DRUGI U RIJEČIMA

Duh književnosti i mit autorstva

Taj “užas uticaja” je ono što su postmodernistički pisci učinili svojim postupkom najviše koristeći se citatnošću i dokumentarnošću
267 pregleda 0 komentar(a)
Franc Kafka, Foto: Blogs.forward.com
Franc Kafka, Foto: Blogs.forward.com
Ažurirano: 13.04.2013. 07:04h

Ovaj esej želi se baviti dvijama temama (fenomenima) u književnosti na koje sam nailazio kod raznih autora i pisaca u različitim oblicima; fenomenima koji su naizgled različiti, ali su po svojoj suštini isti.

Cvetan Todorov u “Poetici” napominje da smo važnost ove osobine jezika, taj “užas uticaja”, počeli da upoznajemo upravo kroz rad ruskih formalista

Naime, jedan fenomen je onaj koji je Bahtin formulisao kao teoriju intertekstualne polivalencije, što zapravo znači da se svako književno-umjetničko djelo, svaki tekst i diskurs, i svaka riječ uopšte naslanja i nastaje u odnosu, prema, paralelno i nasuprot nekoj drugoj riječi i djelu; ne postoji tekst koji je nezavisan od kulture (u geocentričnom smislu te riječi) u kojoj je nastao i nezavistan od drugih tekstova, jer “glasovi drugih nastanjuju njegov diskurs koji najednom postaje “polivalentan”, ili kao što kaže Borhes povodom Kafke, a o drugom fenomenu o kojem će ovdje biti riječi: ”Najpre sam gledao na tog pisca kao na jedinstvenu pojavu poput feniksa iz besedničkih hvalospeva; posle dugog druženja sa njim, učinilo mi se da poznajem njegov glas, ili bar njegov način, u tekstovima iz različitih književnosti iz različitih epoha. Navešću ovde njih nekoliko hronološkim redom: Slede Zenon, Han Ju, Kjerkegor, Brauning, Bloa, i Lord Danseni.”

Značaj ruskih formalista

Cvetan Todorov u “Poetici” napominje da smo važnost ove osobine jezika, taj “užas uticaja”, počeli da upoznajemo upravo kroz rad ruskih formalista, jer su Bahtin i Šklovski prvi pisali o tome da pisac “napreduje u jednom svetu prepunom tuđih reči” i da pisac nalazi samo “reči u kojima obitavaju glasovi drugih”.

Taj “užas uticaja” je ono što su postmodernistički pisci učinili svojim postupkom najviše koristeći se citatnošću i dokumentarnošću, kao i raznim oblicima paraliterarne građe kao sredstvom umjetničkog oblikovanja fabule (pravljenja sižea), i najčešće razotkrivajući sam postupak-ogoljavajući ga.

Istorija književnosti je postala istorija nekoliko metafora, jer spisak djela je postao nesaglediv, čime je “kolektivna svijest razorena”

Otud i promjena pripovjedačke pozicije u odnosu na pripovijedani diskurs (ili pripovijedano vrijeme), koja više nije “sveznajuća” u maniru realističkih pisaca; ona napušta “božanski point of view”, koji ulazi u svijest i misli svojih svojih junaka, nego je pripovjedač “primoran da se ponaša kao arhivar, kao zapisničar, koji samo prenosi psihološke reakcije svojih ličnosti onako kako o njima svedoče “drugi”, onako kako su ih sagledali “drugi”. “

Ovaj postupak bio je neminovan onda kada su postmodernistički pisci shvatili sav užas uticaja koji opsjeda njihovo djelo kao nekakav čudan demon upoređivanja, pa je samim i tim pripovjetka, novela, roman, književnost uopšte, postala jedna enciklopedija ideja, katalog autora, nesaglediva Vavilonska biblioteka nesvjesnih uticaja.

Ti nesvjesni uticaji, o kojima govori i Rolan Bart “ubica autora” kao bitne instance u književnom djelu, su ono zbog čega je postalo neumjesno govoriti o izvornom autorstvu i individualnom stvaralaštvu, i otud lažna bibiliografija kod npr. Rablea, Borhesa, Kiša, Babelja, “koja ukazuje ne toliko na izvore, koliko na nemogućnost uspostavljanja izvora, odatle ono u suštini parodijsko uvođenje u sopstveni opus poglavlja iz tuđih dela”.

Tekstovi se spajaju po sličnosti stila i tema, po afinitetu, po sličnosti govora, teksta, a ne po epohama ili nacionalim pripadnostima. Božanski point of view realističkog romana naslijedio je Božanski duh književnosti.

Istorija književnosti je postala istorija nekoliko metafora, jer spisak djela je postao nesaglediv, čime je “kolektivna svijest razorena”, i ona se sad nalazi u “pisanim spomenicima naše civilizacije.

Smrt autora

Bart u svom eseju “Smrt autora” govori o tome da u “etnografskim društvima odgovornost za pripovijedanje nikad ne preuzima neka osoba, nego neki posrednik, šaman ili prepričavalac čijoj se izvedbi –tj. vladanju narativnim kodom- možda dive, ali nikad ne njegovu geniju.

”Autor je moderna pojava, koju je pozitivizam, taj sažetak i vrhunac kapitalističke ideologije”, do kraja spojio sa djelom da se u jednom trenutku književne istorije oni nisu razlikovali jedan od drugog. Autor je bio emanacija svog djela i vice versa.

Pojavom pozitivizma ukinuti su svi važni simbolički procesi u djelu, ukinuta je širina književnih uticaja jednih na druge koji u jednom djelu prave, kako Tomas Man to naziva- “čudnu pomiješanost sfera.”

Autor je postao prosta suma uticaja pisaca koji su pisali prije njega, a njegovo djelo refleksija ili njegovog ludila, poroka, gluvoće, nestrpljenja ili nekih drugih psiho-fizičkih osobina pisca.

Prema tom ekumenskom osjećanju književnosti sva djela jesu i moraju biti povezana

Na taj način knjiga uvijek nastaje poslije autora i ona je njegova prošlost, njegov život u malom, a pisanje prestaje biti “multidimenzinalni prostor na kojem se raznovrsnost pisanja, od kojih nijedno nije izvorno, miješa i sukobljava”, a tekst prestaje biti “tkivo citata izvedenih iz neizmjernog broja središta kulture.”

Drugi fenomen, koji na neki način obuhvata ovaj o kome je bilo riječi, je ideja o književnosti sa kojom se možemo sresti u nekim Borhesovim tekstovima, između ostalih “Kolridžov cvet”, “Tlen, Ukbar, Orbis Teritius”, “Pjer Menar, pisac Don Kihota”, ideja koju je Ženet obrađivao u tekstu “Književna utopija” govoreći povodom Borhesa i o tome kako je cjelokupna književnost anonimno ostvarenje u kojem je “svaki autor samo slučajno ovaploćenje jednog vanvremenog i bezličnog Duha.”

Sa tog aspekta je tek neumjesno govoriti o nekom izvornom individualnom autorstvu. Ova ideja, kao što ćemo vidjeti, daje malo drugačiju perspektivu i pogled na uticaje u književnosti i razbija iluziju linearnog evolutivnog razvoja književnih pojava koji je uvriježen u književnoj kritici i istoriji.

Prvi fenomen, ti susreti i paralelizmi u književnosti na kojima se temelji poetika Horhea Luisa Borhesa, su logična posljedica ili proizilaze iz te “dublje ideje” o književnosti, kao “homogenog i reverzibilnog prostora u kojem nemaju značaja individualna svojsta i hronološki redosledi”.

Prema tom ekumenskom osjećanju književnosti sva djela jesu i moraju biti povezana, ne samo direktno citatima, parodijama, erudicijom, nego jedno djelo u najširem smislu, i bez vidljivih konotacija, može biti odjek nekog drugog djela, zato što su sva djela jedno jedno djelo, jedna Sveta knjiga, a svi pisci su jedan pisac, jedan autor koji je nevremenski i bezimen, jedan Božanski duh koji tu knjigu piše.

U takvoj književnosti ukidaju se granice korica, autora, stilova i stilskih formacija, žanrova, razdoblja i epoha. Nastaje sveopšta poetika ideja. Dati jednom djelu autora znači “nametnuti tom tekstu granicu, opskrbiti ga konačnim označenim, zatvoriti to pisanje”, kako veli Bart.

Sve je Spis

To panteističko poimanje književnosti dozvoljava ideju po kojoj se svijet i Univerzum izjednačuju sa svijetom knjiga. Malarmeova misao da sve postoji da bi se napisalo postaje još “ambicioznija formula”- sve je Spis.

To je ideja Vavilonske biblioteke, ideja Don Kihotove biblioteke, biblioteke koja ne samo da ocrtava sav svijet oko sebe, već ga i obuhvata, biblioteke u kojoj se, po riječima Umberta Eka, nalaze nevjerovatne priče koje se dešavaju u mogućim svjetovima, u kojima čitalac gubi osjećaj granica između realnosti i fikcije, kao što ga je izgubio i Don Kihot i iz svoje biblioteke pošao da živi svoj književni život, da bi ga u drugom djelu romana sam i čitao. Dakle, čovjek je u takvom svijetu samo “rukopisna stranica”.

Tako je Don Kihot ubijeđen, ili bolje reći svjestan da je čovjek dio te božanske knjige, zato on živi svoj život da bi mogao da ga čita. To da “junak drugog dijela Don Kihota može da bude čitalac prvog, a Hamlet gledalac Hamleta” dovodi nas do vrtoglavog zaključka da se “može desiti da smo mi, njihovi čitaoci ili gledaoci, ne znajući to izmišljena lica, i da u trenutku dok čitamo Hamleta ili Don Kihota neko baš nas čita, ili nas piše, ili nas briše.”

Ovo je pisanje uticaja i unaprijed i unazad, mijenjanje našeg shvatanja prošlosti i budućnosti i linearne evolucije književnih pojava

Ideja reverzibilnog književnog prostora je u stvari i ideja reverzibilnog čitanja, „tehnike čitanja koju je uveo Pjer Menar: tehnike svesnog anahronizma i pogrešnih nadležnosti.“

Tom tehnikom pogrešnih nadležnosti dozvoljeno nam je da recimo Grobnicu za Borisa Davidoviča pripišemo Borhesu, a Borhesove Maštarije Danilu Kišu, ili recimo da pretpostavimo da Odiseja i Ilijada nisu djelo istog pisca, ili još smjelije da povjerujemo u Unamunovu pretpostavku da je pisac Don Kihota sam Don Kihot prerušen u navodnog pisca Sid Hameta Benengelija izdiktirao Servantesu, i „u tom slučaju vidljivi autor je samo sekretar, možda čista izmišljotina.“

Tehnika svjesnih anahronizma otkriva da je pomalo ograničavajuće posmatrati Lorda Dansenija, Kjerkegora kao preteče ili anticipacije Franca Kafke. Ova tehnika, tako bliska Borhesu, otkriva nam da svaki pisac stvara svoje prethodnike u onoj mjeri u kojoj oni njega stvaraju.

Kafka je tačka susreta tih pisaca i njihova veza u ovom nizu - Zenon, Han Ju, Kjerkegor, Brauning, Bloa, i Lord Danseni. Ovaj niz postoji zato što postoji Kafka. Zato se Žerar Ženet pita: „Zašto svi Kafkini prethodnici podsjećaju na Kafku a da između sebe nisu slični? Jer je jedina tačka u kojoj se oni sustiču to buduće delo koje će retrospektivno dati njihovom susretu određen red i smisao.“

Ovo je pisanje uticaja i unaprijed i unazad, mijenjanje našeg shvatanja prošlosti i budućnosti i linearne evolucije književnih pojava. Realizam nije samo opozicija i romantizma, nego je i romantizam opozicija realizmu, a „Servantes i Kafka su naši savremenici“.

Bezgranični prostor lektire

Ovo stanovište razbija konvenciju da je jedno djelo determinisano od strane svog autora i autor nema nikakvog prava nad svojim djelom, jer to djelo piše njega u onoj mjeri u kojoj taj autor njega piše. Djelo je onda kada nastane svačije i pripada „bezgraničnom prostoru lektire“. Djelo je „ogledalo u kojem se prepoznaju čitaočeve crte“.

Da bi se pisanju dala budućnost, kako Bart maestralno zaključuje, moramo odbiti mit autorstva

Upravo je čitanje ona radnje koja „doprinosi rađanju knjige“, a čitalac je mjesto gdje se tekst sa svojim značenjima „nalazi svoje žarište“. Čitalac je kutija-moderni kenotaf, u kojoj su zapisani svi citati. Jedinstvo teksta, po Rolanu Bartu, ne leži u njegovom porijeklu (autoru) nego u njegovom odredištu (čitaocu).

U djelu postoji ono što mu mi kao čitaocu dodajemo ili oduzimamo, a ne ono što mu je autor navodno htio dati. „Svaka knjiga se iznova rađa pri svakom čitanju i istorija književnosti je bar u jednakoj meri istorija načina i razloga čitanja, i istorija načina pisanja ili predmeta pisanja“, a idealno tumačenje jednog djela je njegovo ponovno čitanje. Djelo se piše svaki put kada se nanovo čita - „jedna književnost se razlikuje od druge ne po tekstu nego po načinu na koji se čita.“

Pjer Menar je zato pokušao da „iznova izmisli svojim sopstvenim sredstvima, i bez anahronizama misli, dva dela Don Kihota, i započeo je da ostvaruje svoju nameru sa čudesnom tačnošću.“

Rolan Bart je ovaj fenomen jasno precizirao definicijom čitaoca kao nekog ko „sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisanje sastoji.“ Onaj koji čita, to jest sluša, je onaj koji piše, i nakon romantizma u kojem je pisac-autor od krvi i mesa doživio apoteozu došlo je vrijeme kada su pisci poput Borhesa i Valerija prezreli figuru autora i slavili djelo koje ne želi da pripada nikome posebno, i svoja djela pripisiviali drugima.

Da bi se pisanju dala budućnost, kako Bart maestralno zaključuje, moramo odbiti mit autorstva: rođenje čitaoca mora se dogoditi uz cijenu smrti autora.

Preporučujemo za Vas