KOKICE

Novi film Kena Louča i "Džek ubica divova" Brajana Singera

Loučov film je previše zabavan da bi bio drama, a previše dramatičan da bi bio komedija. To mu ne smeta da ima jedan dramski vrhunac, kao i jedan komični
181 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 13.04.2013. 09:42h

Anđeoski dio (The Angels’ Share, Ken Loach, 2013)

U savremenoj britanskoj kinematografiji lako je ispratiti tematski trend prikazivanja problema sa kojima se suočava siromašna omladina iz predgrađa. Bilo da je pristup realističan („Akvarijum“, Andrea Arnold, 2009), estetizovan u rep-formi („Opaki kvart“, Ben Dro, 2012) ili obogaćen naučnom fantastikom („Napad na blok“, Džo Korniš, 2011), zajednički sadržalac je sumorna svakodnevica protagonista, koja je već dovela do njihove otupjelosti i brutalnosti.

Može se reći da svi ovi filmovi počinju u trenutku kada su naši junaci, iako mladi, već potpuno formirani, tako da je akcenat više na načinu na koji se suočavaju sa problemima, nego na okolnostima koje su ih formirale.

Početak liči na „Trainspotting“ (Deni Bojl, 1996), tako da je socijalni milje u kome se naši junaci kreću urbanost ulice

Veteran Ken Louč („Rif-Ref“, 1991), koji je u svojoj gotovo pet decenija dugoj karijeri većinom režirao filmove koji analiziraju političke i društvene odnose, prilazi ovoj temi optimistično i na način koji se umnogome razlikuje od gore navedenih naslova.

Robi (Pol Brenegen) je osuđen na društveno-koristan rad umjesto zatvora. Kada dobije dijete sa djevojkom Lioni (Sojban Rajli), odlučuje da potpuno promijeni svoj život. Otežavajuću okolnost predstavlja Lionina porodica, kao i poznanici sa kojima je u sukobu, a koji žele da mu se osvete.

Uz pomoć mentora Harija (Džon Henšou) i drugih osuđenika, odlučuje da nauči više o degustaciji i tehnici pravljenja viskija, nadajući se da će tako riješiti svoje probleme.

Louč i na ovom filmu sarađuje sa Polom Lavertijem, koji je napisao scenario za Zlatnom palmom nagrađeni „Vjetar koji njiše ječam“ (2006). Laverti film postavlja kao škotsku komediju, pri čemu ovaj nacionalni predznak nije slučajno umetnut.

Naime, autori insistiraju na ikonografiji, pa je ovo film o škotskom viskiju u kome glavni junaci nose kiltove, govore o istoriji i Rob Roju, a stignemo da vidimo i par turističkih atrakcija Edinburga. Da je Louč našao način da ubaci partiju golfa u film, finansijer bi vjerovatno bilo udruženje škotskih turističkih agencija.

Dramski, djelo pokušava da liči na klasik „Stranputice“ (Aleksandar Pejn, 2004), samo što ulogu vina ovdje igra viski. Problem je u tome što autori do samog kraja nikako da se odluče kom žanru ovo djelo treba da pripada.

Nama ostaje da se pitamo, u čemu je onda poenta filma?

Početak liči na „Trainspotting“ (Deni Bojl, 1996), tako da je socijalni milje u kome se naši junaci kreću urbanost ulice. U efektnoj montaži na samom početku ćemo ispratiti njihove životne priče, što navodi na pogrešan trag da će ovo biti film o društvenim vezama unutar grupe osuđenika.

Međutim, čim veze među njima počnu da se produbljuju, film ih naglo napušta i postaje porodična drama o Robijevim problemima. Nakon što pola sata gledamo dramu, pri čemu Robi ostvaruje neuvjerljivu bliskost sa mentorom Harijem, djelo odjednom postaje film o krađi (eng. heist film), nalik na „Okeanovih jedanaest“ (Stiven Soderberg, 2001).

Naša ekipa tako postaje tim simpatičnih prevaranata, da bi nakon obavljenog posla sve ovo, još jednom, postalo drama. U suštini, „Anđeoski dio“ je školski primjer djela u kome je glavni problem razvoj likova i neodlučnost autora.

Iako kao cjelina ovaj film ne nudi ništa novo, to ne važi za scenu u kojoj se Robi suočava sa momkom koga je bez ikakvog razloga prebio na ulici. Trenutak u kome nastupi njegova transformacija više priliči finalu nesnimljenog remek-djela, nego prvoj polovini ovog filma.

Zbog toga ostaje žal što su se autori u nastavku uopšte i bavili viskijem, umjesto da samo isprate Robijevu sudbinu. Djelo koje bi počelo njegovom delikvencijom, a završilo se ovim susretom, sigurno bi bilo neuporedivo kvalitetnije od ovoga što gledamo.

Loše je i to što autori u jednom trenutku opet Robija vraćaju kriminalu, ali je tretman takvog razvoja događaja vedar, lepršav i prikazuje se gotovo kao neophodnost. Kako gledalac ne bi imao moralnih problema, naknadno se otkriva kako je njegova ekipa, u stvari, krala od prevaranata, što valjda povlači zaključak da je taj lopovluk moralno opravdan.

Ovaj film je previše zabavan da bi bio drama, a previše dramatičan da bi bio komedija

Nama ostaje da se pitamo, u čemu je onda poenta filma? Ako je poenta u promjeni, treba istaći da nje nema, jer Robi se vraća kriminalu koji mu, igrom slučaja, daje pošten posao. Tako Robi ostaje isti, osim što je od nasilnika evoluirao u prevaranta.

Ako je poenta bila da se prikaže grupa, film nam ni tu ne daje valjan zaključak. Naime, jasno je da se ekipa iz filma, skrpljena isključivo kako bi on pokušao da bude komedija, više nikada neće sastati.

Takođe, pomalo je dramski nategnuta pretpostavka da je svaki prevarant na prinudnom radu spreman na krađu, naročito kada se uzme da se gotovo ne poznaju. I na kraju, ako je poenta u trećoj narativnoj niti, odnosno porodičnom životu, tu imamo situaciju u kojoj njegova žena, Lioni, insistira da Robi postane pošten.

Međutim, u filmu ne vidimo scenu u kojoj Robi kući donosi ukradeni novac, ali bilo bi zanimljivo čuti šta ona misli o tome. Ako se uzme u obzir način na koji autori razvijaju likove, vjerovatno joj ne bi ni smetalo.

Ovaj film je previše zabavan da bi bio drama, a previše dramatičan da bi bio komedija. To mu ne smeta da ima jedan, već opisani dramski vrhunac, kao i jedan komični nakon krađe.

Kvalitet ovih dviju scena, kao i relativno zaokružena priča sa Harijem, čine ga vrijednim gledanja, mada je sveukupan utisak da on više priliči televizijskoj, nego bioskopskoj produkciji.

Konačna ocjena: 5/10.

Džek ubica divova (Jack the Giant Slayer, Bryan Singer, 2013)

Još od kada je serijal „Gospodar prstenova“ (Piter Džekson, 2001) približio epsku fantastiku starijoj publici, bajke za djecu su prestale da se snimaju na isti način. Tako smo ove godine imali priliku da odgledamo „Ivicu i Maricu: Lovce na vještice“, što bi braći Grim natjeralo suze na oči, a sličan, smrtno ozbiljan tretman je imala i iznenađujuće agresivna Snežana u filmu „Snežana i lovac“ (Rupert Senders, 2012).

Literarni predložak je prilično brutalan i može se porediti sa narodnom pričom „Baš-Čelik“

Autori su smatrali da je Ivica previše naivan, pa su mu u ruke dali smrtonosni samostrijel, dok je Snežana postala Jovanka Orleanka u začaranoj šumi. Srećom, Brajan Singer („Dežurni krivci“, 1995) nije odabrao ovaj put, već je snimio bajku koja je surova koliko i njen literarni predložak.

Nekada davno, bjesnio je rat između divova i ljudi. Nakon što je kralj Erik iskovao krunu koja mu je omogućila da vlada divovima, nastupio je mir između dvije rase. Vjekovima kasnije, lord Roderik (Stenli Tući) želi da na silu preuzme kraljevstvo kralja Bremvela (Jan Mekšejn).

Iako se u narodu smatra da je priča o divovima izmišljena, lord Roderik vjeruje u nju. Ono što želi je da, uz pomoć magičnog pasulja, dođe do kraljevstva divova, a onda ih magičnom krunom natjera na pokornost i borbu protiv kralja Bremvela. Ono što lord ne zna je da će mu se na putu naći prostodušni seljak Džek (Nikolas Hoult) i princeza Izabela (Eleonor Tomlinson).

Još jedan problem koji ima „Džek ubica divova“ je što, ovakav kakav je, neće lako naći publiku

Scenarista Kristofer Mekviri, sa kojim je Singer već sarađivao na filmu „Dežurni krivci“, uzima tradicionalnu englesku priču o Džeku, ubici džinova, pri čemu je razlika između inteligentnog i jakog Džeka iz priče, odnosno nesigurnog i hrabrog iz filma, više nego očigledna.

Literarni predložak je prilično brutalan i može se porediti sa narodnom pričom „Baš-Čelik“. Dobro je što su autori, suprotno preovladavajućem trendu, akcenat stavili na fantastične detalje, a ne na Džekovo ubijanje divova.

Za razliku od „Hobita“ (Piter Džekson, 2013) i sličnih visokobudžetnih epova koji bi mogli da traju devedeset minuta, ali, umjesto toga, nepotrebno traju duplo više, „Džek ubica divova“ ima drugačiji problem. Naime, ovaj film nema nijednu protraćenu scenu i sve što gledamo je u funkciji priče.

Nema skretanja sa osnovne radnje i nema uvođenja likova kojima se nećemo vraćati. Tako, u dobu u kome se filmovi obično dijele na što više djelova kako bi se zaradilo na nastavcima, Singer snima film za koji je prava šteta što nije izašao u dva nastavka, pri čemu bi se prvi dešavao u zamku, a drugi na zemlji.

Singer je ovdje vidljivo iskoristio budžet koji mu je povjeren, tako da se nije ponovila situacija koju je imao sa „Supermenovim povratkom“ (2006) u koga je uloženo preko dvjesta miliona dolara, a film je izgledao kao da košta dvadeset.

Specijalni efekti su izuzetni, pri čemu postoji razlog zašto je film snimljen u 3D tehnici. Naime, scene u kojima se naši junaci spuštaju ili penju uz magični pasulj omogućavaju kadriranje koje će u potpunosti iskoristiti prednosti ovog formata, što Singer kao pouzdan zanatlija i radi.

Ukoliko volite visokobudžetne, spektakularne filmove, „Džek ubica divova“ je baš ono što tražite

Glumačka ekipa u filmu je korektna, a najupečatljivije uloge su ostvarili Stenli Tući i Jan Mekšejn u ulogama starih kraljeva. Pošteno je napomenuti da film ne bježi od prikazivanja brutalnosti, ali samo onoliko koliko je neophodno.

Iako premisa u kojoj grupa ljudi na oblaku bježi od divova zvuči previše bajkovito da bi se shvatila ozbiljno, scena u kojoj se prvi put suočavaju sa njima bolje je režirana i napetija nego što je to slučaj u većini savremenih akcionih filmova.

Još jedan problem koji ima „Džek ubica divova“ je što, ovakav kakav je, neće lako naći publiku. Naime, kako bi se doslovno ispratila bajka, film je povremeno previše nasilan za najmlađe, iako je i dalje manje surov nego pet minuta bilo kog japanskog crtaća na televiziji.

Opet, starijim tinejdžerima će biti odbojna i sama ideja da gledaju spektakl o ljudima koji se pentraju uz džinovski pasulj, bez obzira na to koliko je ta priča dobro snimljena i ispričana. Kako se ne radi o franšizi, teško da će film privući ljubitelje knjige, mada kada se odgleda posljednja scena, ostaje žal što vjerovatno nećemo vidjeti nastavak.

Ukoliko volite visokobudžetne, spektakularne filmove, „Džek ubica divova“ je baš ono što tražite. Ovo je odlično režirano djelo koje nikada nije uvredljivo dosadno, a uz to izdrži i da od početka do kraja bude i ostane bajka, bez ironičnih ili sarkastičnih obrta.

Konačna ocjena: 7/10.

Galerija