ARHITEKTURA

Nedovršene modernizacije - šetnja kroz "bolju prošlost"

Postavku Nedovršenih modernizacija treba shvatiti kao važan podsticaj - u prvom redu na polju istorije savremene crnogorske arhitekture
155 pregleda 1 komentar(a)
Nedovršene modernizacije, Foto: Borislav Vukićević
Nedovršene modernizacije, Foto: Borislav Vukićević
Ažurirano: 20.04.2013. 13:27h

Pa sad kad i treba, do Sunca do neba.

Visoko mi dižemo pest.

Uz maršala Tita; Oskar Danon (muzika), Vladimir Nazor (tekst)

Otvorismo Nedovršene modernizacije...

Da nisam bio na Cetinju u pretprošli petak, 12. aprila, i da nisam prisustvovao otvaranju izložbe "Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma" u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag - Dado Đurić", odnosno predavanju naslovljenom "Arhitektura kao tekst kulture: Objekti kulture u Crnoj Gori - generatori urbaniteta", što ga je nakon otvaranja održala Slavica Stamatović Vučković sa podgoričkog Arhitektonskog fakulteta - ne bih saznao, između ostalog, da je podgorički Dom omladine, tj. KIC "Budo Tomović" - sagrađen 1960. godine, po projektu arhitekte Arsenija Martinovića.

Dakle, moram prvo da vam se izvinim, najdraži moji čitaoci, zbog greške u tekstu naslovljenom "Što znamo o čovjeku koji je udahnuo dušu savremenoj Podgorici", objavljenom na ovom istom mjestu 23. juna prošle godine.

Drago mi je, takođe, što se na otvaranju izložbe na Cetinju pojavio sasvim pristojan broj zaljubljenica i zaljubljenika u arhitekturu

U tom tekstu sam prenio oštre stavove arhitekte Vujadina Popovića - stavove iznijete u polemičkom tekstu objavljenom u januaru davne 1952. godine u tada jedinom crnogorskom dnevnom listu - o objektu u Podgorici, tj. Titogradu, koji on naziva "Dom omladine" - pa sam uzeo, zdravo za gotovo, da je riječ o Domu omladine pod Goricom - a nije, riječ je zapravo o zgradi na Bulevaru Stanka Dragojevića, u koju se kasnije uselilo Crnogorsko narodno pozorište - zgradi koja se gradila te 1952. godine i koja više ne postoji u izvornom obliku.

Provjerio sam situaciju i na starim, panoramskim fotografijama Podgorice - na jednoj se lijepo vide i Popovićev Hotel Crna Gora, otvoren 1953, i zgrada CNP, otvorena negdje u to isto vrijeme - ali se ne vidi Dom omladine - vidi se stadion, bez tribina, i predratna zgrada gimnazije - između je gola ledina; na drugoj fotografiji se vide pomenuti objekti, ali i gradilište Doma omladine - na poziciji između stadiona, opet bez tribina - ili sa vrlo niskim potezom tribina, teško je razlučiti - i gimnazije.

U pomenutom tekstu sam ipak dodao da je Dom omladine, pod Goricom, sasvim OK, što se mene tiče - čak sam obećao da ću ovjeriti pozicije koje Vujadin Popović pominje u svom tekstu, "vezu foajea sa gledalištem, položaj klozeta, a ponaosob garderobe u odnosu na gledalište i izlaz, te konstruktivnu vezu krovne i armirano-betonske konstrukcije" - ali to nisam uradio, nažalost.

Kako bilo, svakoga dana čovjek ponešto nauči - i ispravi poneku svoju (veliku) grešku.

Hvala Dijana, hvala Slavice, mnogo vam hvala...

Opet, u Beogradu su u par navrata, tokom trajanja izložbe, organizovana tzv. stručna vođenja kroz izložbu - koja su svaki put bila izvrsno posjećena

Inače, otvaranje izložbe je proteklo u fer i korektnoj atmosferi. Dijana Vučinić (DVARP, REsearchACT) je odmah, ne časeći ni časa, dala riječ uvaženom Nebojši Adžiću, predsjedniku (a ne predstavniku - kako su prenijeli neki mediji) Saveza arhitekata Crne Gore - koji je, između ostalog, izrazio nadu da će zgrada podgoričkog Arhitektonskog fakulteta uskoro biti dovršena - ili je pak podsjetio nadležne da se ta zgrada mora konačno dovršiti, tako nekako.

Ne bih zapamtio tu epizodu, da budem iskren, da mi nije bilo smiješno što je naš dragi predsjednik našao za shodno da na otvaranju Nedovršenih modernizacija pomene i dovršavanje zgrade podgoričkog AF - što je sasvim na mjestu, ako mene pitate. Da se na otvaranju našao i neki visoki predstavnik institucije AF, da podrži Adžićevu inicijativu - sreći ne bi bilo kraja.

Kad se samo sjetim da je čast da otvori beogradsku postavku Nedovršenih modernizacija - prošlog ljeta, u Muzeju istorije Jugoslavije gore na Dedinju - pripala Predragu Markoviću, tadašnjem ministru kulture, informacija i informacionog društva u tadašnjoj Vladi Srbije - odmah mi je lakše pri duši što Branislavu Mićunoviću, našem ministru kulture, nije palo na pamet da se prihvati otvaranja cetinjske postavke - mada se u vrijeme otvaranja nalazio u zgradi.

Drago mi je, takođe, što se na otvaranju izložbe na Cetinju pojavio sasvim pristojan broj zaljubljenica i zaljubljenika u arhitekturu - i to uglavnom studentica i studenata i mladih arhitektica i arhitekata. Zakleo bih se i da je na cetinjskom otvaranju izložbe bilo više ljudi nego na beogradskom otvaranju - a stoji i činjenica da je naša publika, u prosjeku, bila neuporedivo mlađa, ljepša i veselija od beogradske - i ljepše odjevena i obuvena.

Opet, u Beogradu su u par navrata, tokom trajanja izložbe, organizovana tzv. stručna vođenja kroz izložbu - koja su svaki put bila izvrsno posjećena. Jednom od tih vođenja sam prisustvovao - kroz izložbu nas je vodila Jelica Jovanović, koordinatorka projekta Nedovršene modernizacije - i mogu da vam kažem da sam se izvrsno proveo.

Predlažem da otvorite Google i da u polje za upit upišete - Arsenije Martinović arhitekt - pa ćete vidjeti dokle smo dogurali

Na stranu to što sam mnogo toga saznao o samom projektu - što me u suštini najviše i zanimalo.

Saznao sam, na primjer, da je u početku 14 nezavisnih pojedinaca i timova radilo na istraživanjima u okviru projekta - koji je trajao dvije godine i uključivao je čitav niz propratnih manifestacija, poput konferencija, simpozijuma, radionica, izložbi itd. - da bi taj broj pojedinaca i timova usput narastao na 21.

Razmišljao sam, svojevremeno, da napišem email organizatorima projekta - i da im ponudim saradnju, tj. konkretnu temu: Modernizacija Podgorice po okončanju Drugog svjetskog rata - temu koja bi, eventualno, mogla biti uvrštena u projekat, kao crnogorski segment.

Žešće sam bio zagrijan za tu priču, prikupio sam gomilu fotografija i napisao nekih 6.000 riječi - ali sam odustao kada sam stigao do faze istraživačkog rada - i nikada nisam poslao taj prokleti email. Bio sam svjestan da bi istraživanje zahtijevao mnogo vremena - a vremena tada nisam imao.

Na kraju sam čitavu tu priču, uglavnom baziranu na empirijskim, tj. morfološkim zapažanjima, sveo na nekih 2.000 riječi, tj. na tekst koji je objavljen u Pogledu (broj 2) - časopisu Inžinjerske komore Crne Gore - pod naslovom "Bitka za identitet Podgorice".

Hoću da kažem da je bilo prostora za inicijativu - pa sam, poslije tog vođenja, pitao Jelicu Jovanović zašto nema crnogorskog doprinosa Nedovršenim modernizacijama. Odgovorila mi je da je postojao "crnogorski kontakt", tj. da je postojala "osoba" iz Crne Gore koja je bila uključena u projekat, ali da je ta osoba u jednom trenutku odustala od akcije. Nije mogla da se sjeti imena te osobe, što me nije ni najmanje iznenadilo.

Moram da primijetim i da su Nedovršene modernizacije fino legle u cetinjskoj galeriji - pitanje je samo da li bi fino leglo i vođenje, kada bi bilo organizovano

Problem je zapravo što strahovito kasnimo, tj. što se trenutno malo toga dešava na polju istorije naše savremne arhitekture i njene adekvatne valorizacije - a i te kako smo dužni čitavoj plejadi crnogorskih arhitekata koji su djelovali u zlatnom periodu crnogorske arhitekture - recimo da je to period šeste i sedme - i tek na momente osme i devete decenije prošlog vijeka - period stare dobre, Titove Jugoslavije, ukratko.

Možda će neko reći da su predhodne generacije arhitekata - pogotovo neposredni akteri tih herojskih zbivanja - bili u prilici da postave stvari na svoje mjesto - ali se ipak nisu bavili tim stvarima, iz ko zna kojih razloga - tako da je dug ostao na nama.

Predlažem da otvorite Google i da u polje za upit upišete - Arsenije Martinović arhitekt - pa ćete vidjeti dokle smo dogurali.

U to ime, cetinjsku postavku Nedovršenih modernizacija treba shvatiti kao važan podsticaj - u prvom redu na polju istorije savremene crnogorske arhitekture, te njene adekvatne valorizacije i posebno zaštite, bez obzira što nismo učestovali u projektu - podsticaj koji bi trebalo da obavezuje sve nas arhitekte.

Napore Dijane Vučinić - koja je bila spiritus movens cetinjske postavke Nedovršenih modernizacija - treba stoga poštovati i cijeniti, bez zadrške. Da Dijani nije palo na pamet da se pozabavi organizovanjem Nedovršenih modernizacija na Cetinju - najvjerovatnije se ne bi ništa desilo - što će reći da je čitava stvar, kao i obično, počivala na entuzijazmu jedne jedine osobe - i njenog tima, naravno.

Trenutno se na podgoričkom Arhitektonskom fakultetu realizuje naučno-istraživački projekat "Kulturno nasljeđe - Arhitektura XX vijeka u Crnoj Gori", koji finansira Ministarstvo prosvjete i sporta. Jedva čekam da vidim rezultate pomenutog projekta. Ta stvar je, podsjetiću vas, krenula prije nešto više od godinu dana. Pominje se i spisak objekata koji zaslužuju zaštitu - ali taj spisak nisam uspio da izguglujem.

Drago bi mi bilo, takođe, kada bi se organizovala i tribina posvećena Nedovršenim modernizacijama - pa da se čuje i glas naroda

U okviru cetinjske izložbe su predviđena još tri predavanja. U idući petak, 26. aprila, bićemo u prilici da čujemo Ljiljanu Blagojević sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu - koja će govoriti na temu "Moderna u Crnogorskom primorju: arhitekt Milan Zloković".

Zatim, 29. aprila, nastupa Maroje Mrduljaš iz Zagreba, koji je sa Vladimirom Kulićem pokrenuo projekat Nedovršene modernizacije - a govoriće, kako je najavljeno, o projektu - kladio bih se da će to da bude ista priča koju imate na videolectures.net. I za kraj - šlag na torti - o nesrećnom Domu revolucije u Nikšiću govoriće autor projekta, slovenački arhitekt Marko Mušič.

Stručna vođenja kroz izložbu nisu najavljena, koliko ja znam - a ako vas ta stvar baš zanima, predlažem da ovjerite vođenje Jelice Jovanović - imate ga na youtube.

Moram da primijetim i da su Nedovršene modernizacije fino legle u cetinjskoj galeriji - pitanje je samo da li bi fino leglo i vođenje, kada bi bilo organizovano. Sumnjam da bi bilo dovoljno prostora da se vođa i svi zainteresovani - recimo da bi ih bilo tridesetak - poredaju oko pojedinih izložbenih panela. Izvjesno je da bi bilo guranja na pojedinim pozicijama.

Drago bi mi bilo, takođe, kada bi se organizovala i tribina posvećena Nedovršenim modernizacijama - pa da se čuje i glas naroda...

I ako se nekad nađete u prilici da ovjerite dokumentarni film Marte Popivode "Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo" - obavezno to učinite, bez odlaganja, nećete se pokajati - ta stvar se odlično slaže sa Nedovršenim modernizacijama.

A sad - svi trkom na protest! Vrijeme je da opet podignimo pest!

Preporučujemo za Vas