Kakav odnos Crna Gora ima prema kulturnoj baštini potvrđuje i primjer uništenog murala barda crnogorskog slikarstva Aleksandra-Aca Prijića, koji je decenijama bio monumentalno obilježje Vojnog aerodroma u Golubovcima.
Povodom proslavljanja tri decenije od osnivanja Ratnog vazduhoplovstva SFRJ, u martu 1973, Prijić je na trideset kvadrata zida aerodromske zgrade naslikao mural “Razvoj vazduhoplovstva od Ikara do atomskog doba”. Danas, u holu aerodromske zgarde, umjetnost je, voljom nemarnih, ustupila mjesto playboy zečicama, pin-up djevojkama koje poziraju na gazelama i migovma.
Lijepa strana priče krenula je 1973. Na vrijeme nastanka murala, u nedavno objavljenoj slikarevoj monografiji, podsjeća general avijacije u penziji i analitičar geopolitike Blagoje Grahovac, koji je tada iz Zadra prekomandovan u Titograd, odnosno Golubovce.
“Veliki majstor boja muralom je ukrasio sve zidove velikog hola i kroz nama nedovoljno jasnu prošlost, veoma egzaktnu tadašnjost, svojom slikarskom vizijom nam otkrivao budućnost neba i avijacije negdje ispod njega. Moram priznati da nama, koji smo se bavili veoma egzaktnom djelatnošću nije baš ‘leglo’ toliko naučne fantastike na kraju slikarske kompozicije. Slikarevo viđenje nekih čudnih letjelica u obliku diska, sa spektrom različitih boja, za većinu nas je predstavljalo fantastiku umjetničke čarolije. Majstor murala u holu naše nastavne zgrade je ‘vidio’ i ono što mi, koji smo se bavili tim poslom, nijesmo, opisuje Grahovac i nastavlja:.
“… Decenije su prolazile, sa balkanskim burama u njima. Stalno je dolazilo neko novo vrijeme, stalno se nalazimo u nekim reformama, a nikako da pronađemo sebe. Ono ‘staro’ najčešće ništa ‘ne valja’, došlo novo vrijeme, u njemu neki novi ljudi, pa ni mural Aleksandra Prijića u holu, za neke više nije valjao. Cijelog su ga krečom premalali, da mu više traga nema…”.
Kome je zasmetala vizija, ili posvećeni likovni izraz Aleksandra Prijića?
Ne postoji zvaničan odgovor (odgovore koje smo očekivali iz Ministarstva odbrane nisu stigli, ostali su u “proceduri”), ali i oni koje su “Vijesti” dobile iz više nezvaničnih izvora, poklapaju se u tvrdnji da je nekadašnja aerodromska zgrada u kojoj se nalazio mural poznatog slikara teško oštećena u bombardovanju 1999, tako da je bilo nemoguće sačuvati umjetničko djelo. Rekonstrukcijom Vojnog aerodroma u Golubovcima (2000, 2001, 2002), renovirana je i zgrada na čijem zidu se nalazio Prijićev mural, a to je podrazumijevalo, kompletno obnavljanje zgrade, od zidanja, malterisanja do krečenja.
Međutim, priču o tome da je zgrada bila oštećena u bombardovanju demantovao je general Blagoje Grahovac:
“To je laž. Zgrada nije uništena za vrijeme bombardovanja. Propala je zbog njihovog nemara”.
Miroljub Antanasijević je vojni pilot i autor aktuelnih radova koji se nalaze na mjestu nekadašnjeg Prijićevog murala.
On je za “Vijesti” prokomentarisao da nije bio zaposlen na Vojnom aerodromu u Podgorici u periodu od 2000. do 2002. godine, u vrijeme renoviranja oštećenja napravljenih u toku NATO bombardovanja 1999. Antanasijević ne zna kolika su i kakva oštećenja bila na spornoj zgradi, za koju je čuo da je zbog ravnog krova (koji je i danas problematičan) pretrpjela znatna oštećenja za vrijeme NATO intervencije. Svoje radove nije, kako nam je kazao, naslikao peko Prijićevog murala, već preko bijelog zida renovirane zgrade.
Nepažnja, nemar ili nešto treće zauvijek su uništili Prijićev mural, a odgovornosti se svi odriču. Ne postoje ni reagovanja kulturnih institucija.
“Od nadležnih vojnih organa i pojedinaca se i nije očekivala reakcija, jer kultura,a još manje zaštita naše zaostavštine, nije prevashodno u opisu njihovog interesovanja. Čudne su to bile godine i strukture kojima je na Acovom muralu sigurno nešto ideološki zasmetalo. Pomalo je problematično da poslije uništenja, niko, ali baš niko, iz svijeta kulture iako upoznat sa ovim činom, nije našao za shodno da se oglasi.
Ni CANU (čiji je Prijić bio član), ni Ministarstvo kulture, ni mnogobrojni likovni kritičari, kolege i ini kojima su usta inače puna brige za kulturno i umjetničko nasljeđe ove države. Moram priznati da sam po objavljivanju monografije (2012) očekivao neku reakciju na ovaj, u najmanju ruku necivilizacijski čin. Međutim, tajac”, komentariše Đuro-Beli Prijić, sin poznatog slikara.
Mnogo je primjera koji potvrđuju u najmanju ruku nebrigu društva o poklonima, donacijama i raznim zadužbinama poznatih i priznatih umjetnika, uspješnih poslovnih ljudi i drugih dobrotvora i donatora. Koju poruku društvo ovom nebrigom šalje budućim darodavcima? Aco Prijić bio je od onih koji su iskreno vjerovali da život nije samo ljepota kojoj se treba diviti, već i izazov kome treba odgovoriti I borba koju treba stalno voditi. Trebalo bi da je sada povedu njegovi nekadašnji saradnici, istoričari umjetnosti, slikari, kulturni poslenici, društvo u cjelini.
Jer ako ne naučimo da čuvamo djela doajena onda nažalost potvrđujemo staru istinu da velikani umiru dva puta - prvi put kada napuste ovaj svijet, i onda kada zaboravimo ili nepromišljeno uništimo njihovo djelo. Nikada, nije kasno da se u bilo kojoj formi “oživi“ Prijićev san o letjenju. S njim će i naši i snovi generacija koje će doći biti mirniji, i ljepši – svakako.
“Vijesti”, na žalost, nijesu uspjele da pronađu fotografiju koja bi svjedočila o tome kako je izgledao Prijićev mural.
Zahvalnica i kombinezon
Kada je mural na Vojnom aerodromu u Golubovcima završen. Prijić je kao honorar tražio samo pilotski kombinezon. Istina, tada je dobio i zahvalnicu Ratnog vazduhoplovstva.
Bilo je to vrijeme kada je entuzijazam bio česta pojava, ali govori i o visokomoralnom čovjeku - slikaru koji je za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabran prvog marta 1985.
Prethodno je, 1972. godine, odbio tu mogućnost jer je smatrao da u Akademiju treba da budu primljeni, kao počasni članovi, i njegove kolege: Petar Lubarda, Milo Milunović, Risto Stijović, Dado Đurić, umjetnici koji, kako je Prijić smatrao, neopravdano nisu bili predloženi.
U CANU je bio potpredsjednik i predsjednik odjeljenja za likovnu umjetnost.
Tadašnjost i skora budućnost
“Mart 1972. godine, vojni aerodrom ‘Golubovci’ kod Titograda, tek što sam stigao u prekomandu iz garnizona Zadar. Na pilotskoj obuci imamo studente – pilote iz Libije i Republike Zambije.
Uz kolorit izgleda lica, vjera i nacija, mladost vrca na svaku stranu. Izgrađena je nova nastavna zgrada sa veoma prostranim ulaznim holom, a u holu hrpa različitih četkica, kistova i slikarskih boja, a među njima slikar Aleksandar Prijić.
Da nije tako markantna i naočita muška figura, teško da bi se primijetio iz oblaka dima, neke sarajevske ‘drine’ bez filtera, koje, jednu za drugom, loži li loži. Stalno upaljena cigareta u ustima, šoljica kafe u lijevoj, a desnom rukom, raznolikim šarenilom boja, ukrašava zidove hola.
Tema njegove slikarske čarolije je veoma kompleksna i prilagođena je ambijentu: počeci sanjara o letjenju i čovjekovom osvajanju vazduha; tadašnjost, skora budućnost, daleka budućnost; i tako redom...”, u tekstu “Mural”, Blagoje Grahovac opisuje atmosferu iz 1972, vrijeme nastanka zauvijek uništene kompozicije Aca Prijića.
Bonus video:
