Možda ne možemo promijeniti ljude. Možda ne možemo promijeniti ni stvari. Ali svakako možemo promijeniti način na koji ljudi gledaju na stvari. Ako se ne varam, Oskar Vajld je jednom prilikom napisao: “Rat će nas opčinjavati sve dok ga budemo smatrali zlim, naopakim i nemoralnim. Kad uvidimo da je vulgaran, prestaće da bude popularan.”
Šta je to što jedan student političkih nauka, ili bilo koje druge srodne discipline, može da zaključi proučavajući stvarnost sopstvene države?
Dan-dva nakon izbora, čujem priču od nekih ljudi kako crnogorski režim jeste zao, naopak i nemoralan, kako ga čine nesposobne budale, ali kako je samo Šef kralj – kako “samo on zna kako se valja nositi s tim luzerima”.
Pošto sam vidio snimak u kome Šef gura sopstvenog predsjedničkog kandidata kao tranju, bilo mi je malo jasnije šta žele time da kažu. Da se razumijemo, ovo sam čuo od antirežimski nastrojenih ljudi, ali njihova fascinacija – moglo bi se reći i fan-scinacija – otjelotvorenjem crnogorskog režima bila je nedvosmislena: u njihovim očima, on doista jeste negativac, ali su se isto tako divili tome kako on čeličnom pesnicom, a opet onako crnogorski osiono i nonšalantno, uspijeva da održi red i disciplinu svih ovih godina.
Siguran sam da i vi poznajete slične ljude. Možda vam neće reći baš ovako kao što sam ja napisao, ali će vam svakako kazati: “Znaš kako, to je ono što od nas traže Sjedinjene Države i Evropska unija. Može nama to da se sviđa ili ne, ali cijeli svijet ga podržava.”
Jer, zašto ne bi svijet pozitivno gledao na jednu funkcionalnu post-tranzicionu, višepartijsku demokratiju, sa redovnim izborima, slobodom govora i sličnim rabotama kojima teži sav civilizovan svijet?
Upravo je taj “civilizovani svijet” – ili barem onaj njegov moćniji i arogantniji dio na Zapadu – ključna prepreka u tome da se crnogorski režim ogoli kao – vulgarano autokratski. Sve dok oni budu hvalili, finansijski pomagali i stručno unapređivali crnogorsku verziju demokratije, naš vječito isti režim ostaće predmet fascinacije.
A onda sam se zapitao gdje sam već vidio sličan scenario. Kod omiljenog reditelja, naravno
Razmislite samo, šta je to što jedan student političkih nauka, ili bilo koje druge srodne discipline, može da zaključi proučavajući stvarnost sopstvene države? Da se najvulgarniji oblici ispoljavanja moći – od elementarnog nevaspitanja i arogancije (Sjećate li se kad je Šef opoziciju nazvao šakalima?), preko bogaćenja putem korupcije (Sjećate li se kakvi su bili prije nego su sjeli u fotelje?), do predizbornog ucjenjivanja građana i postizbornih malverzacija glasovima (Sjećate li se posljednjih četvrt vijeka?) – svi odreda isplate.
Sve dok imamo otvoreno tržište i sve rasprodajemo po najnižim cijenama, dok se ne odajemo genocidu, i imamo kakve-takve zakone i propise – odnosno, sve dok nas ne bije loš glas u svjetskoj javnosti – međunarodnu zajednicu neće zanimati da li smo otišli dalje od puke formalne demokratije.
Zato ostaje samo na nama – građanima Crne Gore – da se bavimo suštinskim stvarima: da ogolimo režim kao vulgaran, da prepoznamo diktaturu u demokratiji.
Međutim, i kad nam se ona otvoreno obznani, mnogi od nas skreću pogled praveći se da se ništa ne dešava. Obrazloženje jedne osobe glasilo je ovako: “Svi znamo šta rade prije izbora, ali ko ima veći broj glasačkih listića u kutiji – taj je pobjednik.” Dakle, paradoks: iako smo svjesni da se vlast uvijek iznova i iznova osvaja nedemokratskim putem, moramo se pomiriti s tim jer je to demokratska procedura.
A onda sam se zapitao gdje sam već vidio sličan scenario. Kod omiljenog reditelja, naravno. U potcjenjenom filmu Oni žive Džona Karpentera. Na svako novo gledanje, ovo ostvarenje mi je sve bolje i bolje. Ne samo zato što je to film dobar po sebi, već zato što postaje sve relevantniji kako godine prolaze. Ovog trenutka, najrelevantniji je za Crnu Goru.
Lutalica po menu Nada – “ništa”, na španskom – dolazi u Los Anđeles u potrazi za poslom. On je po svemu pravi gubitnik ekonomske krize: bez posla, ne posjeduje ni kuću ni kola, nema ništa osim vreće za spavanje i sopstvene radne snage.
Prolazeći kroz grad, Nada posmatra ljude koji gledaju u male ekrane
Privremeni posao pronalazi na gradilištu, gdje upoznaje Frenka, koji ga uputi na kamp za beskućnike u kome nekolicina finih ljudi sprema hranu za one koji su ostali bez ičega.
Tokom njihovog razgovora, otkrivamo da Nada bespogovorno vjeruje u sistem: “Zarađujem novac napornim radom. Želim samo šansu. I ona će doći. Verujem u Ameriku. Poštujem pravila. Nikome danas nije lako.”
Frenk je, s druge strane, nešto uzdržaniji: “Sve je to jedna luda igra. Postave te na start, a igra se zove ‘Proživi život’, ali da svako gleda sebe i da istovremeno tebe izradi.”
Prva trećina filma ima tek nekoliko dijaloga, i uglavnom je ispunjena – gledanjem. Prolazeći kroz grad, Nada posmatra ljude koji gledaju u male ekrane: staricu kako gleda televiziju u stanu, mladića koji stoji ispred prodavnice tehnike i zuri u televizore, čak i beskućnike koji pored kartonskih kutija posjeduju i mali televizor.
Njegov pogled jeste onaj “iskosa”: on zapravo vidi hipnotički efekat koji televizijski program, a posebno reklame, imaju na gledaoce. S vremena na vrijeme, u program se uključi nekakav uvrnuti bradonja koji očajnički poručuje ljudima da se “probude”.
U trenucima njegovog uključenja u program, gledaoci doživljavaju intenzivnu glavobolju. Revoltirani nepristojnim prekidom programa i zadatim bolovima, ljudi bijesno negoduju i mašu pesnicama prema ekranu, ne bi li odagnali bradatu smetnju.
Nada, kao jedina osoba koja posmatra ono što dešava oko njega a ne na televizijskim ekranima, primijeti da se nešto čudno dešava u obližnjoj crkvi. Nakon što se ušunja u nju, otkrije da nije posrijedi prava crkva već paravan za nezakonite radnje.
Revoltiran, Nada mu poručuje - “Dajem ti šansu da izabereš: ili stavi ove naočari ili gutaj to smeće.”
Hor koji se čuje vani zapravo je pušten sa trake, dok se u crkvi okupljaju nekakvi pobunjenici. Jedne večeri, policijski odred izvrši raciju u crkvi. Ali zanimljivo je što se ne zadržavaju samo na tome: buldožerima sravne sa zemljom kamp beskućnika ne hajući za živote, nemilosrdno prebijajući svakog ko im se nađe na putu – žene, djecu, starce, slijepog sveštenika…
Sljedećeg dana, Nada odlazi u crkvu, pronalazi skrivenu kutiju i odnosi je u zabačenu uličicu. Na svoje veliko razočaranje, u kutiji pronalazi samo gomilu jeftinih naočara za sunce. Uzimajući jedan par za sebe, Nada izlazi na aveniju, stavlja ih i… najednom progleda.
Dok hoda ulicama Los Anđelesa, Nada sad vidi istinu: sve reklame na bilbordima, promotivni materijali političara, pa čak i časopisi, sve oko njega šalje jednu te istu (sublimnu) poruku u raznim varijantama: “Pokori se”, “Konzumiraj”, “Vjenčaj se i razmnožavaj se”, “Ne razmišljaj”, “Radi osam sati”, “Kupuj”…
I sve to je napisano crnim slovima na bijeloj podlozi. Na novcu piše kratko i jasno: “Ovo je tvoj bog”. A posebno ga iznenadi to što određeni ljudi – mahom oni u skupim odijelima i još skupljim bundama – imaju neprijatno lice vanzemaljskog porijekla.
Nada ubrzo skonta da su naočari napravili pobunjenici kao način da se prekine hipnotički signal koji je ljudima isprao mozak. Uz pomoć naočara, on je u stanju da jasno vidi kako se stvarnost rastače po klasnim podjelama: svi na poziciji moći su s druge planete, dok se ljudi koriste kao potrošna radna snaga za ostvarenje ciljeva moćnika.
Vidjevši da je političar na vlasti zapravo vanzemaljac, Nada cinično prokomentariše: “Ha, tačno sam znao da je nešto tako.”
Nakon Nadinog otkrovenja, posljednje dvije trećine su mnogo manje posvećene gledanju, a mnogo više pucanju. Nada odlazi do Frenka, pokušava da mu objasni šta se dešava sa svijetom, ali Frenk kategorički odbija da ima išta s tim.
Jer, vidite, radnja Karpenterovog filma možda se odigrava u Reganovoj Americi, ali Oni žive je priča o našoj Crnoj Gori
Revoltiran, Nada mu poručuje: “Dajem ti šansu da izabereš: ili stavi ove naočari ili gutaj to smeće.” Nakon Frenkovog upornog odbijanja, uslijedi jedna od kultnih filmskih tuča.
Iako traje gotovo šest minuta, i danas važi za paradigmatičan primjer pretjerivanja, upravo je njena dužina snažan simbol za mukotrpan trud i bolan otpor koji su ljudi spremni da ulože samo da ne bi vidjeli probleme oko sebe.
Frenk uporno poručuje: “Čovječe, rekao sam ti da neću da se miješam!” Frenk, kao čovjek koji ima porodicu i samo želi da gleda svoja posla, naprosto zna da njegov prijatelj traži od njega da vidi nešto opasno, da sazna nešto zabranjeno, nešto što bi u potpunosti poremetilo mir njegovog svakodnevnog života.
Što se i desi – čim je stavio naočare, Frenk više nije mogao da ostane ravnodušan, da iznalazi razne razloge i opravdanja za ono što se dešava oko njega (a i njemu). Frenk je jednostavno morao da se uključi u borbu.
I zato je film Oni žive zapravo priča o pravom patriotizmu: onog trenutka kada su vidjeli i shvatili šta se dešava sa njihovom zemljom – da je izrabljuju tuđini za sopstvene potrebe – shvatili su da je njihova dužnost da isprave nepravdu.
Međutim, Nada i Frenk se posebno iznenade kada otkriju da nemali broj ljudi, željan moći i novca, odrađuje poslove za vanzemaljce. Držeći na nišanu jednog od njih, on u svoju odbranu ponudi dobro poznato obrazloženje: “Šta je loše u tome da bude malo i dobro za promjenu? Pustiće da nam bude dobro ako im pomognemo. Ostaviće nas na miru, pustiće nas da dođemo do novca. I mi možemo da okusimo malo od tog dobrog života. Znam da i ti to hoćeš. Jebiga, svako to hoće.”
A naša glavobolja samo je podsjetnik na dužnost koju imamo prema državi i sugrađanima, dužnost koja podrazumijeva intervenciju i promjenu
Na Frenkovu opasku da je to uradio sopstvenoj vrsti, izdajnik odgovara: “Pa šta? Svi se mi prodajemo na dnevnoj osnovi. Možemo i mi malo da budemo u pobjedničkoj ekipi.”
Ovako nešto, naravno, nećete čuti u Crnoj Gori. Barem ne direktno. Za to nam trebaju posebne slušalice koje bi učinile da čujemo ono što zaista misle brojni “nezavisni” novinari, analitičari, eksperti i slični kada govore afirmativno o režimu, ili ga pak brane od “pretjeranih i neosnovanih optužbi”.
Jer, vidite, radnja Karpenterovog filma možda se odigrava u Reganovoj Americi, ali Oni žive je priča o našoj Crnoj Gori: tu su od naroda otuđeni biološki entiteti; onda imamo i one koji svjesno rade za njih na uštrb javnog dobra; pa vidimo i one koji naslućuju šta se dešava, ali ne žele da miješanjem uznemire mir svog svakodnevnog života; tu je, naravno, i narod koji gleda, ali ništa ne vidi…
Kao i u filmu, gledanje u Crnu Goru ovakva kakve jeste – a ne kakvom je predstavlja režim, ili pak protokolom kastrirani strani diplomata – mora izazvati glavobolju. Na kraju dana, svako od njih se vrati na svoju planetu, u svoju državu, ili pak u svoju fotelju.
A naša glavobolja samo je podsjetnik na dužnost koju imamo prema državi i sugrađanima, dužnost koja podrazumijeva intervenciju i promjenu. Onaj Frenk koji nije želio da zna jednom prilikom poručio je svom prijatelju: “Sad imam posao i namjeravam da ga zadržim. Stalno sam na pravom putu, hodam po bijeloj liniji. Nikog ne diram. Niko ne dira mene. Bolje ti je da i ti počneš tako.”
Nada je na to imao samo kratak komentar: “Bijela linija je po sredini ceste. Tu je vožnja najopasnija.”
Ubrzo potom, Nada je izašao na ulicu. Gdje je i progledao.
Galerija
Bonus video:
