ZA VIJESTI NEDJELJOM

Mira Furlan: Iz prljave igre nije loše ispasti

Mira Furlan danas živi u Los Anđelesu, a drama "Dok nas smrt ne rastavi", koju je napisala prije nekoliko godina, biće uskoro postavljena u Beogradu
539 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 21.04.2013. 13:06h

Bivša prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta i zvijezda jugoslovenskog filma Mira Furlan svoj profesionalni put odredila je sa samo 17 godina, na probama za gimnazijsku predstavu.

Mira Furlan danas živi u Los Anđelesu, a drama "Dok nas smrt ne rastavi", koju je napisala prije nekoliko godina, biće uskoro postavljena u Beogradu

Zaljubljena u svoj poziv, ostvarila je u godinama koje su uslijedile mnogo filmskih uloga, bila dobitnica dvije pulske Zlatne arene, a ostvarenje Emira Kusturice "Otac na službenom putu", u kome je igrala Ankicu Vidmar nagrađeno je kanskom Zlatnom palmom.

Teško vrijeme rata na nju je ostavilo poseban trag – optužena za političku izdaju, najprije je dobila otkaz u matičnom HNK, da bi joj u Zagrebu bio oduzet i stan, koji joj je vraćen nakon 17 godina.

Sa suprugom, rediteljem Goranom Gajićem zbog te hajke emigrirala je u Ameriku, što joj je, kaže, donijelo nova iskustva i, nada se, mudrost. Uloge u popularnim serijama "Lost" i "Babylon 5", kao i nove role u ostvarenjima “Diši duboko“ Dragana Marinkovića, "Ostavljeni" Adisa Bakrača, "Cirkus Kolumbija" Danisa Tanovića i "Turneja" Gorana Markovića obilježile su ovaj drugi dio njenog života.

Mira Furlan danas živi u Los Anđelesu, a drama "Dok nas smrt ne rastavi", koju je napisala prije nekoliko godina, biće uskoro postavljena u Beogradu u režiji Predraga-Mikija Manojlovića. Komad se dešava 70-ih godina prošlog vijeka i prati priču jedne disfunkcionalne porodice. Glumica, ipak, ne želi da o tome više priča.

"Moja želja je da publika pogleda predstavu i da sama prepozna to vrijeme i te ljude. Nema smisla prepričavati komad, jer će on zaživjeti u predstavi. Imam potpuno povjerenje u Mikija Manojlovića i u njegovu izuzetnu ekipu", kaže na početku razgovora za "Vijesti nedjeljom" Mira Furlan.

Koja osjećanja Vam donosi pisanje?

"Zadovoljstvo je kada se uspije složiti suvisla rečenica. Ako se još uspije i izraziti nešto od toga što osjećamo i mislimo, kako da čovjek ne bude sretan? "

Da li ste u nekom periodu svog života ipak poželjeli da se nikada niste bavili umjetnošću?

"Naravno da jesam. Uvijek su me zanimali jezici, studirala sam (ali ne i diplomirala) engleski i francuski jezik. Znam da sam u nekom drugom životu mogla prevoditi ili predavati jezike. Ali, valjda sam glumom rješavala nešto što je trebalo riješiti ili razriješiti.

U glumu sam se zaljubila na gimnazijskoj predstavi koju smo radili sa profesorom, mladim Englezom, na engleskom. Na premijeri sam doživjela epifaniju. Znala sam da je to to. Tako se barem tada činilo. Imala sam sedamnaest godina, nisam sigurna da sam u to vrijeme znala i mogla odlučiti o svojoj budućnosti.

Ali sam to, bez mnogo kolebanja, učinila, kako i pristoji tim godinama u kojima se čini da su sve opcije otvorene i da vremena ima na pretek".

U kultnom filmu "Ljepota poroka" Živka Nikolića igrali ste ženu koja malo pomalo izlazi iz svoje životne i bračne kolotečine, u opsesivnoj potrazi za ljubavlju, nježnošću. Koliko je hrabrosti bilo potrebno za ovakvu ulogu i koliko umjetnik mora biti hrabar da bi bio uspješan?

"Nisam tada bila svjesna da je u pitanju "hrabrost" jer nisam znala gdje živim. Živjela sam u svojoj glavi, kao što to čine mladi ljudi. Nisam imala pojma u kojoj sredini i među kakvim ljudima postojim. To je bila moja greška.

Ali greška iz najbolje, najnaivnije, najčistije namjere. Živko Nikolić je bilo drag i divan čovjek, pravi umjetnik, rekla bih. Radio je po svome, iz svog srca".

Kako danas gledate na ulogu i mjesto žene u društvu?

"Svijet ulazi u novi konzervativizam, i u Americi i šire. Žene su marginalizovane, teško izborena ženska prava se svakodnevno gaze. Žao mi je mladih djevojaka koje odrastaju u ovoj klimi. Kao da je sva borba za ljudska i ženska prava bila uzaludna! Zapanjena sam i zabrinuta".

U Americi dosta radite, kako ste se izborili za svoje mjesto u tamošnjem glumačkom svijetu?

"Ne znam, poslovi se događaju ili se ne događaju. Prestala sam opsesivno brinuti o sljedećem poslu. Želim se izboriti za vlastiti mir, to je bitnije od bilo kojeg posla koji će neko iz ko zna kojih razloga ponuditi ili ne ponuditi".

Često govorite da niste niti ćete ikada biti dio te mašinerije. Kako odolijevate da to ne postanete, da li je to moguće?

Moguće je, ali je cijena visoka. I ovdje, baš kao i svuda, postoji očekivanje da se igra po pravilima. Ako se to ne čini, čovjek ispada iz igre. Što i nije tako loše, posebno ako je igra prljava. Uostalom, svi stalno balansiramo na žici između onoga što bismo htjeli i onoga što se nudi (ili ne nudi).

Ponekad padnemo pa se opet dignemo, pa opet padnemo, pa se opet dignemo. Ili ne. To je život".

Često pričate o usamljenosti koja u Los Anđelesu vlada. Zašto je to tako, po Vašem mišljenju?

"Možda je Los Anđeles naprosto prevelik. Sve je jako daleko i svaki socijalni kontakt zahtijeva veliki napor. Ovo je grad gdje je moguće dobro se sakriti. Ali ako čovjek ima potrebu za povezivanjem, pripadanjem, kontaktima, onda je u pogrešnom gradu. Ili je to možda samo moje iskustvo, ne znam".

Kakva iskustva nosite sa audicija?

"Audicije vidim kao poniženje, ali to je samo moj problem. Jedna glumica mi je rekla da obožava audicije jer se osjeća kao sportista prije utakmice. Dakle, različiti smo, pa su nam takva i iskustva".

Čitala sam da ste neko vrijeme u Americi radili kao konobarica. Šta ste naučili iz toga, je li Vam takvo stanje stvari donosilo očaj ili možda neko drugo osjećanje?

"Emigrantsko iskustvo je zanimljivo po tome što čovjeka stavlja u potpuno nove okolnosti i što briše njegovu prošlost. Stari identitet je bačen u smeće i treba brzo smisliti neki novi.

Sa zvanjem konobarice se nisam uspjela naročito identifikovati, ali je bilo zanimljivo sebe isprobati u drugom paketu. Naravno da čovjek prolazi kroz faze očaja i potpunog gubitka nade, ali – ako ima sreće – iz tih stanja ispliva iskusniji i – želim u to vjerovati – mudriji".

Kako ste Vi doživljavali bivšu Jugoslaviju? Da li ste jugonostalgični?

"Nostalgična sam za miješanjem kultura, jezika, tradicija, svjetova. To je bio aspekt Jugoslavije koji sam voljela. Zato sam valjda i izabrala Ameriku za svoj novi dom, upravo zbog rasne i etničke izmiješanosti za koju mislim da je dragocjena za ljudsko biće. Nisam nostalgična za totalitarizmom koji je, takođe, bio Jugoslavija".

A kako danas gledate na ove naše države?

"Kako ja na njih gledam potpuno je nebitno. Važnije je kako one same, odnosno njihovi građani, gledaju na sebe. Je li ljudima bolje? Jesu li srećniji? Jesu li bogatiji? Osjećaju li se slobodnijima? Sigurnijima? Misle li da je rat postigao ono što su htjeli i željeli? Misle li da su se sve one smrti "isplatile"?

Smatraju li da je imalo smisla sve ono klanje, mučenje, silovanje, protjerivanje? Ja na ta pitanja ne znam odgovoriti. Niti to želim. To treba da učine ljudi koji su ratovali na ovim prostorima, baš kao i oni koji su im svojim ćutanjem dali podršku".

Šta u Vama, kada dođete u region iz Amerike, budi toplinu? Čemu se ovdje radujete?

"Ljudima se radujem, svojim prijateljima. Ima ih jako malo, ali postoje. Raduje me ovog časa to što je meni posebno drag glumac i čovjek Miki Manojlović u mom komadu pronašao nešto što ga je dirnulo i što ga je inspirisalo da ga postavi na scenu.

To me uvjerava da u "regionu" još ima ljudi sa kojima dijelim nešto bitno i važno, sa kojima dijelim život".

Vaš odlazak u Ameriku, prije dvadeset godina, imao je sve oznake izgona, nazivali su Vas nacionalnim izdajnikom i neprijateljem domovine. Kako danas gledate na to razdoblje? Da li ste ponosni zato što ste se oduprli tom ludilu koje je tada ovdje vladalo?

Ponosna? Hm. Učinila sam onako kako sam znala i mogla, onako kako sam osjećala. To što se moja osjećanja i moji stavovi nisu poklopili sa većinskim osjećanjima i stavom, to je i onda i sad bilo za mene krajnje zbunjujuće. Možda od ljudi očekujem previše, možda sam samo naivna ili čak - rekli bi mnogi - glupa.

Ratna, nacionalistička groznica me ni na trenutak nije uspjela čak ni zainteresovati, a kamoli obuzeti. Na kraju to "nepripadanje" ostaje samo moj lični problem, jer je većinski, dakle nacionalistički stav na svim ovim prostorima, nažalost, iznio apsolutnu pobjedu.

I ne samo na ovim prostorima, nego i u cijelom svijetu gdje je novi konzervativizam i religiozni fundamentalizam pomeo sve ideje koje mene zanimaju".

Ljudi često u Vama prepoznaju neku sjetu, mnogi su o tome govorili. Šta mislite, da li se to dešava zbog Vaših uloga ili neke stvarne sjete koja leži u Vama?

Ne znam šta bih na ovo rekla. Jedan je američki kritičar komentarisao moju ulogu u TV seriji "Lost" kao "srce boli" cijele radnje, ma šta to značilo. Možda je ta "bol" stvar genetike, možda je stvar iskustva.

Uvijek me privlačila "tamna strana" mnogo više od one "svijetle". Uostalom, neko je rekao da se glumiti (a posebno pisati, dodajem ja) ne može sve dok ti srce barem jednom nije bilo slomljeno. Taj sam uslov zadovoljila. Sad možemo dalje.

Galerija