Brusa Vilisa često povezuju sa trilogijom „Umri muški“, međutim ovaj glumac imao je raznovrsne uloge od njegovog prvog projekta serije „Moonlighting“ do filma „Moonrise Kingdom“.
Tokom boravka u Londonu, gdje trenutno snima svoj 73. film, drugi dio ostvarenja „Red“, Vilis je našao vremena za intervju za magazin GQ u kojem je porazgovarao o svojoj karijeri, životu, a otkrio je i da je oduševljen glavnim gradom Velike Britanije.
„Još pokušavam da otkrijem sve stvari vezane za ovaj grad. Ali sviđa mi se njegova istorija, trenutno ona djeca Vilijam i Kejt očekuju dijete. To je baš lijepo“, pohvalio se Vilis svojom upućenošću, a zatim počeo priču o svojoj karijeri.
„Ne mogu da nađem pravu metaforu koja bi objasnila šta radim, čak ni svojoj djeci. Ne postoji prava definicija kojom bi rekao šta je svrha mog posla“, u dilemi je Vilis.
„Volio bih da radim u pozorištu. Čini se kao razumniji i korisniji posao“, dodaje glumac.
Vilis koji je prije nekoliko godina oženio britansku manekenku Emu Heming, i sa njom dobio četvrtu kćerku (iz prethodnog braka sa koleginicom Demi Mur ima tri ćerke), vodi miran život.
„Trezven sam već duži period. Jednom kada sam shvatio da sebi neću pomoći alkoholom i ispijanjem flaše votke svakog dana... Sada popijem čašu vina uz ručak“, iskren je glumac, koji je nedavno tumačio sporednu ulogu u filmu „Moonrise Kingdom“.
Na to je, kaže, pristao jer je imao spisak reditelja sa kojima želi da sarađuje, a Ves Anderson je bio jedan od njih.
„Volio bih da radim u pozorištu. Čini se kao razumniji i korisniji posao“
„Način na koji on snima je veoma drugačiji. On kameru doživljava kao veliku stvar, a glumac je tu da ulazi i izlazi iz kadra. Veliki dio priče diktirala je činjenica da se radnja odvija u '60-im godinama. Garderoba za naše likove je bila odabrana prije nas. Samo su nam kazali 'Ovo ćeš obući. Evo ti majica, čarape, naočare'“, prepričava Vilis.
On dodaje da je zahvaljujući tim naočarima pročitao veliki broj knjiga tokom snimanja filma, ali da i inače voli da čita, a jedna od omiljenih mu je „Hobit“.
„Taj čovjek je sam sebi stvorio malu religiju, njegov sopstveni mali svijet. Nedavno sam je ponovo pročitao. Od starta sam govorio da će film biti odličan. Ipak nijedan film ne može oživjeti slike koje sa 16 ili 17 godina imaš u glavi dok čitaš avature likova“, kaže glumac, a zatim objašnjava da je na setu ipak čitao djela Bila Orajlija.
„On je pisao o atentatima na Linkolna i Kenedija. Od njega sam naučio više stvari iz istorije nego ikada, sjajan je istraživač“, kazao je Vilis, koji je imao devet godina kada je Džon Kenedi ubijen.
„Moja sestra, braća i ja smo šetali kroz kuću imitirajući sahranu. Šta je drugo trebalo da radimo? Zaista nisam bio svjestan šta se dogodilo, znao sam samo da odrasli plaču“, sjeća se glumac, a zatim prebacuje priču na svoga oca.
„Imao je tradiciju koju sam prisvojio. U maloj plastičnoj imitaciji kovčega čuvao je svoje stvarčice. Kada sam kao mali to prvi put ugledao pomislio sam kako je to sjajno. I ja imam malu kutiju sa svim mojim smećem poput prve minđuše koju sam nosio. Ne želim to da bacim, jer će možda neko u budućnosti misliti da su te stvari super. A možda i neće, ali radim to zbog sebe“, ispričao je glumac.
Na molbu novinara da završi rečenicu koja počinje sa „Kada bih poživio dovoljno dugo, ja bih“, on odgovara:
„Postavio bih sebi još veće ciljeve. Kada bih znao koliko mi je vremena ostalo, pitam se šta bih uradio sa njim. Nemam odgovor. Mislim da bi pod velikim pitanjem bila moja profesija. Sjajan je posao pokušavati da zabaviš ljude, ali ako pročitate neke stvari Marlona Branda, vidjećete da to nije posao za odraslog čovjeka“.
I pored toga što bi volio da se penzioniše, on daje primjer jednog od kolega koji je u poznim godinama još u poslu.
„Istvud još radi. I još je sjajan u pričanju priča“, ističe Vilis.
„Godine u kojima sam tjeraju me na razmišljanje da ne bih trebao da radim toliko. Ne dovodim u pitanje druge glumce koji rade i ako imaju mnogo više godina od mene i uvijek pomislim kako su još sjajni kada ih gledam. Ako čujem da u filmu glumi Entoni Hopkins, obavezno ću ga pogledati“, ispričao je glumac.
Glumom izliječio mucanje
„Strašno sam mucao sve do prvog učestvovanja u pozorištu, u srednjoj školi. Kada bih zapamtio riječi, prestajao sam da mucam, to je bilo čudo i početak suprotstavljanja govornoj mani. Tada sam mislio da sam hendikepiran. I sada zamuckujem pred nekim ljudima“, ispričao je Vilis.
U tom periodu bio je izabran i za predsjednika odjeljenja, što on uz smijeh komentariše kao veliku čast, međutim sa tom funkcijom došla su i prva javna obraćanja.
„Imao sam par govora. Njihova svrha bila je da zasmijem publiku. Na prvoj godini su to svi shvatali ozbiljno, ali već sljedeće godine sve što smo željeli je da pušimo travu i izostajemo sa tih sastanaka“, prisjetio se on.
Galerija
Bonus video:
