmi u pozni sat, znale su da koriste nesrećnu zabunu i „podijele plijen“ gdje god se moglo.

Iako to nije bilo dovoljno za pravi zadatak, da se piscu njegovog formata odredi mjesto u istoriji mišljenja, te s njim shvati značaj barokne epohe, uprkos svemu zaslugu imaju: Gavro Škrivanić, Pavao Butorac, don Srećko Vulović, Miloš Milošević, don Gracija Brajković i, naravno, Mato Pižurica (Jezik Andrije Zmajevića, CANU, 1989).

Nažalost, kod nas je izostalo kritičko mišljenje (širi sluh) za pisca i za epohu. Sve do danas, kad se barok, zahvaljujući postmoderni, vraća u evropsku kulturu na velika vrata.

Andrijina slovensko-zapadnjačka originalnost je dotle jednostavna, da bi se, na osnovu nje, mogla rekonstruisati intelektualna defanziva 17. stoljeća

Nije metafora: Andrija možda među prvima nagovještava, dotad nezamislivu, mogućnost kraja istorije mišljenja. Kada je, dakle, dr Zmajević, projektovao prijeteću mogućnost kraja ideja?

Odgovor zapanjuje našu dokolicu: sto godina prije Hegela (predavanja u Jeni g. 1806, o limitu i mogućem svršetku istorije filozofije, između Platona, s jedne, i Hegela samog s druge strane pisanog mišljenja). I, najzad, tri stoljeća prije japansko-američkog mislioca Francisa Fukuyame (danas u SAD aktuelna teza o svršetku sociokulturne evolucije).

Andrijina slovensko-zapadnjačka originalnost je dotle jednostavna, da bi se, na osnovu nje, mogla rekonstruisati intelektualna defanziva 17. stoljeća: opsjednutost krajem istorije mišljenja.

Ovu baroknu bolest on liječi doktrinarnom shematičnošću. Iako nije bio involviran u akcije kontrareforme, pošto je ova jedva okrznula južnoslovenske krajeve, jeste u doktrinu na širem planu. Svoje djelo, vrijeme, politiku, odnos prema Rimu, ambicije, programirao je u odnosu na kulturni napredak svoga naroda. Kada je pisao Ljetopis crkovni, njegovi Bokelji su ga častili, povodom promocije u visoki položaj, ne zlatom niti parom, nego slavom. Posvetili su mu jednu rijetkost za ono doba: pjesmaricu.

I on im se iskreno odužio, kao švedskoj princezi, u jednoj počasnici pjesniku Tripu Skuri, kog savjetuje da pojede pečeno prase („pračića“) dok duva bura:

Zmajevića odgovor Skuri je:

neka pračića pečena izije,

da mu bura ne dodije

koja puha bez milosti,

nego da mu sve razgrije

srce, meso, žile i kosti...

Preporučujemo za Vas