„Gastronomadske priče“, nova knjiga beogradskog pisca Vladislava Bajca ispunjena je neobičnim junacima i savremenicima, proživljenim događajima i najrjeđim otkrićima. Pisane u proteklih nekoliko godina, nove priče Vladislava Bajca oličavaju uzbudljivu nomadsku potragu za novim iskustvima, kulturama i prostorima.
Priče u ovoj knjizi odigravaju se u Italiji, Slovačkoj, Kini, Islandu, Francuskoj, Egiptu, Njemačkoj, Švedskoj, Beogradu, a objedinjene su u jednu cjelinu zajedničkom tačkom gledišta pripovjedača, modernog nomada koji u doživljenom vremenu i konkretnom prostoru promišlja i osmišljava male i velike istine vlastite egzistencije.
U „Gastronomadskim pričama“ hrana ima ili glavnu ili jednu od najvažnijih uloga. Hrana je u ovim pričama izraz svakodnevice, ali i magije, kulture, pa i obreda. „Gastronomadske priče“ nedavno je objavio beogradski „Arhipelag“.
Upravo ste u Makedoniji dobili novoustanovljenu nagradu "Prozart" za autorski doprinos razvoju savremene balkanske književnosti. Možete li nam reći kakvi su utisci, s obzirom da u Makedoniji uživate status kultnog pisca?
"Zahvalan sam makedonskoj publici jer se zdušno zanima za ono što pišem. Kom piscu to ne bi godilo? Tim prije što je ovo prvo dodjeljivanje nagrade "Prozart" i što sam njen prvi dobitnik.
No, svoje zadovoljstvo sam podijelio sa ostalim, jednako renomiranim autorima-učesnicima ovog festivala, PRO-ZA Balkan: Miljenkom Jergovićem, Alekom Popovim, Andrejom Blatnikom, Andrejom Nikolaidisom.
"Moje sve do sada objavljene knjige priča bile su, na ovaj ili onaj način, vezane za putovanja"
Utješio sam ih rekavši da sam nagradu dobio jer sam među svima najstariji i da to po dobitnika i nije neki kompliment. Predložio sam organizatorima da sljedeće četiri godine sva četvorica pisaca budu pozvani na ovaj skup i da svake godine poneko od njih dobije istu nagradu. Naravno, ovo je bila šala, ali jesam je izrekao.
To vam, zapravo, govori o mom odnosu prema nagradama: cijenim ih, ali ne mislim da su one presudne po pisca. Ili još jasnije rečeno: sa nagradama se može živjeti i valja ih dijeliti sa drugima, ali - bogami - može se i bez njih (mislim, bez nagrada).
U ovom slučaju, javne debate, susreti sa čitaocima, a naročito doprinos organizatora (od izdavača "Ikone" do članova žirija i stručnjaka Aleksandra Prokopjeva, Beti Šeleve, Ermisa Lafazanovskog i drugih) bili su suština produbljvanja ionako dobrih odnosa među slovenskim literaturama. Ja sam, uostalom, jedan od onih koji se Balkana nikada nije stidio, a njegovom književnošću sam se uvijek ponosio".
U Vašoj najnovijoj knjizi "Gastronomadske priče" hrana i putovanja imaju ili glavnu ili jednu od najvažnijih uloga. Zašto?
"Moje sve do sada objavljene knjige priča bile su, na ovaj ili onaj način, vezane za putovanja. Ovoga puta sam hranu upotrijebio kao stanice na tim putovanjima. Čovjek putujući zaista, fizički i bukvalno, staje da bi nešto pojeo i popio, a ovo je bila idealna prilika da se ponešto od toga stavi u priče.
Hrana svim ljudima na svijetu čini važan dio svakodnevice kroz apsolutno cio život, pa samim tim biva i svjedokom kulture i civilizacije. Ona je slika naših sličnosti i različitosti, a ne samo instrument pukog preživljavanja.
Ali, iako je ovo knjiga-koncept, njen osnovni sastojak – hrana upotrijebljena je vrlo asimetrično: od priča koje su potpuno posvećene hrani do onih u kojima im je posvećena jedna rečenica ili samo jedna sintagma. Ali, u tome i jeste ideja. Pokušao sam (kao i u svakoj knjizi) da poznatome pridodam, neravnomjerno, nešto svoje i drugačije. Bez takvog izazova pisanje i nema smisla".
U uvodnom tekstu "S Verom u hranu" pisali ste o dvojcu: putopis i hrana, te o posebnom žanru ili mutaciji koju nazivate gastronomadizam. Poigravate se sa terminima gastroseksualac, samogastroseksualac, gastroerotomanski nivo. Je li ovo autopoetički tekst? Možete li nam to i pojasniti?
"Djelimično jeste autopoetički tekst, ali naravno, samo u domenu teme knjige. No, prvi put u svom spisateljskom životu učinilo mi se da bih možda mogao da se usudim da pokušam da budem duhovit (što smatram da nisam). Tako sam počeo da se poigravam i sa ozbiljnim stvarima.
Dakle, zašto ne demistifikovati pojam gurmana, tj. kulinara
Na primjer, počev od naslova uvodnog teksta koji ste naveli: čuvenu sintagmu "S vjerom u Boga" zamijenio sam dvjema riječima i igrom velikih slova, te je pretvorio u "S Verom u hranu". (Da, ako se pitate moja supruga se zove Vera i izvrsna je kuvarica).
No, da se razumijemo: ne bih ja ni sada bez važnog razloga otkrivao bilo šta privatno da za to ne postoji književni razlog. Dakle, zašto ne demistifikovati pojam gurmana, tj. kulinara: pa, ja sam tu odmah demistifikovao samoga sebe govoreći da uopšte ne umijem da kuvam, ali da zato umijem izvrsno da jedem, a boga mi, i da nesebično pohvalim kuvara. Eto, iz toga je proistekla sva daljna eventualna duhovitost – priča o gastroseksualizmu i slično".
Ova zbirka priča ima izražen lični pečat. Opisujete događaje iz najranijeg djetinjstva, mladosti pa sve do nedavne prošlosti otkrivajući lične detalje. Koliko je teško napraviti otklon od sopstvene biografije i pretvoriti život u prozu?
"Pa, znate, ja bih sada mogao da vam odgovorim univerzalnim književnim dezavuisanjem: ovo je sve fikcija! Ipak, priznaću da ste u pravu, po cijenu da ne znam šta time rizikujem (demistifikaciju spisateljskog čina, možda? Pa, ako je i tako, neka. I to valja probati).
Valjda je knjiga zato tako mala, da ne kažem majušna; bio sam oprezan i bojažljiv kako ne bih pretjerao u razotkrivanju
Ali, na drugi dio pitanja mogu da vam samo djelimično odgovorim: izuzetno je teško "napraviti otklon od sopstvene biografije". Ali, kako "pretvoriti (svoj) život u prozu", na to bih mogao samo tehnički da vam odgovorim. Taj odgovor treba tražiti kod čitalaca: jer, samo ako je pisac uspio u tome, čitaoci će to uvidjeti i, eventualno, pohvaliti.
Priznaću: dosta toga, više nego u ranijim knjigama, jeste autobiografsko. Valjda je knjiga zato tako mala, da ne kažem majušna; bio sam oprezan i bojažljiv kako ne bih pretjerao u razotkrivanju, makar količinski".
Jedna od dominantnih tema vaše zbirke priča "Gastronomadske priče" je moderni nomadizam. U njima se često nameću pitanja identiteta i egzistencije. Zašto?
"Vjerovatno zato što je pitanje identiteta univerzalno pitanje svakog pojedinca i svake nacije. Od tog pitanja kao da se ne može uteći. Sačekuje nas na svakom koraku. Ja sam još na sve Blizanac, dakle – dvojstvo mi je primjereno, dileme prisutne, a sigurnost se stalno miješa sa svojom suprotnosti.
A bez saznanja o identitetu, i egzistencija je ako ne ugrožena, a ono bar diskutabilna. Nomadizam, shvaćen i kao lutanje (ne ono bezglavo već kao potraga), postaje jedna vrsta mjernog instrumenta svačijeg identiteta. Nomadizam je uostalom i modernistička egzistencija".
U "Gastronomadskim pričama" opisujete razna gastronomska iskustva, iz Italije, Egipta, Islanda, Slovačke... Šta nam u ovoj zbirci kazuje hrana?
"Hrana nam priča o ljepotama razlika, o užicima i hedonizmu i Orijenta i Oksidenta, o univerzalnoj potrebi da se predmeti, ljudi i recepti međusobno dopadaju. Govore i o razočaranjima, naknadnim prisjećanjima i naizgled zaboravljenim ukusima... od gorčine jela ali i gorčine iskustva do eksplozije ukusa ili i implozije doživljaja".
U "Priči o priči" pominjete interesantan susret sa Kenetom Vajtom, inaugurantom pojma geopoetika. Možete li nam ispričati kako je zapravo došlo do tog pojma po kome ste postali prepoznatljiv kao izdavač?
"Davne 1992. godine bio sam u Francuskoj gost kod moje prevoditeljke Mirej Roben u vrijeme kada je završavala prevod mog romana "Knjiga o bambusu" za pariski Galimar. Tada sam tamo pisao i uobličavao knjigu priča (sada znanu pod nazivom "Podmetači za snove").
Vajt je inače 1996/7. bio gost Srbije i Crne Gore, a čak smo tada zajedno umalo postali tvorci Ekološke države Crne Gore
Ali, nešto je svemu tome falilo. I tada je Mirej rekla da postoji jedan čovjek po imenu Kenet Vajt, osnivač Međunarodnog instituta za geopoetiku u Parizu, profesor na Sorboni, koji živi na ivici kopna, na obali mora u Bretanji, udaljen od ljudi, sličan meni, kojeg moram da upoznam. Tako smo se ona i ja uputili ka njemu...
I ta priča opisuje naš susret (uz čuveno Kolumbovo jaje), ali je i nastavak jedne druge priče i razjašnjenje mnogo čega u našim životima. Tako je moja knjiga zapravo dobila podnaslov „Geopoetičke basne“.
Vajt je inače 1996/7. bio gost Srbije i Crne Gore, a čak smo tada zajedno umalo postali tvorci Ekološke države Crne Gore. (Ponešto od toga Vajt i opisuje u svojoj posljednjoj knjizi „Gvidova mapa“, nedavno objavljenoj i u mojoj Geopoetici). Prije godinu dana vodio sam ga da vidi Istru. Bez ambicija, samo geopoetički".
Bili ste proljetos gost Orhana Pamuka na otvaranju Muzeja nevinosti u Istanbulu. Kakvi su utisci? Koliko se Muzej uklapa u siže istoimenog Pamukovog romana?
"Sasvim. Iako je redosljed nastanka zapravo suprotan: prvo je nastajao muzej, ali ne javno: Orhan je godinama sakupljao predmete za muzej, pa onda napisao roman. Prividna nelogičnost je u tome što je Muzej naknadno otvoren, poslije objavljivanja knjige, a još i sa zakašnjenjima jer je otvaranje često odgađano.
Postavka muzeja i radnja u romanu su sada jedna jedinstvena cjelina. Čudan je to osjećaj: kada posmatrate te eksponate čini vam se kao da vam Pamuk oživljava događaje, likove i predmete, a ne vi sami! Zaista jedinstveno iskustvo svake vrste, a posebno estetske.
Uz sve to, imao sam zadovoljstvo da se, osim o ličnim planovima, dogovaramo i o tzv.poslovnim tj. književnim planovima. Jedan od rezultata biće i srpsko izdanje njegovog ranijeg romana ("Tiha kuća"), prerađenog za novo izdanje. A potom i novi roman...
Vaš roman "Hamam Balkanija" doživio je brojna izdanja i jedna je od najčitanijih knjiga savremene srpske književnosti. Kakve su reakcije čitalaca u Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji... «Živi» li ova knjiga na isti način na matičnom jeziku i u prevodu?
"Pa, vjerovatno knjiga ima sopstveni život na koji autor više ne može da utiče. I ne treba. Negdje je prošla, kako se kaže, glasnije (Italija, Turska, Bugarska itd.), a negdje tiše (Hrvatska). No, knjige i ne treba da prave buku.
Volio bih da i u tako dalekom svijetu, knjiga pokaže kako je taj svijet zapravo blizu, da ne kažem kako je – jedan
Pošto me ove i sljedeće godine čeka objavljivanje "Hamama" u Americi, Francuskoj i Britaniji, dakle na tzv. velikim jezicima, za te prostore sam pomalo znatiželjan kako će primiti tu, ipak, univerzalnu priču o dvostrukosti i/ili mnogostrukosti identiteta tj. životu dva duha u jednom tijelu.
Takođe me veoma zanima buduća reakcija publike arapskog svijeta (ne zaboravimo, riječ je o jeziku rasprostranjenom u 23 zemlje na nekoliko kontinenata): prevod je upravo završen, i to prevod sa srpskog jezika, bez posredništva trećeg, čime se inače knjige sa Balkana baš i ne mogu pohvaliti.
Volio bih da i u tako dalekom svijetu, knjiga pokaže kako je taj svijet zapravo blizu, da ne kažem kako je – jedan. I sada shvatam, dobro je, još uvijek me više zanima budućnost od prošlost"i.
Bjekstvo od biografije
Vladislav Bajac (Beograd, 1954), romansijer, pripovjedač, pjesnik, studirao je Filološki fakultet, Odsjek za jugoslovensku sa opštom književnošću. Uz pisanje, bavio se novinarstvom, književnim prevodilaštvom i izdavaštvom.
Sa engleskog jezika je preveo više desetina književnih tekstova, kao i nekoliko antologija i knjiga, među kojima su i: „Pjesnici bit generacije“, „Trip – vodič kroz savremenu američku poeziju“, „Zen priče“, „Snaga robova“ Lenarda Koena, „Čan priče“...
Autor je knjiga pjesama „Koji put do ljudi vodi“ i „Put haiku“, knjiga priča „Evropa na leđima bika“, „Podmetači za snove“, „Geopoetičke basne“, romane: „Knjiga o bambusu“, „Crna kutija“, „Druid iz Singiduna“, „Bjekstvo od biografije“, „Evropa ekspres“, „Hamam Balkanija“. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su i Međunarodna književna nagrada „Balkanika“ (za najbolju objavljenu knjigu na nekom od balkanskih jezika u 2007. i 2008. godini), Međunarodna nagrada „Zlatni prsten“ (za stvaralački opus, Makedonija), te nagrada „Stevan Pešić“, „Šesti april“ (za najbolji roman o Beogradu), nagrada - stipendija „Fondacije Borislav Pekić“, „Fondacije Branko Ćopić“, „Zlatni bestseler“ „Hit Libris“, „Isidora Sekulić“, „Kočićeva knjiga“...
Pojedine piščeve knjige objavljene su u Francuskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj, Rusiji, Češkoj, Hrvatskoj, Grčkoj i Italiji. U inostranstvu su izvođene pozorišne predstave po tekstovima iz piščevih knjiga. Vladislav Bajac je osnivač i direktor izdavačke kuće „Geopoetika“.
Pored ustaljenog termina "plodovi mora" pominjete i drugu vrstu kuhinje u kojoj su zastupljeni "plodovi tora". Riječ je o dva stila. Šta ih povezuje?
"Nadam se, prije svega, humor. Naime, ta rima plodova tora i mora potpuno me je "kupila" i zabavila. A s druge strane, spojila je i moje dvije lične krajnosti. Naime, ja sam u djetinjstvu "učen" na ukusima tzv. hrane od Preka (Vojvodina, obala Dunava) – meso ali i riječna riba; preko kontinentalne hrane urbanog Beograda sa svim nasljeđem građanske kuhinje – teška i laka sezonska jela; pa sve do "prevaspitanja" na morsku ribu i morske plodove. Tako sam ja zapravo kontinentalni moreplovac.
Bonus video:
